Uvod

Članak se bavi povijesno-geografskom pokrajinom Srijem (sl. 1), odnosno pitanjem granice između Republike Hrvatske i Srbije, a koja prolazi upravo kroz srijemsko područje i dijeli ga na nominalno zapadni dio unutar granica Hrvatske i istočni koji je integralni dio Vojvodine u Republici Srbiji. Problematika razgraničenja javila se i ranije, ali je svoju kulminaciju dočekala u 20. st., što i ne čudi jer prošlo stoljeće obilježava ono što se u historiografiji naziva akcelerirana povijest, odnosno ubrzano mijenjanje raznih povijesnih događaja što je utjecalo i na granicu u Srijemu. Razdoblje je to koje je bilo vrlo turbulentno na prostorima hrvatskih zemalja i onih koje ih okružuju. Poslije Prvog svjetskog rata Hrvatska se priključuje Državi, odnosno nešto kasnije Kraljevini SHS, a od 1929. nominalno Kraljevini Jugoslaviji te prolazi kroz Drugi svjetski rat i socijalističku Jugoslaviju, a na kraju stoljeća dolazi i do Domovinskog rata. Završetkom ratnog sukoba i mirovnom reintegracijom uspostavljena je hrvatsko-srpska granica u Srijemu.

Sl. 1. Povijesni zemljovid Srijema s početka 20. stoljeća. Izvor: Juzbašić 2015.

Pitanje Srijema između dva svjetska rata

O hrvatsko-srpskom razgraničenju Srijema i ranije je postojalo nesuglasica, ali počelo se jasnije i intenzivnije raspravljati i donositi odluke tek nakon završetka Prvog svjetskog rata, kada Hrvatska postaje dijelom šire multinacionalne zajednice sa Srbijom te se jače razvijaju dihotomna razmišljanja o pripadnosti Srijema između te dvije zemlje. Završetkom Velikoga rata 1918. rasformirana je Austro-Ugarska i dolazi do stvaranja Države SHS. Mjesec dana kasnije, 1. prosinca 1918., ta država ulazi u državnu zajednicu s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom te nastaje Kraljevina SHS. Prije nastanka nove države, Srijem je bio dijelom hrvatskih zemalja unutar Austro-Ugarske i kao takav ulazi u novostvorenu državnu zajednicu, štoviše zastupnici iz srijemskih izbornih kotara prisutni su na saboru Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prije državno-pravnog spajanja s Kraljevinom Srbijom (Jelić, 1991). Nastankom nove, jugoslavenske države, donose se prve administrativne diobe, ukida se Srijemska županija sa sjedištem u Vukovaru te se u skladu sa stvaranjem 33 oblasti na području čitave države formira i srijemska oblast (Jelić, 1991). Takva administrativno-teritorijalna prekrajanja bila su politički inicirana kako bi se ukinule povijesne pokrajine zajedno s njihovim identitetima. Slijedilo je poprilično nemirno razdoblje s političkim i međunacionalnim napetostima, a počinje se sve jače nametati potreba rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja unutar Kraljevine. Do kulminacije tih napetosti dolazi 1928. kada Puniša Račić smrtno ranjava tadašnjeg korifeja hrvatskog političkog života, odnosno najistaknutiju ličnost borbe za hrvatske nacionalne interese, Stjepana Radića. Zbog sve većeg pritiska kralj Aleksandar Karađorđević 1929. uspostavlja diktaturu. S diktaturom je uspostavljena nova upravna podjela, ovoga puta s devet banovina, u kojoj je Srijem podijeljen između Dunavske i Drinske te Savske banovine (sl. 2) (Jelić, 1991). Iako 1931. dolazi do stanovitog revidiranja banovinskih granica nije se puno toga promijenilo. Tada se pokušava za istočnohrvatsku granicu oktroirati liniju između Savske i Dunavske banovine pa se u ustavu konstatira kako granica prolazi rijekama Dravom, Savom i najvećim dijelom Dunavom čime je velik dio zapadnog Srijema s većinski hrvatskim narodom pripao Dunavskoj banovini (Jelić, 1991). Prema tome, zapadni Srijem je ostao administrativno-teritorijalno odsječen od ostalih većinski hrvatskih banovina. Kako je vrijeme odmicalo stanovništvo je bilo sve nezadovoljnije stanjem unutar Kraljevine Jugoslavije. U cilju rješavanja nominalno “hrvatskog pitanja” 1939. godine vode se pregovori jugoslavenske vlade na čelu s Dragišom Cvetkovićem i vođe HSS-a Vladka Mačeka o stvaranju Banovine Hrvatske što je na kraju i ostvareno, a time se opet aktualiziraju i pitanja granice. U tim pregovorima Maček je predlagao “srijemsku” granicu koja bi se protezala od Subotice pa ravnom linijom prema Iloku i južnije prema Savi odnosno do granice s Bosnom, no po klauzuli iz sporazuma odlučeno je kako bi konačne granice trebao ustvrditi narod, glasanjem u preostalim područjima (Jelić, 1991). Kada su završeni pregovori i potpisan sporazum, u sastav Banovine Hrvatske od srijemskih kotara uključeni su Šid i Ilok, ali je opet ostavljeno prostora za eventualne korekcije granica te je Maček i sam smatrao kako postavljene granice nisu konačne (Jelić, 1991).

Sl. 2. Karta Kraljevine Jugoslavije nakon podjele na banovine 1929. godine. Izvor: Krajcar 2021.

Srijemsko područje kroz 2. svjetski rat

Banovina Hrvatska nije dugo opstala. Već 1941. rat dolazi na hrvatsko područje te se formira Nezavisna Država Hrvatska što donosi nove promjene granica. Službena vlast NDH tražila je graničnu crtu u Srijemu koja bi pratila nekadašnju austrougarsku granicu te grad Zemun unutar teritorija NDH, no zapovjednik njemačkih oružanih snaga u Srbiji general Forster iz, kako navodi, vojnih i geostrateških razloga protivio se takvom razgraničenju. Ipak u lipnju 1941. potpisan je hrvatsko-njemački ugovor po kojem se utvrđuje kako Zemun i okolica pripadaju NDH koja na tom području ima dio ovlasti, ali ne sve (Matković, 2002).  U listopadu iste godine vođeni su novi pregovori koji završavaju tako da Ante Pavelić kao ustaški poglavnik s Hitlerom donosi odredbu o proglašenju istočnih granica i to je sporno područje ipak pripalo ustaškim vlastima (Jelić, 1991).

S obzirom da je nakon rata vlast na hrvatskom području preuzela komunistička partija, korisno je proučiti kako je njihovo rukovodstvo za vrijeme rata gledalo na Srijem. Glavni štab Hrvatske po naredbi Vrhovnog štaba 1942. godine, radi bolje organizacije partizanskog ratnog djelovanja, donosi odluku o osnivanju operativnih zona i na području Slavonije, unutar koje je kako navode, i srijemsko područje do Beograda (Jelić, 1991). Da se stvarno povećala pažnja i aktivnost partizanskog pokreta u Srijemu svjedoče i izvještaji domobranstva NDH, koji upozoravaju kako je dotično područje postalo ugroženo (Jelić, 1991). No, nisu sve ratne komunističke frakcije gledale blagonaklono na takvu situaciju. Vojvođanskim komunistima i njihovom partijskom rukovodstvu na čelu s Jovanom Veselinom, nije se sviđala ekspanzija nadležnosti hrvatskog partijskog rukovodstva na srijemsku oblast (Jelić, 1991). S druge strane, srpsko partijsko rukovodstvo bilo je svjesno teške situacije te je smatralo shodno tome kako je bolje da srijemsko područje bude barem pod ingerencijom KP Hrvatske, nego da se prepusti neprijatelju potpuno slobodno djelovanje nad tim teritorijem. Vojvođansko partizansko vodstvo nije ni tada odustajalo od Srijema. Tražili su razrješavanje pitanja Vojvodine i njenog teritorija, kojim bi oni upravljali, a držali su kako bi unutar tog teritorija trebao biti i Srijem (Jelić, 1991). Nastali su problemi i oko srijemskog predstavnika unutar ZAVNOH-a, Nikole Grulovića, jer su vojvođanski komunisti isticali kako Srijem ne pripada Hrvatskoj već Vojvodini i kako bi dotični predstavnik trebao zapravo raditi na uspostavljanju posebnog Antifašističkog Vijeća za Vojvodinu (Jelić,1991). Takva ideja očigledno nije uspjela jer je Grulović bio izabran u Inicijativni odbor ZAVNOH-a koji je odmah izdao i proglas u kojemu je osim drugih obavijesti stajalo kako je partizanska vojska oslobodila mnoge krajeve Hrvatske, a među njima i Srijem (Jelić, 1991). Očigledno je kako su taj prostor ili barem određeni njegov dio hrvatski partizani i KPH vidjeli kao integralni dio teritorija kojim rukovode. Tome u prilog idu i upute ZAVNOH-a o pripajanju Okružnog NOO Srijem s Oblasnim odborom za Slavoniju, a također činjenica je kako 1943. Prosvjetni odjel ZAVNOH-a izrađuje nastavni program za predmet geografiju u kojem se od hrvatskih zemalja navodi i Srijem (Jelić, 1991). Vođa partizanskog pokreta i KPJ, Josip Broz Tito, u srpnju 1943. ipak je udovoljio željama vojvođanskih partizana tako što je donio odluku prema kojoj prostor istočno od linije Vukovar-Vinkovci-Županja pripada pod ingerenciju Glavnog štaba Vojvodine (Jelić, 1991). Partizani na području Hrvatske nisu se lako mirili s takvom raspodjelom. Takva odluka naišla je na suprotstavljanje slavonskog partijskog rukovodstva, pogotovo Osječkog okružnog komiteta koji je trebao predati sporni teritorij, a reagiralo je čak i vodstvo KP Hrvatske. Na kraju rata hrvatski komunistički vrh i dalje je Srijem ili neke njegove dijelove smatrao hrvatskim dijelom, kada 1945. predsjednik Narodne vlade Hrvatske, Vladimir Bakarić, konstatira kako zemlja Hrvatska još nije oslobođena te u tom kontekstu spominje i Srijem (Jelić, 1991). Dakle, osjetljivost po pitanju razgraničenja srijemskog područja bila je aktualna i unutar samog partizanskog pokreta te je između njegovih političkih ispostava u Hrvatskoj i Vojvodini po tom pitanju očigledno vladalo neslaganje, a to će se prenijeti i na vrijeme koje je uslijedilo nakon rata.

Razgraničenje Srijema u postratnom razdoblju

Nakon završetka Drugog svjetskog rata počelo se konkretnije raspravljati o granicama među republikama koje su tvorile prvo FNRJ, a kasnije SFRJ. Konkretno u slučaju Srijema i hrvatska i vojvođanska strana bile su iznimno zainteresirane za pitanje problematične granice. Ishodište za određivanje granica, ne samo Hrvatske, već i drugih federativnih republika unutar Jugoslavije, činila je rasprava predsjedništva AVNOJ-a iz 1945. koja je iznjedrila dokument iz kojeg je vidljivo kako je granica u Srijemu trebala biti na liniji nekadašnje Savske banovine, a ne po onoj liniji koja se odredila kada je stvorena Banovina Hrvatska (Jelić, 1991). Predsjedništvo AVNOJ-a bilo je zaduženo za službeno konsolidiranje i određivanje svih granica unutar Jugoslavije, a u lipnju 1945. godine formiralo je i posebnu komisiju na čelu s Milovanom Đilasom koja je trebala provesti razgraničenje Srijema (Jelić, 1991). Već nakon par dana komisija je iznijela svoj izvještaj na sjednici Političkog biroa CK KPJ u kojem su predložili privremeno razgraničenje na temelju onoga što su vidjeli i čuli obilaskom terena i razgovora s lokalnim vlastima. Prema prijedlogu komisije granica u Srijemu je, u odnosu na onu granicu koja je utvrđena stvaranjem Banovine Hrvatske 1939., pomaknuta na zapad na štetu federativne Hrvatske koja je tako izgubila kotar Šid i dio kotara Ilok. Određena teritorijalna kompenzacija i stanovita satisfakcija za gubitke u Srijemu, kako je to vidjelo partijsko rukovodstvo, bila je Baranja koja je pridodana Hrvatskoj. Svakako da komisija nije imala jednostavan zadatak, uostalom to njezini akteri i sami opisuju. Također su imali problema i oko određivanja Iloka, Vukovara, i drugih mjesta te su odlazili praktički od sela do sela i pripajali ih po većinskom stanovništvu hrvatskoj ili vojvođanskoj strani. Na trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu 1945. odlučeno je kako će se donijeti poseban zakon, donesen u rujnu iste godine, koji je na temelju komisijinih prijedloga precizirao privremenu granicu u Srijemu. Ona je išla rijekom Dunav od mađarske granice do Iloka, dok se južnije od granica kretala u ovisnosti od većinskog stanovništva po selima (Jelić, 1991). Takva privremena granica do konačnog uspostavljanja proživjela je dvije promjene. Prva je bila vezana uz grad Ilok koji je nakon referenduma među stanovništvom pripojen Hrvatskoj. Druga je izmjena obuhvaćala selo Bapska-Novak koje je pripojeno također Hrvatskoj te selo Jamena koje je pak pripojeno autonomnoj pokrajini Vojvodini (Jelić, 1991). Konačna granica tog prostora potvrđena je ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, o čemu konkretno govori čl. 12. tog ustava, a to su potvrđivali i ustavi NR Srbije te NR Hrvatske. U tom kontekstu kao završnu potvrdu valja spomenuti i Zakon o administrativno- teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske usvojen 1947. (Jelić, 1991).

Pitanje istočne hrvatske granice u Domovinskom ratu i nakon njega

Velikosrpska agresija 90-ih godina prošlog stoljeća poseban je pritisak vršila upravo na istočnu Hrvatsku i na prostor Srijema. U Domovinskom ratu i nakon njega to je područje bilo vrlo osjetljivo pogotovo zbog etničkih raznolikosti koje su zbog ratnih zbivanja došle do izražaja. Osim toga, srbijanska politika u ratno vrijeme imala je za cilj osvajanje čitavog srijemskog područja te pripajanje istoga Srbiji, odnosno tada još nominalno Jugoslaviji. Krajem rata te jačanjem hrvatske pozicije počeli su pregovori hrvatskog državnog vodstva s pobunjenim Srbima na okupiranom području te se htjelo mirnim putem riješiti to pitanje. Da su postojale velike dihotomije između stajališta hrvatske i srpske strane svjedoči i to što su u pregovorima o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja bili prisutni američki veleposlanik Peter Galbraith te drugi strani predstavnici koji su trebali posredovati u tim pregovorima (Holjevac Tuković, 2015). Bilo je različitih prijedloga koji su čak uključivali i referendum o specijalnom statusu lokalnih Srba što je hrvatskoj strani bili neprihvatljivo, no zato je postignut određeni pomak u odnosima u Erdutu 1995. godine kada su se hrvatska i srpska strana složile oko prihvaćanja načela koja su trebala biti okosnica i rješenje za istočnu Slavoniju. Ipak, temeljni sporazum o pitanju istočnih dijelova Hrvatske, a time i Srijema, potpisan je u Daytonu između Tuđmana i Miloševića čime je nastao Erdutski sporazum te je kasnije u studenom iste godine donesena i Rezolucija 1023 kojom je podržan taj sporazum. Do same realizacije sporazuma trebalo je još malo pričekati. Sporazum se počeo primjenjivati tek nakon donošenja Rezolucije 1037 iz 1996., a potpuna realizacija čekala se do 1998. godine kada je UN upravu nad hrvatskim Podunavljem predao hrvatskim vlastima (Holjevac Tuković, 2015). Tako je nastala hrvatsko-srpska granica u Srijemu koja bi trebala biti imanentna i danas, no još uvijek postoje prijeporna područja te dolazi do nepoštivanje uspostavljene granice. Najbolji primjeri za to su Vukovarska i Šarengradska ada, ali i određeni džepovi hrvatskog teritorija koji se nalaze s lijeve strane Dunava te manji džepovi srpskog teritorija s desne strane (sl. 3 i sl. 4).

Sl. 3. Prikaz spornih područja na satelitskoj snimci od tromeđe s Mađarskom do Apatina – džepovi teritorija na lijevoj (žuto) i desnoj (crveno) obali Dunava. Izvor: Vukosav i Matijević 2020.

Sl. 4. Prikaz spornih područja na satelitskoj snimci od Apatina do Aljmaša. Džepovi teritorija na lijevoj (žuto) i desnoj (crveno) obali Dunava. Izvor: Vukosav i Matijević 2020.

Postoji jasna povezanost dotičnih spornih područja preko Dunava s Republikom Hrvatskom ako se uzmu u obzir historijsko-geografske činjenice, a i konzultacija dostupnih dokumenata ukazuje kako su nakon 1945. tim područjima upravljale hrvatske republičke vlasti (Vukosav i Matijević, 2020). Uostalom, ta područja i po katastarskim granicama pripadaju Hrvatskoj. Prema Badinterovoj komisiji i hrvatskom Ustavu, Republika Hrvatska je naslijedila granice federativne hrvatske jedinice iz Jugoslavije te iz tumačenja hrvatske strane navedeni teritoriji pripadaju Republici Hrvatskoj. No, srpska strana drži kako bi granica trebala pratiti tok, odnosno ići sredinom rijeke i kako niti jedna strana ne bi trebala imati teritorije preko Dunava, iako povijesno-pravni aspekti tog spora idu u korist hrvatske strane (Vukosav i Matijević, 2020).