U spomen na one koji su zadužili hrvatsku geografiju

Mirogoj kao komemorativno mjesto hrvatskih geografa

h

Popularni članak

31. listopada 2020.

Ivan Zupanc

Geografski odsjek PMF-a, Sveučilište u Zagrebu
l

UVOD

Povod za ovu šetnju najpoznatijim zagrebačkim grobljem je čuvanje uspomene na osobe koje su dio svog života posvetili zajedničkoj struci – geografiji.

Blagdan Svih svetih prigoda je da se sjetimo svojih najbližih i da posjetimo njihova vječna počivališta. Ovim osvrtom sjećamo se života i djela naših zaslužnika geografske struke koji počivaju na najstarijem dijelu groblja Mirogoj u Zagrebu.

Kapela Krista Kralja na glavnom ulazu u Mirogoj.

Obilazak ćemo započeti u kapeli Krista Kralja. Tamo se nalazi počivalište geografa koje bi inače bilo teško pronaći. Na sjevernom zidu crkve u jedanaestom redu nadgrobna je ploča koja govori da se ovdje nalazi počivalište Artura Gavazzija. Artur Gavazzi rodio se u 14. 10. 1861. u Splitu. Studirao je geografiju i povijest u Zagrebu i Beču gdje je 1891. doktorirao. Godine 1911. postao je učitelj geografije na Sveučilištu u Zagrebu i privatni docent na Univerzitetu u Beogradu. Godine 1914. postaje izvanredni profesor na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1920. odlazi u Ljubljanu gdje je postao prvi profesor geografije. Za razvoj slovenske geografije važna je osoba. U Ljubljani bio vrlo aktivan pa je osnovao i uredio Geografski zavod te Zavod za meteorologiju i geodinamiku sa seizmološkom stanicom. Godine 1927. vraća se u Zagreb gdje na Mudroslovnom fakultetu osniva Zavod za fizičku geografiju u kojem ostaje predstojnik sve do 1944. U Hrvatskoj je zaslužan za pokretanje (javlja se kao izdavač i urednik) prvog geografskog znanstvenog časopisa – Hrvatskog geografskog glasnika. Prvih sedam brojeva (1/1929 – 7/1936) uredio je samostalno, a trobroj 8-9-10/1939 posvećen upravo u njegovu čast uredili su Otto Opitz i Ivo Rubić. Bio je i akademik (član tadašnje JAZU). Umro je 12. 3. 1944. u Zagrebu. Njegov sin Milovan Gavazzi bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih etnologa – utemeljitelj etnologije na Mudroslovnom fakultetu i etnološkog znanstvenog rada. Lijevo od njegovog, počivalište je njegove majke Antonije Gavazzi, a desno supruge Katice Gavazzi. [Oznaka grobnog mjesta: polje 900, razred STANIC, broj 83.; u tražilici Gradskih groblja Zagreb teže ćete ga pronaći jer se greškom vodi pod imenom Antun.]

Nedaleko od kapele Krista Kralja, na prvom polju sjeverno od nje (7A) počivalište je Hinka Hranilovića. Hinko Hranilović rodio se 14. 6. 1860. u Zagrebu. Geografiju i povijest studirao je u Berlinu, Oxfordu, Beču i Grazu gdje je i doktorirao. Deset godina nakon osnutka prve katedre za geografiju na Mudroslovnom fakultetu – 1893. preuzima ju od Petra Matkovića, a 1908. postaje redoviti profesor geografije. S Dragutinom Hircom pokrenuo je i od 1900. do 1904. uredio 15 svezaka Zemljopisa Hrvatske. Bavio se teorijom i metodologijom geografije, regionalnom i fizičkom geografijom. Zanimljivo je da je bio odbornik i vođa “Hrvatskog sokola” te je organizirao prvu nogometnu utakmicu u Samoboru (utakmica između prve i druge momčadi HAŠK-a). Umro je 15. 4. 1922. u svome rodnom gradu. [Oznaka grobnog mjesta: polje 7A, razred I, broj 57.; na nadgrobnom spomeniku kao godina smrti upisana je 1923.]

Krenemo li još dalje na sjever, ali ovoga puta kroz arkade, naći ćemo počivalište poznate obitelji Šenoa. Milan Šenoa koji ovdje počiva, jedini je geograf čiji se grob nalazi u mirogojskim arkadama. Rođen je u Zagrebu 2. 7. 1869., a umro također u Zagrebu 16. 11. 1961. Studirao je geografiju i povijest u Zagrebu. Diplomirao je 1892., a doktorirao 1895. godine. U akademskoj karijeri 1910. izabran je za docenta, 1913. za izvanrednog, a 1917. za redovitog profesora na Mudroslovnom fakultetu. Od 1922. pa sve do umirovljenja 1940. obnašao je dužnost predstojnika Geografskog zavoda koji je izrastao iz Katedre, a od 1927. odjela koji se bavio regionalnom i socijalnom geografijom (antropogeografija). Od oca Augusta Šenoe naslijedio je afinitete prema literarnom pisanju pa je u književnost ušao 1890. novelom “Njuta” koju objavljuje u zagrebačkom Viencu. Tri godine kasnije u Viencu objavljuje “Kako vam drago!: komedija u tri čina” – parodijsku komediju koja je bila izvedena i u zagrebačkom kazalištu. Nakon toga, također u zagrebačkom kazalištu, uprizorena su mu brojna dramska djela: Kneginja Dora, Sveta laž, Časak žalosti, Nevjerojatan događaj, Ban Pavao i Izgubljeni. Napisao je i povijesni roman “Iz kobnih dana” koji mu 1914. izdaje Matica hrvatska te biografsku prozu “Moj otac” iz 1933. kod istog izdavača. [Oznaka grobnog mjesta: polje 920, razred ARKMAL, broj 24.]

Odavde valja poći na istok kako bi na polju 84 našli počivalište jednog možda manje poznatog i pomalo zapostavljenog geografa. Nikola Žic rodio se 10. 7. 1882. u Puntu na otoku Krku. Studirao je geografiju i povijest te hrvatski jezik u Beču gdje je i diplomirao 1908. godine. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Pazinu, Požegi, Daruvaru te u Zagrebu. Radio je i kao profesor na Učiteljskoj školi Zagrebu,  za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu kao urednik u Hrvatskoj enciklopediji, a nakon rata u Leksikografskom zavodu (Enciklopedija Jugoslavije i Pomorska enciklopedija). Prvi objavljuje tekst Mošćeničkog statuta 1912. u  Izvještaju Pazinske gimnazije gdje je objavio i studiju Prošlost Pazinskog potoka. Zajedno s Vladimirom Nazorom, Mate Tentorom i Vjekoslavom Spinčićem sastavio je Spomenicu istarskih Jugoslavena za mirovni kongres u Parizu (1919.). Napisao je knjige: Istra I: Zemlja (1936.) i Istra II: Antropogeografsko stanje potkraj svjetskog rata (1937.), djelo Geopolitički pogled na Istru i Istrane (1943.) i dr. Objavio je i prve spoznaje o Labinskome statutu iz 1341. (Iz latinskog statuta grad Labina u Istri, Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, 1939.), upozorio je i na kult boga Peruna u Istri (O Perunovu kultu u Istri, Historijski zbornik, 1954.). Umro je u Zagrebu 14. 6. 1960. [Oznaka grobnog mjesta: polje 84, razred II, broj 215.]

Odavde treba nastaviti na jug do polja 59 kako bi pronašli grob Ota Oppitza. Punim imenom Oto Adalbertus Josef Oppitz rođen je 16. 8. 1903. u današnjoj Češkoj (mjesto Police). Studirao je geografiju i prirodne znanosti na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1927., a doktorirao 1930. godine. Radio je najprije u Higijenskome zavodu u Zagrebu (1928.) pa u Državnoj trgovačkoj akademiji na Sušaku (1931.-1933.) te na Mudroslovnom (kasnije Filozofskom) fakultetu u Zagrebu od 1933. do 1946. (od 1933. asistent, od 1940. docent, od te 1943.-1945. izvanredni profesor ujedno i predstojnik Zavoda za fizičku geografiju). Od 1950. pa sve do smrti bio je zaposlen u današnjem Leksikografskom zavodu M. Krleža gdje je od 1978. bio pomoćnik Miroslava Krleže. Umro je 17. 5. 1979. u Zagrebu. [Oznaka grobnog mjesta: polje 59, razred II, broj 355.]

Nedaleko odavde, u smjeru jugoistoka pronaći ćemo počivalište Josipa Roglića (14. 3. 1906. Župa Biokovska – 18. 10. 1987. Zagreb). Diplomirao je “geografsko-geološke znanosti” 1930. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gdje 1934. i doktorirao. Godine 1941. službovao je u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu u Zagrebu. Godine 1945. izabran je za redovitog profesora Filozofskog fakulteta, a od 1946. je na novoosnovanom PMF-u. Upravljao je Geografskim zavodom, a od 1960. i novoosnovanim Geografskim institutom. Od 1947. do 1962. bio je predsjednik Geografskog društva Hrvatske, uređivao je Hrvatski geografski glasnik i Radove geografskog instituta (danas Acta Geographica Croatica). Sa svih tih funkcija povukao se 1963. Bio je i predsjednik Saveza geografskih društava Jugoslavije (1962. – 1964.). Nakon Drugog svjetskog rata vodio je Komisiju za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske te sudjelovao kao ekspert Jugoslavenske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Rukovodio je provedbu i uredio popis stanovništva 1945. u Istri i na Kvarneru priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945. – 1946.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije. Izdao ga je 1946. Jadranski institut iz Sušaka (Cadastre National de l’ Istrie). Obnašao je i dužnost dekana Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1947. – 1948.). Bio je akademik (član JAZU od 1968). Jedan je od utemeljitelja Speleološkoga društva Hrvatske (osnovano 1954.). Dobio je Nagradu za životno djelo 1971. godine. U Zagrebu, na Knežiji posvećena mu je i ulica. S njim je u vječnom počivalištu i supruga Neda, također geogafkinja. [Oznaka grobnog mjesta: polje 66, razred I, broj 83.; grob će biti malo teže pronaći jer ne postoji vertikalna nadgrobna ploča.]

Stara groblja privlače sve veću pažnju turista u svijetu. Posljednjih godina i zagrebačko gradsko groblje Mirogoj postalo je jedno od najposjećenijih mjesta u gradu. Motivi za posjet mogu biti raznoliki. Ovom šetnjom Mirogojem vežu nas osobe koje su dio svog života posvetili zajedničkoj struci – geografiji, neki su se međusobno poznavali, skupa radili i živjeli te na kraju ovdje pronašli i posljednje mjesto počivališta.

Literatura:

Bratulić, Josip: Žic, Nikola, Istarska enciklopedija, http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3127 (28.10.2015.)
Crkvenčić, Ivan (1974): Geografski odjel, u: Spomenica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta 1874 – 1974 prilikom stogodišnjice organiziranog znanstvenog i nastavnog rada iz prirodnih i matematičkih znanosti (ur. Kochansky-Devidé, V.), PMF, Zagreb, 179-193.
Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/ (28.10.2015.)