Danas možemo govoriti o različitim vrstama turizma, pri čemu se često koristi pojam selektivnost. Razvoj suvremenog turizma mijenja se od masovnog prema turizmu specifičnih interesa. Postmoderni turisti motivirani su doživljavanjem iskustva, zanimaju ih mjesta povezana sa svakodnevnim životom ljudi u prošlosti, posebno s načinom rada i života u prošlim vremenima. Prema UNESCO-u baština je naša ostavština iz prošlosti s kojom živimo u sadašnjosti i koju prenosimo na buduće generacije. Naša kulturna i prirodna baština nezamjenjivi su izvori života i inspiracije koje trebamo njegovati, štititi i učiti iz njih. U tipične atrakcije turizma baštine ubrajaju se izgrađene atrakcije, prirodne atrakcije, vjerske atrakcije, industrijsko naslijeđe, literarno naslijeđe, umjetničko naslijeđe te različite kulturne atrakcije. Također je tu uključena i nematerijalna baština.

U Europskoj uniji je puno primjera uspješne zaštite i revitalizacije rudarske baštine. U nekim klasičnim slučajevima revitalizirani su stari rudnici u kojima se eksploatirala mineralna sirovina poput soli. To je primjerice slučaj u Salzburgu ili poznatome rudniku soli Wieliczka u blizini Krakowa. Wieliczka je upravo među posjetiteljima najpopularniji rudnik na svijetu, a ujedno je i jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija u Poljskoj. Više posjetitelja posjećuje Wieliczku nego austrijski Hallstatt (koji je vjerojatno najstariji rudnik soli na svijetu, gdje se povijest rudarenja soli proteže do srednjega brončanog doba), švedski Falun (nekada na svjetskoj razini iznimno bitan rudnik bakra) i kolumbijska Zipaquirá (najveće ležište soli na svijetu; Briševac i dr., 2021.).

Rudnik soli u Wieliczki jedan je od najinteresantnijih i najpoznatijih turističkih lokaliteta u Poljskoj. Turisti iz cijeloga svijeta dolaze vidjeti skoro devet stoljeća star rudnik koji je često smatran simbolom Poljske. Rudnik sačinjava jedinstvene dokaze materijalne kulture koji su 1978. godine uvršteni na UNESCO-u Listu svjetske baštine.

Rudnik sačinjavaju iskopi na devet razina, na dubinama od 64 do 327 metara. Sadrži više od 300 kilometara hodnika i oko 3000 komora raspoređenih u 7,5 milijuna kubičnih metara naslaga soli. Centralni prostor rudnika, koji se prostire između prve i četvrte razine, prepoznat je kao njegova svojevrsna povijesna jezgra. Jezgru sačinjavaju iskopi u kojima je prikazana evolucija povijesnih metoda vađenja soli.

Porijeklo soli seže u daleku prošlost, u razdoblje miocena prije 13,5 milijuna godina kada započinje proces kristalizacije soli rastopljene u moru na području Prekarpatskog bazena. Naslage soli i stijene koje su popunile područje Karpatskog bazena uslijed tektonskih pomaka i izdizanja Karpatskog gorja premješteni su i presavijeni. Naslage soli u Wieliczki sastoje se od dva dijela: gornjeg sloja blokovskog tipa i donjeg sloja raslojenog tipa.

Borane naslage soli u rudniku Wieliczka (N. Buzjak).

Sol je iz Wieliczke vađena od srednjeg vijeka do 1996. godine. Prije toga, sol se dobivala prokuhavanjem salamure (vode s puno otopljene soli) iz površinskih slanih izvora. Ova metoda dobivanja soli bila je poznata već 3500 god. pr. Kr. Kako su površinski izvori postepeno iscrpljeni, ljudi su počeli tražiti dublje kopajući bunare sve dublje i dublje, sve dok nisu dosegli prvi blok kamene soli.

Tradicionalno vađenje soli (J. Žanko Milanković).

Prve turističke posjete rudniku datiraju još iz 15. stoljeća, no turizam u modernom smislu riječi započinje na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Svake godine rudnik posjeti oko 1 milijun turista iz cijeloga svijeta. Ruta obuhvaća najljepše komore i galerije, podzemne kapelice i jezera u rudniku. Sastoji se od 22 komore povezane galerijama, duga je oko 2 km. Započinje na dubini od 64 m, a završava na dubini od 135 m. Obilaskom komora i razgledom izloženih strojeva upoznajemo se s razvojem metoda vađenja soli od 17. do 19. stoljeća.

Ulaz u rudnik (N. Buzjak).

Danilowiczev iskop

Iskop je nastao u razdoblju od 1635. do 1640. godine dok je upravitelj rudnika bio Mikolaj Danilowicz. U 19. stoljeću, za vremena austrijske uprave, preimenovan je u Rudolfov iskop u čast sinu Franca Jozefa. U početku je služio za vučenje soli na površinu, a od 19. stoljeća služi kao komunikacijski iskop za zaposlenike i turiste. Na površini, iznad otvora iskopa, nalazila se konjska zaprega koja je vukla drvenu pokretnu traku, karakterističnu za rudarske gradove. Godine 1874. drvena pokretna traka zamijenjena je parnim strojem, a na otvoru iskopa sagrađena je ciglena kuća. Nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je električni stroj za vađenje. Danilowiczev iskop u više je navrata dograđivan i produbljivan. Danas povezuje površinu sa šestom razinom na dubini od 243 m, a sastoji se od dva dijela: jednog sa stepenicama i drugog s liftom.

Geološki presjek naslaga soli. Izvor: Alexandrowitz, Z., Miśkiewicz, K., Urban, J. 2009: Geological Values of Selected Polish Properties of the UNESCO World Heritage List, Geoheritage, 1, 43-52 (https://www.researchgate.net/publication/226179153_Geological_Values_of_Selected_Polish_Properties_of_the_UNESCO_World_Heritage_List)

Komora Nikole Kopernika

Komora je nazvana prema Nikoli Koperniku, poznatom poljskom astronomu, koji je rudnik posjetio 1493. god. tijekom studija na Akademiji u Krakovu, danas Jagielonskom sveučilištu. U središnjem dijelu komore nalazi se Kopernikov kip postavljen za petstotu godišnjicu njegova rođenja. U bloku zelene soli isklesao ga je Wladyslaw Hapek 1973. godine. Zelena kamena sol iskapana je iz komore pomoću potpornih drvenih blokova koji se nazivaju „jaslice“ čija je funkcija bila poduprijeti krov komore. Drvo, koje je bilo upotrebljavano za zaštitu, bilo je idealan materijal jer je impregnirano solju.

Kip Nikole Kopernika (J. Žanko Milanković).

Kapela Sv. Antonija

Rad u podzemlju uvijek je predstavljao veliku opasnost za živote rudara. Stoga su rudari gradili podzemne kapelice gdje su se svakog jutra održavale mise. Kapelica sv. Antonija građena je između 1690. i 1710. godine u baroknom stilu, a posvećena je svecu zaštitniku tragača i kopača ruda. Najstarija je od sačuvanih podzemnih kapela. Prva misa održana je 1698. godine. Zbog konstantnog procesa ispiranja i topljenja solnog interijera u kasnijim periodima bila je potrebna rekonstrukcija. Posljednjim konzervatorskim radovima obnovljeni su portal, stepenice te dijelovi stupova i skulpture svetaca u predvorju. Predvorje je odvojeno od prezbiterija i broda arkadama i balustradama. U njemu se nalaze kipovi sv. Franje, Dominika, Pavla i Petra te propovjedaonica isklesana od soli. Usprkos konzervatorskim radovima detalji na skulpturama su izbrisani.

Kapela Sv. Kinge Poljske

Kapela Sv. Kinge Poljske impresivan je i najraskošniji podzemni hram. Položena je 1896. god. u prostoru nastalom nakon iskapanja ogromnog bloka zelene kamene soli. Dulja je od 54 metra, široka 15 do 18 metara te visoka 10 do 12 metara.

Legenda kaže da je princeza Kinga, kći Bele IV, u miraz dobila rudnik soli Marmaros u koji je bacila svoj prsten. Prsten je, zajedno s slojevima soli, čudom doputovao do Wieliczke. Kada je stigla u Poljsku udati se za kralja Boleslawa Skromnog, pokazala je rudarima mjesto gdje trebaju kopati. Slijedeći njezine upute rudari su počeli kopati te u prvom bloku soli pronašli njezin prsten. Od tada je Kinga postala zaštitnica rudara, kopača soli u Poljskoj te je kapela izgrađena njoj u čast.

Kapela Sv. Kinge Poljske (J. Žanko Milanković).

Klesali su ju, gotovo sedamdeset godina rudari-kipari, od kojih su najpoznatija braća Markowski i Antoni Wyrodek. Od 1895. do 1920. većinom je Jozef Markowski izrađivao arhitektonske dekoracije i skulpture u kapeli.  Isklesao je Veliki oltar koji se sastoji od tri dijela. U početku, u središenjem dijelu nalazila se slika Ferdynanda Olesinskog s prikazom sv. Kinge i rudara koji joj predaje prsten nađen u bloku soli. Godine 1914. slika je zamijenjena kipom sv. Kinge, a zid iza kipa ukrašen je kristalima halita. Izradio je i propovjedaonicu čija je baza prikazuje dvorac Wawel i legendarnog zmaja. U lijevom dijelu prezbiterija smjestio je razapetog Krista i dvije figure svećenika na koljenima.

Razapeti Krist (J. Žanko Milanković).

U razdoblju od 1920. do 1927. godine rad na kapeli nastavlja Jozefov mlađi brat Tomasz Markowski. Isklesao je reljef  Herodova rečenica i Masakr nevinosti. Uređenje kapele nastavio je Antoni Wyrodek. U početku, kao samouki kipar, izradio je nekoliko reljefa: Let u Egipat, Dvanaestogodišnji Isus propovijeda u Hramu, Na putu za Betlehem i Čudo iz Kana u Galileji. Nakon završetka studija kao profesionalni umjetnik isklesao je Posljednju večeru u kamenoj soli. Perspektiva reljefa izrađena je majstorskom vještinom s mnoštvom detalja. Izradio je pod u soli, te balustrade koje razdvajaju prezbiterij od broda.

Posljednja večera (J. Žanko Milanković).

Važan dekorativni element u kapeli su i lusteri okićeni kristalima soli. Iako je bilo planirano završiti kiparske radove 1963. god. suvremene generacije rudara nastavile su raditi na uređenju interijera. Kapela sv. Kinge nije samo unikatna galerija umjetnosti kamene soli i koncertna dvorana nego i živi centar vjerskih slavlja. Svečane mise održavaju se 24. srpnja na blagdan Sv. Kinge, 4. prosinca na Sv. Barbaru, 24. prosinca na Polnoćku te svake nedjelje ujutro.

Luster okićen kristalima soli (J. Žanko Milanković).

Komora Weimar

Na ulazu u komoru turiste pozdravlja skulptura Johanna Wolfganga von Goethea koju je 2001. godine isklesao Jozef Piotr Kowalczyk. Iz povijesnih dokumenata poznato je da je Goethe u pratnji Weimarskom princu obišao rudnik 1790. godine. 1960-ih salamura je poplavila dno komore stvorivši jezero. Iz jezera izranja figura Wardena, dobrog duha rudnika. Ta skulptura bila je simbol rudnika Wieliczka na Svjetskoj izložbi EXPO-2000 u Hanoveru. Komora je opremljena platformom, galerijom i stepenicama.

Mikroklima podzemnih prostora posebno je blagotvorna za liječenje bolesti gornjeg dišnog sustava, astme i alergija pa se u rudniku Wieliczka provode i djelatnosti sanatorija. Na dubini od 135 m nalazi se jedini podzemni zdravstveni i rehabilitacijski centar u Poljskoj otvoren 1997. godine. Na terapiji u Centru pacijenti udišu zrak bogat natrijevim, kalcijevim i magnezijevim kloridom čime učinkovito umanjuju tegobe.

Kongresna dvorana (J. Žanko Milanković).

Komora Izabela

Komora Izabela posljednja je komora otvorena za posjet turista. Specifična je jer je nastala nakon iskapanja vrlo čiste soli koja nastaje u vrlo tankim slojevima koje je teško locirati i iskoristiti. Komora je važna geolozima jer je na njezinim zidovima vidljivo taloženje slojeva koji potvrđuju teoriju da je orogeni proces izdizanja Karpata bio jedan od uvjeta presudan za formiranje debelih naslaga soli u Wieliczki.

Grad Wieliczka

Wieliczka, u srednjem vijeku poznata kao Magnum Sal, zadobiva svoj karakter 1290. godine. Njegova povijest duga više od sedam stoljeća, povezana s rudnikom i proizvodnjom soli. Čvrste veze grada i rudnika vide se u gradskom grbu koji prikazuje čekić i dva pijuka. Zahvaljujući velikoj povijesnoj važnosti urbanog plana i arhitekture Wieliczka je uvrštena na poljski Popis povijesne baštine 1977. godine. Očuvani plan oblika šahovske ploče usvojen je za vladavine kralja Kazimira Velikog u 14. st. Sagrađeni su obrambeni zidovi sa 29 kula i dvoja utvrđenih vrata. Posebna značajka rudarskog gradića su otvori iskopa nekoć građeni od drva, a u devetnaestom stoljeću izgrađeni od cigle. Danas se Wieliczka prostire na 13,4 kvadratnih kilometra i ima skoro dvadeset tisuća stanovnika.

Rudnik Wieliczka jedinstvena je destinacija, odredište kulturnog i zdravstvenog turizma, a njegova vrijednost nadilazi okvire rudarske baštine. O uspješnoj valorizaciji govori impresivan broj posjetitelja i raznih događanja koja se odvijaju u rudniku, primjerice Dragon swing festival te brojni kongresi. Ovo je prostor koji odiše monumentalnošću te posjetitelja ostavlja bez daha. Svakako ga posjetite!

Geografski položaj rudnika. Izvor mapy.cz.