Od ruševina drevnih civilizacija koje su nekoć gradile raskošne gradove na rijeci Tigris, do ruševina modernih gradova koji su stradali u bijesu Islamske Države, Središnji Irak regija je koja pruža uvid u strahote koje je čovječanstvo sposobno učiniti u svrhu ostvarivanja „višeg cilja“, ali i ljepote koju je moguće ostvariti ako se odbace međusobne razlike. Kulturno veoma raznovrsno područje koje se od Bagdada pruža uzvodno prateći tokove rijeke Eufrat prema zapadu i Tigris prema sjeveru, sve do obronaka brdovitog Kurdistana. Na svojem putovanju pratio sam samo rijeku Tigris, od Bagdada do Mosula, dok sam dolinu Eufrata ostavio za neku drugu priliku…

Samarra

Samarra je srednjovjekovni islamski grad koji je jedno vrijeme bio glavni grad Abasidskog kalifata, čemu svjedoče očaravajući primjerci vrhunca islamskog kulturnog stvaralaštva i arhitekture. Kad sam došao do ulaza u Samarru, dočekao me najčudniji checkpoint u Iraku. Pri ulasku u grad stranci su prisiljeni ostaviti svoje putovnice, a za uzvrat dobiju karticu za posjetitelje. To potpuno nepotrebno sigurnosno pravilo je na snazi jer grad i dalje drži jedna zelotska šijitska milicija koja je zauzela grad tijekom rata s ISIS-om. Islamska država žestoko je progonila sve druge religiozne skupine koje nisu bili sunitski muslimani, pa tako i šijite Samarre. Ta skupina je zauzela grad kako bi zaštitila šijite i vrlo važno šijitsko svetište koje se tamo nalazi. Još jedna sigurnosna mjera koju su uveli je da su zatvorili sve hotele u gradu pa se može spavati samo u javnoj spavaonici tog svetišta. O tome sam čak i razmišljao jer sam imao problema s time gdje ću spavati te noći, ali problem je bio u tome što bih se trebao pretvarati da sam šijitski musliman što mi nije bila najdraža opcija.

Sl. 1. Kartica za posjetitelje koja se dobije u zamjenu za putovnicu na ulazu u grad Samarru.

Kao turist u Samarri ne smiješ sam ići po gradu, već moraš imati pratnju koja će jamčiti za tebe. Taksist koji me doveo iz Bagdada hladnokrvno me odbio na checkpointu pa sam ostao čekati drugog taksista koji je htio jamčiti za mene. On me pratio po cijelom gradu. Morao sam mu platiti 25 tisuća dinara (17,5 €), ali zato me za te novce vozio po cijelom gradu i do malo udaljenije „Djevičanske palače“.

Kada sam došao do mjesta gdje bi trebala biti Djevičanska palača nisam ju nikako mogao naći. Oko nje se nalazi brojne građevine koje su zanimljive na svoj način, ali nisu bile ono što sam tražio. Kad sam ušao u neku staru građevinu u rekonstrukciji, odmah me zaustavio neki vojnik koji je uperio svoj kalašnjikov u mene i rekao da se maknem. Istog trena okrenuo sam se za 180° i znojnog lica lagano odšetao. Nakon još traženja taksist me uvjeravao da slika koju mu pokazujem na mobitelu ne postoji. Čak sam mu i povjerovao, sve dok nismo naišli na nekog vojnika koji je taksistu objasnio gdje se nalazi.

Razlog zbog kojeg nisam mogao naći Djevičansku palaču je taj što se nalazi iza nekog starog zida, duboko u zemlji. Kada sam došao iznad palače, radnici koji su tamo radili su vikali da ne smijem ući jer je u tijeku rekonstrukcija. Blago razočaran sjeo sam na kamen kako bih barem malo izvana vidio palaču, dok me odjednom neki starac iz palače nije pitao otkud sam. Kada sam rekao da sam iz Hrvatske, čovjek je ushićeno uzviknuo: „OOOOOOO JOSEF BROZ, COME DOWN HERE!“. Pukim slučajem naletio sam na šefa gradilišta koji je ujedno bio i stari irački jugonostalgičar. Drage volje mi je pokazao cijelu palaču i počastio čajem te mi je sa žarom govorio o svim jugoslavenskim političarima koje voli i ne voli. Pošteno je popljuvao Miloševića i Ratka Mladića, a o Titu je pričao k’o Tetak iz Večernje škole.

Nakon ovog „ugodnog razgovora naroda slovinskog“, vratio sam se natrag u grad, do džamije Malwiya. Ova džamija sagrađena je u 9. stoljeću i u to je vrijeme bila najveća džamija na svijetu. Samarra je jedno vrijeme bila glavni grad golemog Abasidskog kalifata. Kalifi su živjeli u prije spomenutoj Djevičanskoj palači, a sagradili su i ovu prekrasnu džamiju. Nažalost, samu džamiju su uništili Mongoli u isto vrijeme kad i Bagdad, ali je prekrasni spiralni minaret uspio ostati savršeno očuvan. Ovaj minaret dosta podsjeća na naše viđenje kule babilonske jer izgleda surealno i visok je 52 metra pa se vidi iz svakog dijela grada.

Ovdje me opet zadesila nesreća jer je džamija bila zatvorena i nije se smjelo penjati na minaret. Kad sam došao, nisam smio doći ni blizu minareta, ali nakon što sam malo proćaskao s vojnikom koji ju čuva odlučio me osobno provesti po džamiji i ispričati mi malo o njenoj povijesti.

Sl. 2. Spiralni minaret džamije Malwiya i simbol grada Samarre.

Treća bitna znamenitost Samarre je svetište Al-Askari. Ta građevina je razlog zašto ima toliko vojnika po cijelom gradu. U svetištu su, kao i u Karbali, Najafu i Bagdadu, pokopana dvojica od 12 šijitskih Imama (vrhovnih vjerskih poglavara): Imam al-Hadi i Imam al-Askari. Svetište su više puta uništavali sunitski ekstremisti povezani s ISIS-om. Godine 2006. uništili su kupolu, a 2007. dva minareta i toranj sa satom. Tamo dolazi jako puno religioznih turista pa je cijeli prostor oko svetišta posebno ograđen i odvojen od ostatka grada. Da bi se ušlo, treba proći tri vrlo temeljite provjere tijekom kojih vojnici pregledaju sve što mogu. No, kad preživite sve ove sigurnosne gluposti dočeka vas još jedna zadivljujuća džamija ukrašena zlatom, arabeskama, raskošnim lusterima i draguljima.

Sl. 3. Grob Hasana al-Askarija, jednog od 12 imamova (svetaca) šijitske grane islama. Nalazi se u istoimenom svetištu i jedno je od najsvetijih mjesta u Iraku.

Velika je šteta što se Samarra danas nalazi u takvoj besmislenoj situaciji gdje grad izgleda potpuno opustošeno i sablasno, a skriva spektakularne primjere arapske arhitekture. Bez obzira na sve, Samarra mi je osobno jedno od najboljih mjesta koje sam posjetio u Iraku.

Isti dan kad sam posjetio Samarru, htio sam nastaviti prema Tikritu i Mosulu. Kao što je moguće pretpostaviti, Samarra me i tu uspjela iznenaditi jer se ispostavilo da ne postoje shared taksiji koji idu iz Samarre za Tikrit. U jednom trenu se oko mene okupilo desetak ljudi, što taksista, što vojnika, koji su mi svi sa svojim nepostojećim engleskim pokušavali pomoći. Na kraju sam odustao od taksija i odšetao do checkpointa na izlazu iz grada, pokupio svoju putovnicu i dignuo palac (zapravo mahao rukom jer je na istoku kultura stopiranja drugačija) u nadi da će me neka dobra duša pokupiti.

Tikrit

Prometa između Samarre i Tikrita nema puno, no uspio sam “ustopirati” neku dvojicu Iračana koji nisu znali ni riječ engleskog, ali su me srdačno poveli sa sobom. Vožnja nije bila posebno interesantna zbog izostanka komunikacije, osim što su mi par puta “poskrivečki” pokazali slike s nekih zabava na kojima su pili alkohol.

Tikrit nije grad za ljude slabog želuca, ka niti država Irak. U Tikritu sam nažalost samo presjedao na putu za Mosul pa nisam stigao vidjeti niti jednu „znamenitost“. U rodnom mjestu Sadama Huseina nema se puno toga pozitivnog za vidjeti. Sadam Husein je u gradu sagradio desetak raskošnih palača koje su danas ili razrušene ili napuštene. Sam grad je okupirao ISIS pa je danas i dalje u ruševinama.

Najznačajnije mjesto za posjetiti u Tikritu je Camp Speicher, gdje je ISIS počinio drugi najveći teroristički napad nakon 9/11. ISIS-ovci su na tom mjestu pobili oko 1500 mladih šijita i bacili njihova tijela u Tigris.

Kad sam došao u Tikrit nisam imao vremena za obilazak jer sam žurio na zadnji taksi prema Mosulu. Tu mi se desila i jedina malčice neugodna scena na putovanju, kada su ljudi koji su me vozili od Samarre do Tikrita tražili novce za prijevoz. Ovo ne bi bilo ništa čudno da mi vozač nije preko Google prevoditelja napisao: „I want money“ i „I want reward“, na što sam se malo uznemirio. Srećom nisu mislili ništa loše. Naime na Istoku je uobičajena stvar platiti za prijevoz kad se stopira. Platio sam im 10 tisuća dinara i ušao u zadnji shared taksi prema Mosulu.

Mosul

ISIS i tragična nedavna povijest

Drugi najveći grad Iraka jedan je od najtragičnijih gradova na svijetu i nažalost uz njega danas vežemo samo negativne konotacije. Mosul je do sredine 2017. bio glavni grad Islamske Države zbog čega je stravično stradao u ratu. ISIS je grad osvojio 2014. u samo 4 dana. Ta ekstremistička grupa na potpuno je izokrenut način interpretirala islam zbog čega je činila nezamislive zločine po Iraku i Siriji te uvodila neke stravične zakone. U Mosulu sam pričao s dosta ljudi koji su svi živjeli u gradu tijekom okupacije. Neki zakoni koje su uveli bili su da žene nisu smjele izlaziti van kuće ako nisu bile u potpunosti pokrivene (morale su nositi i rukavice) i u pratnji muškarca koji je mogao biti jedino muž ili član obitelji. Zabranili su konzumaciju alkohola, ali i pušenje cigareta pa danas ljudi sa strašću na ulicama puše, kao neki znak slobode. Najjezivija stvar koju su radili sigurno su bila javna smaknuća. Za najmanje zločine (kao što je bilo pušenje cigarete), ISIS-ovci su ljudima odsijecali ruke. Za teže „zločine“, ljudi su bili javno smaknuti, ali najgora stvar je što su smaknuća bila javna. Upadali su ljudima na vrata i odvodili ih do trgova gledati brutalna smaknuća – vješanja, spaljivanja i topljenje u kiselini. Ovo je ostavilo goleme psihološke ožiljke kod stanovnika Mosula.

ISIS je sunitska ekstremistička skupina koja je progonila pripadnike svih drugih religija u Iraku: šijite, kršćane i jezide. Jezide su najžešće progonili i cilj im je bio potpuno ih istrijebiti. Broj jezida u Iraku stravično se smanjio od 2014. do danas i sad ih je jako malo. Kršćane su također žestoko progonili pa su uništavali mnogobrojne crkve Mosula poput „Our Lady of the Hour Church“ (u suradnji UNESCO-a i Vatikana danas je obnovljena) ili ih pretvarali u svoja vojna sjedišta. Kuće kršćana obilježavali su sa „N“ – Nasrani, što je arapski naziv za kršćane. Mnogo kršćana je zato bježalo, većinom u Europu.

Sl. 4. Toranj crkve „Lady of the Hour“ u Mosulu. Rijedak primjerak kršćanske arhitekture u Mosulu koji je preživio opsadu grada i razaranje ISIS-a.

Sl. 5. Mural zajedništva među tri najznačajnije religije Mosula. S lijeve strane se vide crkva i džamija, a s desne jezidski hram i minerat Al Hadbaa, simbol grada.

Bitka za Mosul

Krajem 2016., iračka vojska (uz podršku američkih zračnih snaga) konačno je bila spremna osloboditi Mosul. U bitci za Mosul, za koju se smatra da je bila druga najveća urbana bitka nakon Staljingrada, oko 65 posto grada bilo je potpuno uništeno.

Sl. 6. Ruševine starog grada Mosula i mural djevojčice koja hoda između bombi koje padaju po gradu.

Borci ISIS-a većinom su se posakrivali u starom gradu Mosula, na desnoj obali Tigrisa. Stari grad prepun je malih, uskih uličica pa je bio savršen za gerilski stil ratovanja. Svaka kuća u starom gradu ima velike prostrane podrume kroz koje su ISIS-ovci gradili tunele kako ih ne bi primijetili iz zraka. Bitka je trajala punih 10 mjeseci sve dok 20. srpnja 2017. nije zauzet zadnji dio starog grada, znan i kao Maidan, koji je najrazrušeniji dio jer su ga žestoko bombardirali. I danas se, hodajući kroz stari grad (pogotovo Maidan), mogu naći ljudski ostatci (kosti), ali i neeksplodirane bombe pa se smije ulaziti sam u zgrade na kojima piše „SAFE“. Grafita po razrušenim zgradama ima mnogo. Svi su na arapskom pa da mi prijatelj nije rekao što piše, ne bi ih nikad primijetio. Grafite su pisali i ISIS-ovi borci i irački vojnici. Neki ISIS-ovi grafiti govore samo „Završeno“, implicirajući da su ljude u toj kući „eliminirali“. Grafiti iračkih vojnika ipak ulijevaju malo nade jer najčešće piše „Ovdje smo spasili ljude“.

Sl. 7. Grafit iračkih vojnika. Piše „Ljudi ovdje su spašeni“.

Stari grad Mosul

Šetnja kroz stari grad je slama srce i ostavlja snažan emocionalan utisak na čovjeka. I dalje je uglavnom u ruševinama. Navodno danas izgleda puno bolje nego prije dvije godine jer je UNESCO nastavio s obnovom.

Sl. 8. Slike arhitekture starog grada Mosula.

U starom gradu su se prije nalazile glavne gradske atrakcije, uključujući i simbol grada – nagnuti toranj Al Hadbaa. Legenda kaže da je prorok Muhamed proletio ovdje na svom putu u raj i da se toranj nagnuo iz poštovanja. Toranj se nalazi i na novčanici od 10 tisuća iračkih dinara te je zaista žalosno da je u potpunosti uništen (iako se obnavlja). Toranj je zapravo minaret susjedne džamije Al Noore, glavne gradske džamije. U ovoj povijesnoj džamiji proglašena je Islamska Država pa su je zato ISIS-ovci uništili prije nego su je stigli zauzeti irački vojnici. To su napravili kako Irak ne bi dobio zadovoljstvo proglašenja pobjede na istom mjestu gdje su oni proglasili svoju državu.

Sl. 9. Džamija Al Noore, najbitnija džamija u Mosulu u kojoj je proglašena Islamska država. Primjer kako su ISIS-ovci uništavali i džamije samo radi male strateške prednosti.

Sl. 10. Ostatci nagnutog minareta Al Hadbaa i novčanica od 10 tisuća iračkih dinara na kojoj se nalazi slika kako je minaret prije izgledao. Legenda kaže kako se minaret savio iz poštovanja kada je duh Muhameda proletio pored njega na putu prema raju.

U sklopu starog grada može se naći i stara tržnica koja je isto strašno stradala u ratu, ali je danas skoro polovica obnovljena. Tamo je i poznata tržnica riba gdje se može pojesti dobar masgouf.

Sl. 11. Tržnica ribe u Mosulu. Iračka hrana obiluje specijalitetima od riječnih riba, a najpoznatije jelo je masgouf.

Blizu tržnice nalazi se muzej grada koji je potpuno opljačkan, ali je srećom puno artefakata prebačeno u Bagdad prije ISIS-ove okupacije. Dvjesto metara od muzeja može se naći i prekrasni mural koji opisuje cijelu povijest grada Mosula i Ninive od Asirskog Carstva do danas.

Sl. 12. Obnovljena džamija pored razrušene džamije među ruševinama grada.

Niniva

Niniva je bila glavni grad Asirskog Carstva od 2 tisućljeća prije Krista. Danas se nalazi u sklopu grada Mosula i po njoj je nazvana provincija u kojoj se Mosul nalazi – Nineveh Governate. Grad je na svom vrhuncu bio jednako raskošan kao Babilon. Neki čak smatraju da su se Viseći vrtovi nalazili ovdje. No, teorije na stranu, najbitnija građevina Ninive sigurno je bila Ašurbanipalova knjižnica, prva knjižnica na svijetu i najveća do izgradnje Aleksandrijske biblioteke. Grad je kao i Babilon bio uništen i postupno napušten.

Ruševine su zapravo bile iznimno dobre očuvane, ali onda u priču opet ulazi ISIS. Po njima je Niniva prikazivala naprednu civilizaciju prije islama, što im je bilo neprihvatljivo pa su rigorozno eksplozivom uništili brojne ostatke. Srećom nisu uspjeli uništiti neke ruševine koje su se nalazile ispod zemlje, a i dio golemih zidina je uspio preživjeti i danas se restaurira.

Sl. 13. Jedan od ulaza u drevni grad Ninivu. Nekoć odlično sačuvan, ali stradao u bijesu Islamske Države.

Ruševine Ninive nalaze se na lijevoj obali Tigrisa točno usred Mosula. Tako se geografski centar Mosula zapravo nalazi u golemom polju gdje je nekoć bila Niniva. Ovim poljem teško se hoda i ništa nije označeno pa je teško znati što je što. Ovdje i dalje živi stočarsko stanovništvo pa sam njih ispitivao kako naći Ašurbanipalovu knjižnicu, ali uzalud. Uspio sam je na kraju naći nakon 40 minuta hodanja po polju usred grada.

Lijeva obala Mosula

Osim „ruševina“ ruševina Ninive, na lijevoj obali Mosula može se naći i Velika džamija Mosula. Projekt kojeg je započeo Saddam Hussein (da, opet on…), ali nije stigao završiti. Tako nedovršenim izgledom dosta podsjeća na Sagradu Familiu. Džamija se i dalje gradi, ali s obzirom na stanje ostatka Mosula, teško da će se ubrzo završiti.

Sl. 14. Velika džamija Mosula ili iračka Sagrada Familia. Počeo ju je graditi Sadam Husein, a gradnja je prestala kada je njegov režim pao. Ujedinjeni Arapski Emirati danas financiraju nastavak izgradnje.

Na lijevoj obali grada zapravo živi više ljudi nego na desnoj, iako se krenula naseljavati tek u 20. stoljeću pa je danas moderniji dio grada. Tu možemo naći i veliku šumu Mosula od koje isto nije puno ostalo jer su ljudi morali posjeći stabla kako bi preživjeli tijekom ISIS-ove okupacije. Nasuprot šume na adi usred Tigrisa nalazi se i bivši luna park koji je zatvoren nakon što je trajekt, koji je prevozio 200-tinjak ljudi, potonuo prije dvije godine.

Tu se nalazi i Hotel Ninivah International. Nekoć najluksuzniji hotel u gradu, bio je korišten kao glavni štab ISIS-a pa je danas napušten. Zadnja atrakcija lijeve obale grada je džamija proroka Jone. Ona je također uništena i potrebna je posebna dozvola od 25 tisuća dinara kako bi se ušlo u nju. Ja sam tamo došao u petak pa nisam mogao nabaviti dozvolu, ali mi je simpatični vojnik dopustio da kratko prošećem.

Dvije obale Mosula povezane su s 5 mostova koji se tako i zovu (drugi most… peti most). Svi ovi mostovi bili su uništeni tijekom bitke za Mosul, ali su ponovno izgrađeni. Najpoznatiji je prvi most, poznatiji kao Stari most. Sagrađen je 1934. i jedan od prepoznatljivih simbola grada zbog svoje specifične metalne strukture. Danas se na njemu često okupljaju lokalci kako bi bacali komadiće kruha brojnim galebovima koji lete iznad Tigrisa.

Sl. 15. Hranjenje ptica na Starom mostu. Popularan način ubijanja slobodnog vremena kod stanovnika Mosula.

Ljudi Mosula

Bez obzira na uništenje i jad koji su ih zadesili, građani Mosula su zadržali osmijehe na licima i toplo gostoprimstvo po kojem je Irak poznat. Ljudi će vas bez oklijevanja pozivati na čaj i pokazivati vam grad makar ne znali niti riječ engleskog. Dok sam hodao starim gradom jedan čovjek koji nije znao ništa engleskog, poveo me sa sobom i pokazao mi neke skrivene zanimljivosti grada, platio mi čaj te odveo kod sebe doma na krov kako bi mogao vidjeti grad iz ptičje perspektive. Kad sam nastavio lutati po gradu sreo sam neke novinare i snimatelje dokumentarca o Mosulu koji su mi pokazali unutrašnjosti razrušenih zgrada i malo mi detaljnije objasnili nedavnu povijest. Također se me spojili s jednim profesorom s mosulskog sveučilišta koji me proveo kroz stari grad i odveo u dvije institucije koje se bave obnovom grada. Jedna od njih je Mosul Heritage House gdje čak imaju VR sobu gdje možete šetati ruševinama Hatre i džamijom Al Noore prije uništenja. Druga je Bytna Art Center u kojoj je mali muzej i najuglednija čajana u gradu.

Sl. 16. Iračka djeca koja su me zvala na tradicionalan subotnji piknik na polju Ninive.

Kada sam sjeo u jedan restoran na tržnici svi radnici restorana sprijateljili su se sa mnom i kao gostu u njihovom gradu nisu mi dali da platim te su mi čak ostavili muslimansku krunicu kao poklon. Jednom drugom prilikom išao sam do tvrđave Bashtabya (starog dvorca u blizini starog grada) i nisam mogao naći ulaz pa me jedan vojnik poveo sa sobom i pokazao mi neki tajni ulaz. Na samoj tvrđavi upoznao sam još dva prijatelja koji su me potom pozvali u njihov restoran, počastili ručkom i provozali brodom po Tigrisu. Ostatak večeri proveli smo igrajući domino koji je strašno kompetitivna igra u Iraku. Nešto slično beli u Sjevernoj Hrvatskoj.

Sl. 17. Vlasnik i radnici restorana u starom gradu Mosulu koji su me počastili ručkom i hvalili se kako su Amerikanci upravo kod njihovog restorana ubili sinove Sadama Huseina.

U Mosulu sam upoznao i jedinog turista na cijelom putovanju. On je bio neki iskusni azijski Amerikanac koji je znao i arapski i kurdski pa mu je bilo dosta lako snalaziti se po Iraku. Dobar lik koji me počastio ilegalnom domaćom jezidskom rakijom koju je nabavio u jednom jezidskom selu izvan Mosula.

Mosul je apsolutno vrijedan posjeta i iskustvo posjeta čovjeku zbilja otvara uvid u zločine kojima je čovječanstvo nažalost i dalje sklono, ali i otpornost i optimizam ljudi koji su proživjeli ovakvu tragediju.

Sl. 18. Nasmijane djevojčice kod slikovitog ulaza u zgradu u starom gradu.

Središnji Irak definitivno je područje koje je najviše stradalo u nedavnim ratovima, od američke invazije 2003. do bitke za Mosul 2017. Bez obzira na to, regija nudi puno više od ruševina i tragičnih ratnih priča. Od povijesnih ruševina Ninive i Hatre te predivnih primjera arapske arhitekture u Mosulu i Samarri do toplog gostoprimstva lokalnog stanovništva, regija ima zavidno bogatu kulturnu povijest koja se ne nikako ne smije zaobići i zanemariti.