Gdje je središte svijeta?

Bradati Guru

14. studenoga 2003.

l

UVOD

Tijekom povijesti često se postavljalo pitanje gdje se nalazi središte svijeta, a odgovor je...

Tijekom povijesnog razvitka čovječanstva postupno su se širile granice prostora u kojem je čovjek djelovao i o kojem je promišljao. Ponajprije je to bio obzor, prostor kojega je mogao vidjeti s točke stajališta. Društveno-gospodarski razvoj uzrokovao je kontinuirano povećanje poznatoga prostora, u kojem se posebno izdvajala točka koja je činila ishodište ljudskih materijalnih i duhovnih aktivnosti.

Starovjekovna središta svijeta

Stare su civilizacije činile zasebne političke, gospodarske, socijalne, religijske i kulturne krugove, koji se su dodirivali i preklapali (primjerice prostori starog Egipta, Mezopotamije, europskog Sredozemlja) ili su bili izolirani radi velike geografske udaljenosti (Kina, Srednja i Južna Amerika). Poznati svijet promatrao se iz urbanih središta u kojima su se fokusirale političke, gospodarske, kulturne i vjerske silnice. To potvrđuju i prvi kartografski prikazi Zemlje. Na najstarijoj sačuvanoj karti svijeta, koja je izrađena u Babilonu oko 500. god. pr. Kr., u središtu zemaljskog kruga ucrtan je – Babilon. To je odgovaralo uvriježenom poimanju Zemlje kao okrugle ravne ploče u čijem je središtu, naravno, mjesto u kojem je karta izrađena. Istodobno su na “drugom kraju” svijeta Kinezi svoje carstvo nazivali Chunkue (Kraljevstvo u sredini), tj. Tju-ha (Sve pod nebom).

Sl.1. Najstarija sačuvana karta svijeta, Babilon, 500. god. pr. Kr.

U staroj Grčkoj postupno se razvijala ideja o sfernom obliku Zemlje, iako su se usuđivali podrobnije govoriti i pisati samo o Ekumeni (poznatom svijetu). Nije poznato da su Grci odredili neku točku koja bi bila središte svijeta, unatoč božanskom značenju Olimpa ili religijsko-proročkom značenju Delfa. Čini se kako decentralizirani politički ustroj polisa te, kasnije, izraženi dualizam Atene i Sparte, nije pogodovao oblikovanju ideje o središtu kojemu bi se pripisala posebna uloga. Osim toga, grčki su matematičari i filozofi, pretpostavljajući kako Zemlja ima sferni (kuglasti) oblik, imali na umu kako je svaka točka površja kugle jednako udaljena od njenog središta. Dodajmo tome kao su Aristarhova promišljanja o Suncu kao središtu svijeta smatrana glupošću jer je općeprihvaćeno bilo tumačenje o Zemlji kao središtu cijeloga svemira (geocentrični sustav).

Sasvim je drugačija bila rimska percepcija poznatog svijeta koja se temeljila na centralizmu rimske republike, a potom principata i carstva. Rim je postao političkim središtem cijeloga Sredozemlja i susjednih regija. Mogla bi se bez zadrške doslovno tumačiti izreka “Omnes viae Romam ducunt” (Svi putevi vode u Rim).

“Duhovna geografija” – Nebeski Jeruzalem u središtu kršćanskog svijeta

Tijekom srednjeg vijeka glavna duhovna i kulturna snaga Europe, s nemalim političkim pretenzijama, bila je Crkva. Kršćansko shvaćanje svijeta temeljilo se na Bibliji, ali i na antičkoj, posebno rimskoj, tradiciji (što se često a katkad i zlonamjerno zaboravlja). Crkva je bila premosnica antičkoga i srednjovjekovnoga europskog identiteta. Središtem (poznatog) svijeta smatrao se Rim, grad u kojem je bilo sjedište pape – poglavara Crkve, iako je svojevrsni monopol Rima narušavan izrazitim centralističkim težnjama Konstantinopola (carskog grada – Carigrada). Bizantski vladari smatrali su se jedinim pravim suverenima u Europi, baštinicima i utjeloviteljima jednoga Carstva i jedne Crkve. Nije stoga neobično što se Carigrad nazivao i “Drugi Rim”. Nakon osmanlijskog pada Carigrada 1453. drugo će veliko središte kršćanskog istoka – Moskva – preuzeti atribut “Trećeg Rima”. Međutim, kršćanskom misli  dominirala je duhovna, odnosno religijska biblijska geografija prema kojoj je središte svijeta Jeruzalem – grad u kojemu je mučen, razapet i pokopan, a potom uskrsno Isus Krist. Još je u Starom zavjetu zapisano: “Ovako govori Jahve Gospodin: Ovo je Jeruzalem! Postavih ga u središte narodâ, okružih ga zemljama!” (Ez, 5, 5). Na srednjovjekovnim samostanskim kartama Jeruzalem je redovito kartografiran u središtu Zemlje, od jednostavne T-O karte biskupa Izidora iz Sevilje do veličanstvenih kartografskih spomenika iz katedrala u Herefordu i Ebstorfu. Na portulanskim kartama iz 13., 14. i 15. st. na vjetruljama je redovito istok označavan znakom križa – u smjeru Kristovog groba i Nebeskog Jeruzalema.

Sl.2. Psaltirska karta, sred. 13. st. – Jeruzalem u središtu svijeta

Istom se središtem svijeta u islamskom religijsko-kulturnom krugu smatra sveti grad Mekka, u kojem se i danas okupljaju milijuni muslimana (što im je, štoviše, vjerska obveza – hadž).

Od renesanse se stubokom mijenja pogled na svijet, a usporedno s velikim geografskim otkrićima nameće se izraziti politički i gospodarski, a posebice kulturni europocentrizam. Znakovito je da se geografska i astronomska zapažanja i istraživanja i tada često temelje na istim antičkim izvorima koje je crpilo i kršćansko srednjovjekovlje. Kopernik, Kepler i Galilei mijenjaju geocentrično shvaćanje svijeta i postavljaju temelje heliocentričnog sustava. Nedugo zatim utvrđeno je kako Zemlja nema oblik idealnog tijela – kugle već je zbog rotacije spljoštena na polovima. Kada je u 19. st. znanstveno dokazan pravi oblik Zemlje (kojega je J. B. Listing nazvao geoid) i kada su se postupno razvile spoznaje o veličini svemira, s matematičko-geografskog stajališta postalo je znanstveno teško i gotovo neutemeljeno tražiti i odrediti središte svijeta na Zemlji (ili negdje drugdje u svemiru). Ostaje nam tek promišljanje o točki u kojoj se svemir “rascvjetao” u trenutku Velikog praska (Big Bang) kako ga je ironično nazvao F. Hoyle odbacujući takvu ideju opata i astronoma G. Lemaîtrea.

Svjetske metropole – istinska žarišta globalizacije

U svakodnevnom se govoru, međutim, često pridaje atribut “središte svijeta” za one gradove koji doista čine žarišta različitih društveno-gospodarskih pojava i procesa ali i drugih prostornih fenomena, koji se mogu uokviriti pojmom “globalizacija”. Glavnim gradom svijeta smatra se New York, središte UN-a te brojnih financijskih i trgovačkih međunarodnih ustanova. Pariz se često spominje kao svjetsko središte kulture, mode i turizma, dok London mnogi drže svjetskom financijskom i multikulturnom metropolom. Oba su grada tijekom 19. st. i prve polovine 20. st. predstavljala politička središta najvećih svjetskih kolonijalnih carstava. Slicijsku dolinu mnogi nazivaju središtem svjetske informatičke tehnologije, a Dallas je po drugima svjetsko središte telekomunikacija i sl.

Hrvatska središta svijeta

Hrvatska ima (najmanje) četiri središta svijeta. Tko će jednom Splićaninu kazati kako njegov grad nije “centar svita”? Isto će, i s još većim žarom, tvrditi stanovnici Ludbrega u Podravini i otoka Rave u zadarskom arhipelagu. Zanimljivo je da su u Ludbregu i Ravi označene točke koje se poistovjećuju s središtem svijeta. Staru legendu o hodočasničkom središtu Ludbregu u kojemu se nalazi središte svijeta u novije je vrijeme nastojao “dokazati” filozof dr. Erasmus Weddingen, koji je “izračunao” kako se svi veći europski gradovi nalaze na obodima kružnica čije se središte nalazi u Ludbregu. Moguće je postaviti pitanje na kojoj je to karti mjerio i koja je kartografska projekcija te karte? Čini se kako je to ipak nepotrebno jer je dr. Weddingen značajno pridonio turističkoj promidžbi Ludbrega.

Sl.3. Oznaka središta svijeta u Ludbregu

Teško bi bilo razuvjeriti one Ravljane čiji su djedovi “ulijevali ulje kako bi podmazali osovinu oko koje se vrti Zemlja”, a koja prolazi Kolešćem, središnjim  mjesnim trgom u Veloj Ravi. Otok Rava – Centar svita jedan je od najmanjih naseljenih zadarskih (i hrvatskih) otoka, nadasve zanimljivih geografskih obilježja, za kojega će stanovnici okolnih otoka kazati: “Ki ni vidi Rave ni vidi svita”.

Sl.4. Rava – Centar svita (natpis na mjesnoj trgovini)

Skromniji su žitelji Oprtlja, lijepog gradića u Istri, jer je on za njih središte svijeta tartufa (skupocjene gljive kojoj se pripisuju afrodizijačka svojstva). Moglo bi se reći kako su oni parcijalni centristi, a za to dobrim dijelom imaju pravo.

Iako je s geografskog i astronomskog aspekta nemoguće odrediti točku koja bi činila središte svijeta taj se atribut često koristi kako bi se metaforički ukazalo na značenje nekog središta, najčešće velikog grada u globalnim razmjerima, ali i mjesta unutar lokalnih ambijentalno prepoznatljivih mikrosvijetova. Upravo u ovom drugom kontekstu C. Magris u djelu “Mikrokozmi” lijepo piše: “Svaka točka može biti središte svijeta”.