Cigare i kokteli, duhan i šećerna trska, visoke palme i toplo plavo more, Che i Fidel, bogat kolorit, ritmovi salse i neodoljiv noćni život kod većine su ljudi glavne asocijacije na Kubu; Jer Kuba je doista sve to; No Kuba je i zemlja kompleksnih, često ideološki suprotstavljenih društvenih odnosa, usporenog i socijalizmom opterećenoga gospodarskog razvoja te osebujne kulture u kojoj bogata tradicija i suvremeni intelektualni razvoj balansirajući koegzistiraju; Sve navedeno stvara jedinstven, u svakodnevnici sveprisutan a turistima iznimno privlačan kulturni identitet Kube; Priča je zasigurno zanimljiva, a ovo je njezin prvi dio…

Kuba vas ne može ostaviti ravnodušnim – prema njoj ćete moći istovremeno osjetiti uzbuđenje i divljenje, osobito spram prirodnih specifičnosti, čistoga mora, bujne vegetacije, ali i tugu, tjeskobu i sažaljenje koje će vas neizbježno pratiti tijekom šetnje po prljavim, zapuštenim, opskurnim, jednom riječju siromašnim havanskim ulicama.

Najljepša zemlja koju je ljudsko oko ikad vidjelo
Kubanski identitet uvelike je formiran njezinim geografskim odrednicama. Izdužena poput krokodila u dužini od oko 1250 km, ova otočna država u Meksičkom zaljevu smještena je na strateški važnom položaju između Sjeverne i Južne Amerike pa je od početka kolonijalnoga razdoblja bila okosnica brojnih španjolsko-britansko-američkih sukoba. Površinom dvostruko većom od Hrvatske (110 860 km2), a brojem stanovnika gotovo trostruko naseljenija od naše domovine (11 263 000 st.), Kuba je de facto i danas zona interesa SAD-a, najjače svjetske geopolitičke sile.

Kao tipična zemlja tropskoga pojasa u kojoj uspijevaju tropske kulture (šećerna trska, duhan, mango, banana, papaja, ananas, agrumi, kakaovac), zarana je privukla najprije španjolske a potom kratkotrajno i britanske kolonizatore. Naime, ubrzo nakon uplovljavanja Kolumbovih mornara na kubansku obale 1492. god. i zadivljenosti »najljepšom zemljom koju je ljudsko oko ikad vidjelo«, otokom su zagospodarili Španjolci, koji su se uz kraće prekide zadržali sve do 1898. Brutalna vladavina kojom su se služili u svim svojim novostečenim posjedima pa tako i na Kubi, te prevelika osjetljivost na uvezene, dotad nepoznate bolesti uzrokovali su pomor gotovo cjelokupnog starosjedilačkog indijanskog stanovništva, kojega je na otoku u Kolumbovo vrijeme bilo oko 100 000 (najbrojnija plemena bila su Guanajatabey, Siboney i Taíno). Premda slabo i nedostatano, Indijanci su u nekoliko navrata pružali oružani otpor španjolskoj vladavini. Najveći ali ipak neuspješan ustanak dignuo je 1512. god. poglavica Hatuey, koji je zbog hrabrosti i neobične smrti spaljivanjem na kolcu postao jedan od simbola kubanskog otpora i najpoznatiji kubanski indijanski vođa. Njegove biste i skulpture i danas krase ulice u Baracoi, gradu na jugoistoku otoka, a jedno od najomiljenijih nacionalnih piva nosi upravo njegovo ime.

Robovi, bucaneros i narodni heroji
Konkvistadori na čelu s Diegom Velázquezom do kraja 1514. god. osvojili su sedam naselja: Baracou (prvo španjolsko naselje na Kubi i od 1512. glavni grad), Bayamo (prije San Salvador), Santiago de Cubu (glavni grad od 1515. do 1607), Camagüey (prije Puerto Príncipe), Sancti Spíritus, Trinidad i Havanu (prije San Cristóbal; glavni grad od 1607). Nakon razočaranja koje su doživjeli uvidjevši da na Kubi nema toliko željenoga zlata, neki su osvajači kubanske luke počeli koristiti kao strateške baze za daljnja osvajanja na američkom teritoriju te za tranzitnu trgovinu prema Španjolskoj, dok su drugi na otoku počeli iscrpljivati prirodna bogatstva te uzgajati šećernu trsku i duhan. Stoga se sredinom 16. st. javila potreba za brojnom radnom snagom pa su, po već isprobanoj metodi, Španjolci započeli dovoditi afričke crnačke robove, osobito iz nigerijskog plemena Yoruba. Za razliku od robova u Sjevernoj Americi, kubanskim je robovima dopušteno da žive u svojim plemenskim skupinama. Na taj im je način omogućeno da djelomično zadrže neke elemente vlastite kulture. Tako je na Kubi nastalo i do danas se održalo neobično vjerovanje, tzv. santería, koje je mješavina afričkih animističkih kultskih običaja i štovanja katoličkih svetaca. Stoga u nekim kubanskim kućama nije neobično vidjeti ukrašene, pomno aranžirane oltare na kojima se miješaju slike ili kipovi katoličkih svetaca s raznim voćem, cvijećem ili figuricama raznih životinja.

U razdoblju od 16. do 19. st. Kuba je bila poprište rivalstva između španjolskih trgovaca, monarhističke vlasti te područje nesmiljenih gusarskih pohoda na brodove i kubanske luke, osobito na tada najjaču trgovačku luku u Havani. Prvi gusari (bucaneros) koji su zagospodarili okolnim morima bili su francuski gusari; kasnije su se izmjenjivali britanski i nizozemski gusari. Takav nesiguran izvoz nepovoljno se odrazio na kubansku trgovinu pa je zemlja gospodarski bivala sve slabija a time podložnija i ovisnija o španjolskoj vlasti. Nakon jednogodišnje britanske vladavine (1762-63) ponovno je vraćena Španjolcima, koji su potom još jače učvrstili vlast potvrdivši time da Kubu smatraju isključivo svojom kolonijom.

Osamnaesto stoljeće označilo je stvaranje jakog kreolskog aristokratskog sloja koji je svoj doprinos dao u gospodarskom ali i u znatno obogaćenom kulturnom životu Kube. Odraz kreolskog kolonijalnog načina života vidljiv je i danas u umjetnosti i urbanoj arhitekturi, koja je kombinacija lokalne, indijanske, afričke i europske tradicije. U to su vrijeme, primjerice, izgrađene najvažnije zgrade kolonijalnoga stila u starim dijelovima Havane (katedrala, palače, samostani, crkve), Trinidada (raznobojne kuće, ukrašene ograde i balkoni), Sancti Spíritusa. Ojačana propulzivnom industrijskom proizvodnjom (do 1820-ih Kuba je bila vodeći svjetski proizvođač šećera) te pod stalnim pritiskom mnogobrojih robova u želji za ukidanjem ropstva, kreolska srednja klasa je od sredine 19. st. uz pomoć američke vlasti pružala sve jači otpor španjolskoj kruni ne bi li se konačno osamostalila.

Uslijedilo je razdoblje čestih ustanaka, razdoblje narodnih heroja Carlosa Manuela de Céspedesa, Antonia Macea, Máxima Gomeza i vjerojatno najomiljenijeg, pjesnika i političara Joséa Martía. U spomen na njihov značaj u borbi za neovisnošću, brojne kubanske ulice danas nose njihova imena. No, Kuba je, bez obzira na sve domoljubne pokušaje oslobođenja, bila nemoćna u borbi protiv jake španjolske vojske. Stoga je američka vlast odlučila iskoristiti priliku za uplitanje u sukob kako bi kasnije imala bolju kontrolu nad otokom. Za sukob sa Španjolcima im je bio potreban povod pa su 15. veljače 1898., kada su Kubanci bili gotovo poraženi, u havansku luku usidrili svoj brod Maine uz opravdanje da žele »zaštititi američke građane na Kubi«. Insceniranom ekspolzijom na brodu i pogibijom 250 američkih marinaca, Amerikanci su za to nedjelo optužili Španjolce i tako stvorili direktan povod za intervenciju na Kubi. Španjolsko-američki rat trajao je do prosinca iste godine, završio je porazom Španjolaca te je označio kraj španjolske vladavine, ali i početak američke kontrole na Kubi.

Otok užitaka – otok bijede
Premda po Ustavu neovisna republika, Kuba je od 1902. god. de facto pod neposrednom vojnom i političkom upravom SAD-a. Koliki je bio njezin utjecaj, (ne)ovisnost i (ne)moć političkog odlučivanja govori i činjenica da prilikom potpisivanja mira u Parizu 1898. god. između SAD-a i Španjolske Kubanci nisu bili ni pozvani. U tom razdoblju nestabilne, manipulirane i korumpirane marionetske vlasti u kojoj su se izmjenjivali za SAD podobni vlastodršci, često autokrati i diktatori poput Gerarda Machada i Fulgencia Batiste (1934-44. i 1952-59), Kubanci su postajali sve nezadovoljniji pa su zaredali brojni štrajkovi i demonstracije. Tako se osiljeni Batista nakon jednih studenskih demonstracija čak drznuo zatvoriti sveučilišta. Osim toga, u državi se osjećalo sve veće socijalno raslojavanje na bogate američke veleposjednike koji su tih godina posjedovali više od 60% kubanske poljoprivredne proizvodnje i većinu rudnika te malobrojno osiromašeno kubansko građanstvo i seljaštvo. Od 1920-ih razlike su se sve više produbljivale, kulminirajući za vrijeme Velike ekonomske krize u SAD-u i nakon nje, kada su prohibicijski zakoni rezultirali povećanjem proizvodnje šećera i ruma na Kubi te dolaskom bogatih Amerikanaca na »otok užitka«. U percepciji Amerikanaca Kuba je do 1950-ih postala rajski otok opuštenoga, luksuznog i glamuroznog života, zemlja koktela, prostitucije, kocke, cigara. S druge se pak strane životna stvarnost Kubanaca bitno razlikovala od dokonog američkog boravka na otoku.

Viva la Cuba!
Nezadovoljstvo podređenim statusom u vlastitoj zemlji i popularnost socijalističkih pokreta u drugim zemljama bili su dovoljno snažani impulsi za osnivanje i jačanje komunističkih ideja na Kubi. No, da bi se postavke socijalizma sprovele u djelo trebalo je organizirati revoluciju i srušiti diktatorski Batistin režim. Čelni ljudi kubanske revolucije, Fidel Alejandro Castro Ruz i Ernesto Che Guevara, uspjeli su 1956. ujedinili Kubance i povesti ih u trogodišnji gerilski oslobodilački rat. Vođena na više frontova (Castro na jugu zemlje u šumama Sierra Maestre; Che na južnoj strani središnjeg dijela otoka) i potpomognuta od strane većine kubanskih stanovnika, revolucija je trijumfalno završila iznjedrivši brojne nacionalne heroje. Svakako najpoznatiji bio je Argentinac Che Guevara, koji je svoj kratki život posvetio postavljanju i provođenju socijalističkih ideja ne samo na Kubi, nego i u drugim zemljama trećega svijeta (Angola, Bolivija, Nikaragva i dr.). Upravo taj nemiran revolucionarni duh koji ga je vodio u nove borbe podigao ga je na razinu legende, pa je i danas omiljen sinonim revolucionarnoga i neustrašivoga. Ponosno nošenje majica ili kapa s njegovim imenom, isticanje njegovih slika, bista, kipova, dijelova govora i izreka na javne površine kubanskih gradova i sl. samo su neki u svakodnevnom životu vidljivi izrazi suvremene identifikacije s njegovim likom.

Padom Batistina diktatorskog režima 1. 1. 1959. Kuba postaje socijalistička republika i započinje nacionalizaciju šećerana i posjeda u američkom vlasništvu. Takva je politika ubrzo zaoštrila a potom i prekinula sve odnose sa SAD-om, što je za posljedicu imalo uvođenje potpune američke gospodarske blokade. Budući da se stanje u zemlji vremenom pogoršavalo zbog nestanka važnog tržišta za izvoz šećera te zbog oslabljene industrijske proizvodnje, Castrov je režim imao veliki broj neistomišljenika koji su se 1961. uz pomoć Amerikanaca iskrcali u Zaljevu svinja s ciljem svrgnuća Castra. Kao odgovor na taj neuspjeli pokušaj te za zaštitu od možebitne američke invazije, Castro se još jače povezao sa SSSR-om i u potpunosti preuzeo model centralizirane planske ekonomije.

Na taj je način Kuba postala gospodarski i politički još ovisnija o SSSR-u, posljedice čega će se poslije pokazati kobnima za opći društveni napredak. Naime, zbog sve represivnijih političkih mjera kojima se režim služio te sve depresivnije gospodarske situacije započinje proces masovne ilegalne emigracije u susjedne zemlje, osobito na Floridu (danas u Miamiju živi oko 1,5 mil. Kubanaca).
A onda je 1991. SSSR prestao postojati…(nastavak u članku “Kuba između komunizma i turizma” objavljenog na Geografiji.hr 16. veljače 2005.)

Ivana Crljenko i Vuk Tvrtko Opačić

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content