Uvod

U vrijeme kada su se već prilično glasno izricale bojazni o porastu temperature na Zemlji, u Rio de Janeiru je 1992. godine održana konferencija UN-a o okolišu i razvoju, poznata i kao “Earth Summit“. Tom su prilikom zemlje sudionice potpisale međunarodni ugovor pod nazivom Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama. Svaka je zemlja postala jedna od ugovornih strana (Party to the Convention). Sljedeći skupovi koje su zemlje potpisnice održavale nazvani su Conference of the Parties, tj COP. Dakle, riječ je o konferencijama zemalja potpisnica UN-ove konvencije o klimatskim promjenama. Prva u nizu konferencija održana je u Berlinu 1995. godine. Konferencije se održavaju svake godine u nekoj od zemalja potpisnica koja za to izrazi želju, ili u Bonnu koji je sjedište UNFCCC-a (UN Framework Convention on Climate Change).

Očekuje se da COP donosi konkretne odluke u duhu konvencije o klimatskim promjenama. S obzirom na to, danas je najčešće pozivanje na COP21, održanu u Parizu 2015. iz koje je proistekao Pariški sporazum o klimi. Prema njemu zagrijavanje atmosfere ne bi smjelo prijeći 2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje (kao prijelomna granica između predindustrijskog i industrijskog razdoblja uzima se 1900. godina; op. a.) Štoviše, poželjno je da to bude 1,5°C. Da bi se takav cilj ostvario, svijet bi do sredine ovog stoljeća trebao postati klimatski neutralan što podrazumijeva da se bilanca antropogenih emisija CO₂ svede na nulu. Drugim riječima, bilo bi dozvoljeno onoliko ispuštanje CO₂ koliko ga se može i apsorbirati. Takav golemi poduhvat provodio bi se u etapama, a zemlje potpisnice bi trebale donijeti nacionalne strategije koje bi ih u konačnici dovele do nulte emisije. Jasno je da to nije lako postići ako imamo u vidu da se daleko najveći dio energije u svijetu proizvodi iz fosilnih goriva čije korištenje rezultira visokim emisijama CO₂.

Izvori energije

U 2019. godini u proizvodnji energije fosilna su goriva na globalnoj razini bila zastupljena s 85%. Najveći je udio imala nafta (oko trećine proizvedene energije), a na ugljen i plin je otpadala po jedna četvrtina (sl. 1).

Sl. 1. Izvori energije u svijetu (u %) 2019. g. (izrađeno prema prema podacima URL1).

Hidroelektrane i nuklearne elektrane, kao “stari”, dobro poznati izvori daju dodatnih 10-11% energije. Nasuprot tome, izvori na koje bi se uvelike trebala osloniti klimatska neutralnost danas nam daju manje od 3% sveukupne energije. Možemo reći da iz niskougljičnih izvora sveukupno dobivamo samo oko 15% energije. Bitno drugačija situacija nije niti u proizvodnji električne energije (sl. 2) gdje fosilna goriva sudjeluju s više od 60%, a nuklearne elektrane daju više električne energije nego solarne i vjetroelektrane zajedno.

Sl. 2. Izvori električne energije u svijetu 2019. (izrađeno prema podacima URL2, URL1).

Lako je izvesti zaključak – svijet je još uvijek silno ovisan o fosilnim gorivima. Postoje dijelovi svijeta u kojima je situacija ipak nešto “ružičastija”. Takva je npr. Europa. U EU se čak 15% energije dobiva iz obnovljivih izvora. Iako to višestruko premašuje svjetski prosjek, taj je postotak zapravo vrlo mali. Usprkos svim naporima oko energetske tranzicije, 70% energije i dalje potječe iz fosilnih goriva, prvenstveno nafte. Upravo toliki postotak energije dobiva npr. Norveška iz obnovljivih izvora, u čemu zbog prirodnih datosti prednjači hidroenergija. Takva perzistencija korištenja fosilnih goriva zasigurno neće pridonijeti smanjenju emisija CO₂.

Tko emitira CO₂?

U 2019. godini, kao posljednjoj realnoj, predpandemijskoj, u svijetu je korištenjem fosilnih goriva i proizvodnjom cementa emitirano 36,7 mld. t ugljičnog dioksida. Ta vrsta emisija, tzv. energetske emisije, oko deset su puta veće od emisija nastalih promjenom iskorištavanja zemljišta. Tko su bili najveći “proizvođači” (sl. 3)?

Sl. 3. Udjeli emisija CO2 od fosilnih goriva i industrije u 2019. godini. (izrađeno prema podacima URL3).

Polovica ukupnih emisija danas u svijetu otpada na samo tri zemlje: Kinu, SAD i Indiju. Iz sl. 3 je vidljivo da je najvažnije što će se događati u Kini i SAD-u. Manje je važno kojim će se tempom odvijati energetska tranzicija u Europi. Europa svakako može poslužiti kao “ogledni primjer” jer joj to omogućuje njezina financijska snaga i struktura gospodarstva. SAD su se za Trumpove administracije povukle iz Pariškog sporazuma pa nije uspostavljen kontinuitet u naporima za smanjenje korištenja fosilnih goriva. Kina pak od industrijskog sektora dobiva 40% BDP-a i sigurno se toga neće tek tako odricati. Doduše, u zadnje vrijeme Kina prema svijetu šalje neke “zelene zamisli” o smanjenju korištenja ugljena, ali pozadina toga je sasvim drugačija. Krajem 2020. godine Kina je blokirala uvoz australskog ugljena zamjerajući Australiji što se pridružila grupi zemalja koje su zahtijevale istragu o Covid-19 u Wuhanu. Početkom 2021. povećala je uvoz ugljena iz Mozambika, Južne Afrike, Kazahstana, Myanmara i Kolumbije, a već dospjele australske pošiljke ostale su neocarinjene u kineskim lukama. Iz Australije dolazi više od polovice ugljena potrebnog za kinesku metalurgiju i embargo na uvoz nikako nije odgovarao kineskom gospodarstvu. Za Australiju je to bilo manje važno jer je izvoz odmah preusmjerila u Indiju. Kako je u predahu pandemije svjetsko gospodarstvo živnulo, potrebe za energijom postale su sve veće i to ne samo zbog povećane proizvodnje, nego i zbog toga što je proizvedenu robu valjalo transportirati. Dolazile su vijesti o energetskim redukcijama u Kini pa i zaustavljanju dijela industrijske proizvodnje. Budući da su gospodarske veze silno isprepletene, posljedice se ne bi osjećale samo u Kini. Npr., Kina proizvodi 85% magnezija u svijetu. Magnezij je neophodan u proizvodnji aluminijskih legura koje se koriste u automobilskoj industriji jer im daje potrebnu čvrstoću. Posve realna mogućnost obustave proizvodnje kineskog magnezija postala je ozbiljna prijetnja automobilskoj industriji na globalnoj razini koju već i tako silno pogađa nestašica čipova. Kad je postalo jasno da nadoknade uvoza ugljena iz drugih zemalja nisu dostatne, ukinut je embargo na australski ugljen (Kennedy, 2021). Nije se posegnulo za “zelenim izvorima”. Posegnulo se za ugljenom!

Klimatska pravednost

Spomenute činjenice, koje oslikavaju samo djelić kompleksnosti globalnog gospodarstva, realnost su koja je dočekala COP26. Termin konferencije nikako nije išao na ruku njenim ciljevima. Dok je prošle godine konferencija odgođena zbog pandemije, ove godine se odvijala u vrijeme u kojemu je svijet “gladan” energije, a dobiva ju iz izvora koje bi upravo konferencija trebala smanjiti. Pomalo je ironično već i to da se konferencija odvijala u Glasgowu, gradu kojemu je zamah u razvoju dala industrija temeljena na okolnim nalazištima ugljena i željeza, što ga je vinulo među najveće gradove u Ujedinjenom Kraljevstvu, a upravo je ukidanje fosilnih goriva jedan od ciljeva kojemu je stremila ovogodišnja konferencija. Analogno tome, danas razvijene zemlje Zapada čije je pogonsko gorivo razvoja bilo fosilno gorivo, nastoje spriječiti korištenje tog (jeftinog) goriva u zemljama koje ga također vide kao potporni stup razvoja. Jasno je zašto siromašnije zemlje, kao i zemlje u jakom gospodarskom usponu poput Kine i Indije, ne mogu olako pristati na takvu globalnu klimatsku politiku. Smatraju da nije pravedno analizirati samo trenutne emisije, a zanemariti povijesne emisije koje itekako imaju utjecaja na današnju klimu. Pritom se pozivaju na podatke koji se često prešućuju, a odnose se na kumulativne emisije CO₂ (sl. 4).

Sl. 4. Udjeli u kumulativnim emisijama CO2 od 1750. do 2020. g. (izrađeno prema podacima URL4).

Zemlje koje danas zagovaraju niskougljične izvore, u prošlosti su emitirale najviše ugljikovog dioksida. To se najviše odnosi na SAD i zemlje Europske unije, na čelu s Njemačkom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Kina je tek na trećem mjestu i to s gotovo upola manjim emisijama. (sl. 5). Za ilustraciju u ovaj je prikaz uvrštena i Hrvatska kako bi se pokazalo koliko je ugljično beznačajna. Udio Hrvatske u svjetskim emisijama ugljičnog dioksida iznosi tek 0,06%.

Sl. 5. Povijesni udjeli u emisijama ugljičnog dioksida 1750.-2020. (modificirano prema URL4).

Zanimljivo je primijetiti da emisije u razvijenim zemljama ipak već niz godina pokazuju silazni trend. U posljednjim desetljećima među velikim emiterima samo Kina i Indija imaju uzlazni trend. Zahvaljujući činjenici da “višak” ugljikovog dioksida, nakon što dospije u atmosferu, još desetljećima utječe na njeno zagrijavanje, ovakav povijesni pregled je vrlo važan. Proizlazi da je današnje zagrijavanje atmosfere posljedica ne samo današnjih nego i povijesnih, kumulativnih  emisija. Kako bi se iskupile za svoju povijesnu odgovornost, razvijene zemlje su se obavezale godišnje isplatiti 100 mlrd. dolara za lakši prijelaz siromašnijih zemalja na čistu energiju. Međutim, niti je to dovoljno, niti je toliko isplaćeno.

Glasgow Climate Pact

Fosilna goriva i industrija nisu jedini antropogeni izvor ugljikovog dioksida u atmosferi. U obzir valja uzeti i promjenu korištenja zemljišta. Isto tako, iako mu se posvećuje najviše pažnje, ugljikov dioksid nije jedini plin koji doprinosi zagrijavanju atmosfere. Jače djelovanje ima vodena para, a slabije metan. Zato i emisije metana, tj. stočarstvo dobivaju sve veću pozornost. Slikovito je izračunato da se za proizvodnju 2 kg govedine u atmosferu emitira jednako toliko ugljikovog dioksida kao i za let avionom od Londona do New Yorka. Sve to doprinosi suvremenim promjenama klime.

Do smanjene koncentracije ugljikovog dioksida vode dva puta: smanjenje emisija i povećanje apsorpcija. Za uklanjanje CO₂ iz atmosfere već se u okviru geoinženjeringa razvijaju neke metode. Dok one ne dokažu svoju učinkovitost, možemo npr. više pažnje posvetiti očuvanju šuma. To je ujedno bio i jedan od prvih dogovora na COP26. Do 2030. godine namjerava se zaustaviti deforestacija i “preokrenuti trend”, što bi značilo pošumljavanje što većih površina.

Više od stotinu zemalja složilo se sa smanjenjem emisija metana za 30% do 2030. godine. Metan je odgovoran za jednu trećinu antropogenog zagrijavanja. Nažalost, veliki emiteri poput Kine, Rusije i Indije, nisu na to pristali. Veliki je odjek imao dogovor SAD-a i Kine za aktivniji zajednički pristup očuvanju klime već u ovom desetljeću. Predmet dogovora su emisije metana, prijelaz na čiste energije i dekarbonizacija, ali (barem za javnost) taj dogovor zapravo ne sadrži nikakve konkretne mjere.

Više od stotinu zemalja, gradova, saveznih država i proizvođača automobila potpisalo je deklaraciju prema kojoj će do 2035. godine obustaviti prodaju automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem na vodećim tržištima, a do 2040. godine i u cijelom svijetu. To podrazumijeva da se podaci na sl. 2 moraju drastično promijeniti, a pitanje je koliko je to realno očekivati.

Dogovor oko prestanka korištenja ugljena bilo je vrlo teško postići, čak do te mjere da u završni dokument nije ušla sintagma “prestanak korištenja”, nego, na zahtjev Indije i Kine, “smanjenje korištenja” ugljena. Rokovi do kojih bi to trebalo postići mjere se desetljećima, uzimajući u obzir planove pojedinih država. Pa ipak, to je prva konferencija o klimi na kojoj su iznijeti barem neki eksplicitni planovi za uklanjanje ugljena (URL5). Budući da je korištenje ugljena odgovorno za 40% emisija ugljikovog dioksida, “klimavi” dogovor oko njegova uklanjanja nije mogao rezultirati niti oštrijim rezovima emisija CO₂. Ukoliko bi se računalo s trenutnim obvezama smanjenja, istaknutim od strane sudionica, globalno zatopljenje bi do sredine stoljeća iznosilo 2,4°C, što je mnogo više od onoga što je predviđao Pariški sporazum. Stoga će se na sljedećoj konferenciji o klimi u Egiptu sljedeće godine nastojati pridobiti sve sudionice na agilnije obveze smanjenja emisija (URL6, URL7).

Na kraju valja reći da su sve obveze zemalja vrlo upitne i ovise samo o njihovim unutarnjim klimatskim politikama i strategijama. Ne postoji neki međunarodni kontrolni mehanizam koji bi regulirao (ne)postignute ciljeve, a još manje mehanizam koji bi penalizirao nepostizanje ciljeva. Obećanja o smanjenju emisija ili nekorištenju fosilnih goriva u roku od 30, 40, 50 ili više godina, daleka su budućnost, tim više što se svi slažu da treba djelovati odmah. Drastični ciljevi kojima teži međunarodna zajednica ostvarivi su i “malim koracima”, ali uz dosljedno djelovanje i valorizaciju u mnogo kraćim vremenskim intervalima. Stoga ne treba čuditi što mnogi nisu zadovoljni konferencijom u Glasgowu. Slušajući i čitajući izjave i komentare, čini se da su postignutim zadovoljni uglavnom samo njeni sudionici, dok su ostali očekivali puno veće i puno konkretnije odluke.