Voda je jedinstveni prirodni kemijski spoj koji uvjetuje život. Njezin značaj je mnogostruk i može se promatrati s različitih aspekata. Voda je svuda i u svemu: ona je osnovica prirode, modifikator reljefa, stvaratelj krajolika, kriterij gospodarskog razvoja i još mnogo toga. Ukupna količina vode na Zemlji, bez fizički i kemijski spojene vode u litosferi i plaštu, obuhvaća 1 385 984 610 km3. Od toga 96% čine mora, a svega 3,5% je ostala voda na Zemlji. Najveća zaliha slatke vode (68,7%) je u ledenim pokrovima polarnih krajeva i ledenjacima (Riđanović, 1993). Na vodu u podzemlju otpada 30% dok je samo 1 % ukupne količine vode raspoloživ za sve potrebe suvremenog društva. Prostor Hrvatske pripada dvama velikim sljevovima, crnomorskom i jadranskom (sl. 1.). U crnomorskom sljevu dominiraju veći vodotoci kao što su Sava, Drava i Dunav s velikim brojem manjih porječja dok je u jadranskom sljevu gustoća i duljina površinskih vodotoka manja, no postoje značajni podzemni tokovi kroz krške sustave. Budući da je u jadranskom području voda vrlo visoke kakvoće zbog čega se opskrba stanovništva pitkom vodom temelji na dobivanju vode iz podzemlja, njen značaj je vrlo velik. U prilog tome govori i činjenica da je velik dio podzemnih voda jadranskog sljeva u kategoriji strateških rezervi prvog reda (sl. 2.).
Na području Republike Hrvatske upravljanje vodama datira još iz rimskih vremena, a organizirana vodnogospodarska djelatnost javlja se već u 19. stoljeću. Danas, vodnim resursima u cijelosti upravljaju Hrvatske vode i to na četiri vodna područja koja obuhvaćaju jedno ili više porječja, koji čine prirodnu hidrografsku cjelinu (sl. 3.).
Zaštita od zagađenja
Porastom broja stanovnika i razvojem industrije potrebe za vodom svakodnevno rastu, te se povećava i njeno iskorištavanje (crpljenje) iz podzemlja. Glavni izvori zagađenja krških voda su otpadne vode iz kućanstava i industrije, odlagališta otpada, prometnice i poljoprivredne aktivnosti (Almeida i dr., 1995). Kako ne bi došlo do zagađivanja dragocjenih izvora pitke vode i njenog prekomjernog crpljenja, vodu je potrebno zaštititi i planski iskorištavati. Gospodarenje i zaštita podzemnih voda i površinskih tokova od negativnih utjecaja i aktivnosti u Hrvatskoj, regulirano je Zakonom o vodama (NN 107/95 i 150/05). Određene odredbe koje se odnose na zaštitu podzemnih voda postoje i unutar drugih zakona (Zakon o prostornom uređenju, Zakon o zaštiti okoliša, Zakon o otpadu, Zakon o građenju i dr.).
Zagađenje podzemnih voda gotovo je nemoguće izbjeći, a najveće je tamo gdje su i potrebe za vodom najveće. Pod zagađenjem podzemnih voda u užem smislu misli se na degradaciju kakvoće vode fizičkim, kemijskim, biološkim i radiološkim onečišćenjem do stupnja pri kojem voda postaje štetna po ljudsko zdravlje. Podzemne vode moguće je zaštititi na tri razine (Mayer, 1993): (1) Zaštita strateških zaliha podzemne vode; (2) Zaštita pojedinih crpilišta i (3) Zaštita eksploatacijskih objekata (zdenaca).
(1) Pod zalihama podzemne vode misli se na volumen vode koji se može iz nekog prostora koncentrirano eksploatirati na tehnički i ekonomski isplativ način. S obzirom na ukupne zalihe podzemne vode, njenu kvalitetu i stanje prostora, razlikujemo lokalne i strateške zalihe. Lokalne omogućuju opskrbu domaćinstava, a ponekad i manjih naselja te nemaju veće značenje na društvenoj razini. S druge strane, strateške zalihe podzemnih voda su one koje mogu zadovoljiti potrebe vodoopskrbe regije ili velikih gradova. Te su zalihe u općem interesu, a nalaze se na području koje nije jako zagađeno i koje se razvojnom politikom može zadržati u postojećem stanju ili čak poboljšati. Zaštita tih zaliha provodi se racionalnim korištenjem prostora. Pri tome iznimno važnu ulogu imaju prostorni planovi na regionalnom i općinskom nivou. Unutar tih planova potrebno je izdvojiti zone sa strateškim zalihama podzemne vode, a unutar njih dijelove područja na kojima su zbog hidroloških prilika podzemne vode najviše ugrožene.
(2) Zaštita crpilišta i izvorišta provodi se uspostavljanjem zona sanitarne zaštite oko tih objekata. Pri određivanju zona sanitarne zaštite empirijskim načinom, uspostavljaju se tri zone sanitarne zaštite (Mayer, 1993):
I zona – zona crpilišta/izvorišta, definirana je krugom oko kaptažnih objekata čiji je polumjer između 10 i 50 metara. Zona je ograđena, čuvana i opremljena alarmnim uređajima, a pristup je dozvoljen samo zaposlenima. Zabranjen je javni promet vozila i pješaka, izvođenje radova i poljoprivredna djelatnost.
II zona – uža zaštitna zona, određena je linijom od koje je potrebno podzemnoj vodi najmanje 50 dana da dospije do granice I zone. Zona je označena i pod nadzorom je inspekcijskih službi. Unutar nje zabranjena je gradnja prometnica, kanalizacijske mreže, skladištenje opasnih materijala i sirovina, ispaša stoke te kupanje u jezerima i rijekama.
III zona – šira zaštitna zona, obuhvaća prostor između vanjske granice II zone i granice priljevnog područja tj. linije do koje dopire konus depresije izazvane crpljenjem. U slučaju da je udaljenost od granice crpilišta do granice priljevnog područja veća od 2 km, II zona se dijeli na III A (linija do 2 km) i III B zonu (preostalo područje). Unutar te zone također postoji niz zabrana i ograničenja.
(3) Zaštita zdenaca provodi se njihovim pravilnim lociranjem, projektiranjem i izvedbom, te mjerama zaštite tijekom izvedbe i eksploatacije. Pravilnim lociranjem potrebno je omogućiti odabir mjesta na kojem postoje najmanje mogućnosti zagađivanja.
Jedan od mogućih načina za lokaciju je prema Le Grandu. To je odabir lokacije na temelju ocjene relevantnih faktora, čime se dobiva “objektivna” ugroženost zdenca. Ti faktori su; dubina do razine podzemne vode, sorpcijska sposobnost vodonosnih naslaga, propusnost vodonosnih naslaga, veličina hidrauličkog gradijenta i udaljenost od poznatog izvora zagađenja.
Stanje i zaštita podzemnih voda vodnog područja Dalmatinskih slivova
Prirodni sastav krških podzemnih voda vodnog područja (VP) Dalmatinskih slivova, posebice u unutrašnjosti Dalmacije, izuzetne je kakvoće (sl. 4.). Takav prirodni sastav garantira podobnost za upotrebu u vodoopskrbi. S druge strane upravo zbog specifičnosti i velike osjetljivosti krškog terena (poroznosti i specifične podzemne cirkulacije) potrebno je voditi više računa o kakvoći i zaštiti nego u ravničarskim područjima. Neadekvatno upravljanje otpadom, loš sustav zaštite okoliša, neadekvatan sustav odvodnje komunalnih i otpadnih voda (brojne propusne septičke jame, tzv. „crne jame“) prijetnja su prirodnim bogatstvima dalmatinskih porječja. Naime, dalmatinskim županijama nedostaje odgovarajuća prometna, vodoopskrbna i vodoodvodna infrastruktura za podupiranje pravilnog sustava zaštite podzemnih voda. Analizama je utvrđeno (Nakić, 2000) da je na 77% crpilišta u kršu barem jednom nađena pojava zagađenja.
Zaključak
Uloga krških voda osobito je značajna za vodoopskrbu stanovništva, poglavito u predjelima koji su deficitarni s vodnim resursima. Zbog hidrogeoloških značajki hrvatskog krškog područja zagađenje voda brzo se širi. Naime, zbog složenosti pukotinske cirkulacije i odsutnosti filtracije koja je prisutna u stijenama sa međuzrnskom poroznošću, velika količina pitke vode zagadi se u kratkom vremenu. Stoga je potreba za zaštitom tih resursa iznimna. U praksi nažalost nije uvijek moguće u potpunosti primijeniti zakone, a poseban problem predstavlja sve veća prisutnost aktivnih i potencijalnih zagađivača unutar pojedinih zaštićenih zona. Budući da je voda nezamjenjiv čimbenik života i mnogobrojnih aktivnosti, ovoj problematici potrebno je ukazati osobitu pozornost. Jedan od načina veće kontrole i zaštite zasigurno je usklađivanje i donošenje mnogobrojnih pravilnika i zakona te kontinuirana terenska ispitivanja i kontrola vodnih područja Hrvatske, ali i podizanje svijesti građana o kompleksnosti i osjetljivosti sustava podzemnih voda u kršu te načinu njihove zaštite.
Almeida, C., Biodić, B., Hertelendi, E., Hinić V., Morell, I., 1995: Pollutants and Pollutant Transport in Karst Areas, u COST action 65 Hydrogeological aspects of groundwater protection in karstic areas, Final report, Dir-General Science, Research and Development, p. 371-380. Biondić, D., ur., 2009: Strategija upravljanja vodama, Hrvatske vode, Zagreb Lončar, N., 2002: Vode u kršu najosljetljivije na zagađenje, Okoliš 112/113, Zagreb, 37-38 Mayer, D., 1993: Kvaliteta i zaštita podzemnih voda, Prosvjeta, Bjelovar Nakić, Z., 2000: Analiza rezultata istraživanja stanja postojećeg sustava zaštite podzemnih voda crpilišta u Hrvatskoj, Hrvatske vode, VIII, 30, Zagreb, 1-16 Riđanović, J., 1993: Hidrogeografija, II. novo izdanje, Školska knjiga, Zagreb Zakonom o vodama NN 107/95 i 150/05 Hrvatske vode, http://www.voda.hr