Uvod
Gorski hrbat-masiv Velebita najduža je planina Hrvatske. Pruža se povinutog grebena od NW prema SE u duljini od 145 km. S obzirom na morfološke i strukturne karakteristike najčešće se dijeli na sjeverni, srednji, južni i jugoistočni dio. Gorski hrbat jugoistočnog Velebita (~ 330 km2) sastoji se od masiva Crnopca (V. Crnopac, 1403 m), Tremzine (Oklinjak, 1187 m) i Koma (Golić, 1003) te dijela sjevernodalmatinske krške zaravni oko rijeke Krupe. Cerovačke špilje se nalaze na sjevernoj padini Crnopca uz sam rub Gračačkog krškog polja. Od tri Cerovačke špilje dvije su uređene za posjet turista (Gornja i Donja).
Sl. 1. Gračačko polje, pogled sa staze prema Cerovačkim špiljama (foto: N. Bočić)
Geomorfološko-geološki okvir
Crnopac je najsjeverniji, najviši i najokršeniji dio jugoistočnog Velebita. Karakteriziraju ga brojni površinski i podzemni krški fenomeni, a najpoznatije su Cerovačke špilje. Prostire se na površini od približno 35 km2, a zajedno sa dijelom zaravni do desne obale rijeka Krupe i Zrmanje (erozijska baza na cca 100 m) obuhvaća površinu od oko 65 km2. Sjeverne padine Crnopca strmo se uzdižu od južnog ruba Gračačkog polja (545 m.n.v). Središnji dio Crnopca, između vrha Kita Gačešina (1227 m) i Munižabinog vrha (1098 m) na sjeveru te V. Crnopca (1403 m) na jugu čini raščlanjena i okršena, morfološki fragmentirana zaravan koja se prostire na prosječnim visinama 900 – 1100 m, a pojedini dijelovi su i znatno viši. Južno od najvišeg vrha – V. Crnopca (1403 m) nalaze se strme južne padine Crnopca. Južno podnožje Crnopca nalazi se uz krajnji sjeverni rub sjevernodalmatinske zaravni na visini od oko 400 m. U zaravan su duboko usječeni kanjoni rijeke Zrmanje te pritoka Krupe i Krnjeze. Impozantan je izvorišni obluk Krnjeze dubok gotovo 300 m.
Krajnji sjeverozapadni dio Crnopca izgrađuju karbonatne stijene srednje i gornje trijaske te jurske starosti. Krajnji južni dio Crnopca i njegov nastavak prema zaravni oko rijeka Krupe i Zrmanje izgrađuju karbonatne naslage kredne starosti. Najveći dio masiva Crnopca izgrađuju karbonatne breče tercijarne starosti (tzv. Jelar naslage) koje su taložene u transgresivnom slijedu na ostale naslage Crnopca. U strukturnom smislu Crnopac i cijeli jugoistočni Velebit pripada južnom dijelu strukturne jedinice Južni Velebit. Pojednostavljeno, blok Crnopac je sa sjeverne i južne strane ograničen reversnim rasjedima suprotne vergencije. Sjeverno se pruža tzv. Lički rasjed pružanja NW-SE, a južno ogranak tzv. Velebitskog rasjeda pružanja W-E. Zapadnu i istočnu stranu Crnopac omeđuju rasjedi s naglašenijom desnom horizontalnom komponentom pomaka. Tektonski blok Crnopca relativno se izdiže u odnosu na Gračačko polje i sjevernodalmatinsku zaravan, a trase rasjeda jasno se očituju u reljefu ravnim i strmim padinama, posebno na sjevernoj, sjeverozapadnoj i južnoj strani. Područje Crnopca ima sumarne amplitude neotektonskog izdizanja veće od 1000 m.
Zbog dominantno karbonatne građe ovog dijela Velebita, vode teku podzemno kroz masiv Crnopca generalnim smjerom prema jugu. Podzemne vode prihranjuju se ponornicama iz krških polja ličko-gračačkog područja. Uz brojne manje površinske tokove, najznačajnije ponornice su Ričica i Otuča. Ovi tokovi poniru u zoni ličkog rasjeda i teku podzemno prema jugu tj. prema rijeci Zrmanji s pritokama Krupi i Krnjezi. Njima se pridružuju padalinske vode koje se procjeđuju kroz okršene stijene masiva Crnopca. Na površini se ove vode pojavljuju na izdašnim vrelima u desnoj strani ovih dolina. S obzirom na nadmorsku visinu ponorske zone na ličkoj strani (~545 m), izvorišne zone u dolinama Zrmanje, Krupe i Krnjeze (~100 m) te najvišeg vrha Crnopca (V. Crnopac, 1403 m) može se pretpostaviti da dubina vadozne zone u masivu Crnopca doseže i do 1000 m.
Cerovačke špilje
Cerovačke špilje nalaze se uz željezničku prugu Zagreb – Split oko 4 km jugoistočno od Gračaca, u podnožju sjeverne padine Crnopca. Tri speleološka objekta čine Cerovačke špilje: Gornja Cerovačka, Srednja Cerovačka i Donja Cerovačka špilja. Otkrivene su prilikom izgradnje željezničke pruge od Gračaca prema Kninu. Gornja i Donja Cerovačka špilja su uređene za posjet turista pa je najlakši pristup uređenom turističkom stazom iz sela Kesići.
Sl. 2. Tlocrt Gornje i Donje Cerovačke špilje prema Malezu, 1965 (1-6 aktivni ponori, A ulaz u Gornju Cerovačku, B ulaz u Donju Cerovačku špilju)
Gornja Cerovačka špilja bila je poznata lokalnom stanovništvu kao Kesića špilja ili Špilja u litici Kesića. Donja Cerovačka špilja je otkrivena prilikom trasiranja ličke željezničke pruge 1913. godine. Za početak njihovog istraživanja najzaslužniji je tadašnji nadzorni inženjer Nikola Turkalj, koji je dao ulaze zaštiti vratima. Stoga se može naići i na naziv Turkaljeve pećine. Uređenje špilja za turistički obilazak započelo je 1951. godine, a električna rasvjeta je uvedena 1977. godine. Tijekom Domovinskog rada rasvjeta i putevi su bili zapušteni, a dijelom i uništeni. Privatni konsecionar uređuje i ponovno otvara špilje za posjet turista 1998. godine. Danas špiljama upravlja Javna ustanova Park prirode Velebit.
Gornja Cerovačka špilja se nalazi iznad željezničke pruge. Duljina istraženih kanala iznosi 1290 metara, a duljina turističke staze je oko 700 metara. Ulaz je prostran (cca 10 x 6 metara), nalazi se na nadmorskoj visini od 671 m i orijentiran prema sjeveru. Ulazna dvorana duljine 30-ak metara pruža se prema jugu. Glavni kanal zatim naglo skreće prema zapadu. Na 237 metara od ulaza, od glavnog kanala se prema jugoistoku odvaja tzv. Medvjeđi rov duljine 214 metara, a nakon 400 metra od ulaza se od glavnog kanala odvaja prema sjeveroistoku tzv. Gornja dvorana duljine oko 50 metara. U Medvjeđem rovu pronađene su brojne kosti špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) te tragovi kretanja medvjeda u mraku špilje – tzv. medvjeđa brušenja. Glavni kanal se dalje pruža prema zapadu, a zadnjih 200 metara mijenja smjer prema sjeverozapadu. Na 300. metru glavni se kanal proširuje u tzv. Veliku dvoranu, a na 400. metru se proširuje u tzv. Dvoranu paleolitskog lovca. Ovdje su također otkrivene kosti špiljskog medvjeda, ali i vrlo značajni paleoantropološki i paleolitski nalazi (ljudska kost, koštani šiljci).
Srednja Cerovačka špilja se nalazi u usjeku željezničke pruge između Gornje i Donje Cerovačke špilje. Ulaz (veličine cca 2 x 1,5 metar, 640 m nadmorske visine) je orijentiran prema sjeveru. Prvi, ulazni dio je uzak i nizak, ali se nakon vertikalnog skoka (5 m) kanal širi i postaje prostran, a pruža se generalno u smjeru juga, a zatim jugoistoka. Na 93. metru od ulaza se nalazi strma zasigana kosina kojom se silazi na 35 dubine u odnosu na kotu ulaza. Ovdje se špilja dijeli u dva kraka. Glavni kanal se pruža prema jugu gdje se nakon 40 metara nalazi vertikalni kanal koji dopire do 92 m dubine u odnosu na kotu ulaza. Drugi krak počinje vrlo strmom kosinom koja zatim prelazi u vertikalni skok. Ukupna duljina svih kanala špilje iznosi preko 390 m, a njena dubina je 92 m. Daljnja speleološka istraživanja i snimanja su u tijeku. Prema morfološkom tipu ovo je koljenasti i razgranati speleološki objekt.
Donja Cerovačka špilja se nalazi oko 15 m ispod željezničke pruge. Duljina svih kanala u Donjoj Cerovačkoj špilji je više od 3000 m, a daljnja speleološka istraživanja i snimanja su u tijeku. Duljina turističke staze je također oko 700 metara. Ulaz joj je manjih dimenzija, također orijentiran prema sjeveru, a nalazi se na nadmorskoj visini od 624 metara. Od ulaza se kanal proteže prema jugoistoku, a nakon 160 metara naglo skreće prema zapadu i u obliku prostranog kanala se pruža do 670 metara duljine. Ovdje se nalazi skok od 23 metra, a morfologija špilje se mijenja u splet kanala i dvorana. Na oko 800. metara duljine špilja se dijeli u dva kraka. Jedan se krak pruža prema sjeverozapadu. U tom se kraku nalazi glavno nalazište ostataka špiljskog medvjeda tzv. Medvjeđa dvorana. Drugi krak se pruža prema jugozapadu i predstavlja glavni kanal špilje. Donja Cerovačka špilja je također ispunjena brojnim sigastim tvorevinama (speleothemima) poput stalaktita, stalagmita, stupova, zavjesa, saljeva, kaskada, pizolita (špiljskih bisera), ali i neobičnim i rijetkim eksentričnim speleothemima.
Sl. 3. Glavni kanal u turističkom dijelu Donje Cerovačke špilje (foto: N. Bočić)
Sl. 4. Jezerce uz turističku stazu u Donjoj Cerovačkoj špilji (foto: N. Bočić)
Cerovačke špilje su važan paleontološki, arheološki i biospeleološki lokalitet. Sustavna paleontološka istraživanja provodio je Milan Herak. Pronađeni su ostaci pleistocenskih životinja poput špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) i špiljskog lava (Panthera spelaea) te mnogih drugih, poglavito manjih glodavaca i ptica. Također su pronađeni koštani ostatci paleolitskog čovjeka Homo sapiens fossilis. Arheološki artefakti (ulomci keramike, kovinski, koštani i kameni nalazi) pokazuju da je Donja Cerovačka špilja bila korištena još od srednjeg brončanog doba (1400-1200 pr.Kr.). Cerovačke špilje imaju i vrlo bogatu podzemnu faunu. Gornja špilja je tipski lokalitet za tri svojte dok je Donja špilja tipski lokalitet za pet svojti (ukupno 8). Iz njih su opisane dvije vrste puževa, jedan rakušac, dva pauka jedna dvojenoga i dva kornjaša.
Vidljiv je neprocjenjiv znanstveni i turistički značaj Cerovačkih špilja. Slobodno možemo zaključiti da su one među najvrjednijim speleološkim objektima u hrvatskom kršu. Posebno je važno nastaviti speleološka istraživanja u cilju otkrivanja novih, zasad nepoznatih prostora. Također je neophodno nastaviti sustavna znanstvena istraživanja.
Sl. 5. Ulaz u Gornju Cerovačku špilju (foto: N. Bočić)
Sl. 6. Turistička staza u Gornjoj Cerovačkoj špilji (foto: Park prirode Velebit)
Sl. 7. Bogatstvo sigastih oblika u Gornjoj Cerovačkoj špilji (foto: Park prirode Velebit)
Ostali krški fenomeni
Područje Crnopca izrazito je okršeno te obiluje brojnim krškim oblicima. Oni su posebno izraženi u prostranom središnjem i sjeveroistočnom dijelu koji je izgrađen od Jelar naslaga (karbonatne breče). Najizraženiji oblici su ponikve. Dominiraju dublje ljevkaste ponikve promjera više desetaka metara. Najveće ponikve dosežu i do 200 m u promjeru te do 80 m dubine. U najokršenijem, središnjem dijelu Crnopca između ponikava se nalaze uski, strmi stjenoviti grebeni i kukovi te to područje ima karakteristike poligonalnog krša kukova i ponikava. U istočnom dijelu se nalazi niz od nekoliko krških uvala od kojih je najveća uvala Duman (1000 x 600 m). Na cijelom području Crnopca dobro su razvije grižine različitih tipova (mrežaste škrape, meandarske škrape, rebraste škrape,…). Crnopac obiluje izuzetnim krškim fenomenima u podzemlju. Sustavna speleološka istraživanja Crnopca su započela kasnih 70-tih godina prošlog stoljeća (osim Cerovačkih špilja koje se istražuju od 1913.) te su pokazala izuzetan speleološki potencijal tog područja. Istraživanja su se intenzivirala posljednjih 15-ak godina, a u njima najveću ulogu imaju speleološki odsjeci Planinarskih društava Željezničar i Velebit iz Zagreba te Sv. Mihovil iz Šibenika. Područje kanjona Zrmanje danas speleološki najviše istražuju članovi Dinarida-DISKF, a Cerovačke špilje istražuju članovi SD Karlovac.
Sl. 8. Tlocrt turističkog dijela Donje Cerovačke špilje (prema N. Bočiću)
Hrvatski su speleolozi na prostoru Crnopca pronašli i istražili više od 150 špilja i jama. Među najznačajnijima (osim spomenutih Cerovačkih špilja) su jame Munižaba (dubina -437 m, duljina 7295 m, tlocrtna duljina 5993 m, nadmorska visina ulaza 915 m), Kita Gačešina (dubina -465 m, duljina 14484 m, tlocrtna duljina 11186 m, nadmorska visina ulaza 940 m), Burinka (dubina -290 m, nadmorska visina 1283 m), Michelangelo (dubina -274 m, nadmorska visina 1283 m) itd. u vršnom dijelu Crnopca te špilje Kusa II (duljina 3010 m), Čude (duljina 1101 m), Čavle (duljina 591 m) itd. u dolini Zrmanje i njenih pritoka. Širi prostor jugoistočnog Velebita čine tri cjeline: Gračačko krško polje s ponornicama, visoki okršeni masiv Crnopca, krša zaravan s kanjonima Zrmanje, Krnjeze i Krupe i krškim vrelima. Morfologija i postanak špilja ovog područja u uskoj je vezi s funkcionalnim odnosom ova tri dijela. Cerovačke špilje nalaze se u ponorskom dijelu (Input) ovog krškog sustava i predstavljaju nekadašnje ponore vodotokova Gračačkog polja. Špilje u dolini Zrmanje se nalaze u izvorišnom dijelu sustava (Output). Speleološki objekti u vršnom dijelu masiva predstavljaju kombinaciju vadoznih vertikalnih kanala koji u nekim špiljama probijaju fosilne horizontalne kanale koji su ostaci podzemnih tokova iz smjera Gračačkog polja prema Zrmanji. Zbog svojih morfoloških karakteristika Crnopac je izuzetno teško prohodan što otežava njegovo istraživanje, a posebno je teško organizirati i provoditi sustavna speleološka istraživanja.
Sl. 9. Površinski krški oblici na Crnopcu (foto: D. Reš)
Speleogeneza
Postanak Cerovačkih špilja vezan je za hidrogeološki i geomorfološki razvoj Gračačkog polja, masiva Crnopca i kanjona Zrmanje. Vode koje danas poniru u Gračačkom polju (Otuča i Žižinka) teku podzemno i izbijaju na površinu na izvorima s južne strane masiva Crnopca u kanjonu rijeke Zrmanje te predstavljaju alogeni input vode u podzemni sustav Crnopca. Erozijsko – korozijskim radom ovih podzemnih voda nastaju podzemni krški kanali. Relativan visinski odnos Crnopca i Gračačkog polja se je tijekom neotektonske etape znatno promijenio. Nekadašnja ponornica je svojim korozijskim i erozijskim radom stvarala kanale Gornje Cerovačke špilje, a vjerojatno i neke starije na višem nivou. Zbog neotektonskog izdizanja Crnopca ponorne vode su ponirale na sve nižim nivoima dok su fosilni kanali izdizanjem bili odneseni na više nadmorske visine, iznad razine recentnih aktivnih podzemnih tokova. Tako su nastali i kanali Srednje, a potom i Donje Cerovačke špilje. Potom je i Donja Cerovačka špilja izgubila svoju hidrogeološku funkcija koju su danas preuzeli niz ponora uz rub Gračačkog polja. Cerovačke špilje dakle predstavljaju nekoliko generacija špilja u ponorskom dijelu ovog sustava. One danas nisu aktivne, a njihovu funkciju su preuzeli ponori uz južni rub Gračačkog polja na nižoj nadmorskoj visini (~ 545 m). Recentni ulazi u Cerovačke špilje u stvari nisu fosilni ponori već su nastali denudacijskim povlačenjem sjeverne padine Crnopca. U zoni 500 – 700 metara nadmorske visine, osim kanala Cerovačkih špilja, nalaze se i najveći dio kanala jame Munižabe te veliki dio kanala jame Kita Gačešina čiji se jamski ulazi nalaze u višem dijelu masiva Crnopca.
Sl. 10. Jama Munižaba na Crnopcu – ulazna vetikala duboka 220 m (foto: N. Bočić)
U jami Kita Gačešina može se zamijetiti još jedan, stariji nivo špiljskih kanala u visinskoj zoni 750 – 850 m. Recentno postoji još najmanje jedna razina, a to je ona aktivna čije speleološko istraživanje još nije započeto (osim u nekoliko primjera u dolini Zrmanje). Autogenim inputom oborinskih voda dolazi do vertikalne cirkulacije kroz vadoznu zonu te do razvoja relativno mlađih vertikalnih kanala koji u nekim jamama dopiru i čak prolaze dublje od fosilnih zona horizontalne cirkulacije vode u podzemlju. Daljnja speleološka istraživanja omogućit će bolji uvid u uvjete, procese i faze speleogeneze šireg područja Crnopca.
Cerovačke špilje su među najznačajnim turističkim špiljama u Hrvatskoj. Ujedno su to naše najveće turistički uređene špilje. Informacije o posjeti mogu se dobiti u JU PP Velebit na http://www.pp-velebit.hr.
Izbor iz literature
Bahun, S. (1974): Tektogeneza Velebit i postanak Jelar-naslaga. Geološki vjesnik, Vol. 27, 35-51, Zagreb
Barišić, T. (2006): Kita Gaćešina. Speleo’zin 18, 14-19, Karlovac
Barišić, T. (2009): Istraživanje jame Kite Gaćešine u 2008. godini.. Subterranea Croatica 11, 3-7, Karlovac
Bočić, N. (2009): Cerovačke caves and other karst phenomena of the Crnopac massif. International Interdisciplinary Scientific Conference “Sustainability of the Karst Environment – Dinaric karst and other karst regions”, Plitvička jezera, Croatia, September 23rd–26th, 2009. Excursion guidebook, 12-18, Centre for Karst, Gospić
Borovec, M., Dado, R. (2004): Jama Michelangelo i posljednja istraživanja Crnopca. Subterranea Croatica 2, 23-26, Karlovac
Božičević, S. (1979): Važnost Cerovačkih špilja za razvoj turizma u općini Gračac. Zbornik 2. znanstvenog simozija, Gračac
Božičević, S. (1988): Prilog historijatu otkrića Cerovačkih špilja kod Gračaca u Lici (SR Hrvatska). Naš krš, Vol 15, br. 24-25, Sarajevo
Bralić, I. ured. (2008): Cerovačke špilje – vodič. Turistički vodič kroz Cerovačke špilje. 47 str., JU Park prirode Velebit, Gospić
Fritz, F. (1972): Razvitak gornjeg toka rijeke Zrmanje. Krš Jugoslavije 8/1, 1-16, Zagreb
Herak, M., Bahun, S. (1979): The role oft he calcareous breccias (Jelar Formation) int he interpretation oft he High Kars Zone oft he Dinarides. Geološki vjesnik, Vol. 31, 49-59, Zagreb
Ivanović, A., Sakač, K., Marković, S., Sokač, B., Šušnjar, M., Nikler, L., Šušnjara, A. (1967): Osnovna geološka karta list Obrovac 1:100000, Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod, Zagreb – Beograd
Ivanović, A., Sakač, K., Sokač, B., Vrsalović-Carević, I., Zupanić, J. (1976): Tumač za osnovnu geološku kartu list Obrovac 1:100000, Institut za geološka istraživanja – Savezni geološki zavod, Zagreb – Beograd
Jirkal, D. (2005): Jama Vjetrova na Crnopca. Speleolog, Vol. 53, 18-23, Zagreb
Kovač-Konrad, P., Jalžić, V. (2006): Prvi sifon špilje Kusa 1. Speleolog, Vol 54., 20-23, Zagreb
Kovačević, A. (2008): Kusa nad Manastirskim lukama – Kusa 2. Speleolog, Vol. 56, 61-65, Zagreb
Kovačević, T., Garašić, M., Međimurec, Z. Šebian, M. (1991): Špilja Čavle u dolini rijeke Zrmanje – primjer snažnog erozijskog utjecaja vode na speleogenezu objekta. Spelaeologia Croatica, Vol. 2., 15-21, Zagreb
Kranjec, V., Prelogović, E. (1974): O paleogeografskim i neotektonskim odnosima u tercijaru i kvartaru na teritoriju SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 27, 95-112, Zagreb
Kuhta, M. (1992): Speleološka istraživanja masiva Crnopca u 1990. godini. Speleolog, Vol. 38-39, 25-28, Zagreb
Kuhta, M. (2001): Rezultati novijih speleoloških istraživanja na Crnopcu. Speleolog, Vol. 48-49, 36-44, Zagreb
Kuhta, M., Borovec, M., Bosner, N. (2002): Speleološka istraživanja Crnopca u 2002. i 2003. godini. Speleolog, Vol. 50-51, 48-55, Zagreb
Kuhta, M., Stroj, A. (2005): The Speleogenesis of the caves in Crnopac Mt. Area. Proceedings of the 14th International Congress of Speleology, 46-48, Hellenic Speleological Society, Athens
Lukić, O. (1988): Speleološka istraživanja Crnopca na Velebitu. Speleolog, Vol. 36-37, 14-26, Zagreb
Malez, M. (1960): Paleontološka istraživanja i speleološka rekognosciranja u 1959. godini. Ljetopis JAZU, 66., Zagreb
Malez, M. (1965): Cerovačke pećine. Speleološko društvo Hrvatske, 41. str., Zagreb
Pavičić, A., Renić, A. (1995): Mogućnosti vodoopskrbe iz ličkog dijela sliva rijeke Zrmanje. 1. Hrvatski geološki kongres, Opatija, 18.-21.10.1995., Zbornik radova, 435-438, Zagreb
Pepeonik, Z. (1970): Neki noviji radovi u Cerovačkim špiljama. 5. jugoslavenski speleološki kongres, Skopje
Prelogović, E. (1975): Neotektonska karta SR Hrvatske. Geološki vjesnik, Vol. 28, 97-108, Zagreb
Prelogović, E. (1995): Geološka struktura Velebita. Paklenički zbornik, Vol. 1,49-54, Starigrad-Paklenica
Prelogović, E., Fritz, F., Cvijanović, D., Milošević, A. (1980): Seizmotektonska aktivnost u području doline Zrmanje. Geološki vjesnik, Vol. 31, 123-136, Zagreb
Tutiš, S. (2008): Na sunčanoj strani Crnopca – jama Crnopica. Speleolog, Vol. 56, 39-43, Zagreb
