Naslovna TemeHistorijska geografija Hrvatski pseudo-otoci

Hrvatski pseudo-otoci

Josip Faričić

Premda se glavnina državnog teritorija nalazi na kopnu, za Hrvatsku se s pravom može reći da je otočna zemlja jer sa svojih 1 246 otoka, otočića, grebena i hridi (DUPLANČIĆ I DR., 2004.) ima najbrojniji arhipelag na Jadranu, te, iza Grčke, drugu po broju otočnu skupinu Sredozemlja. Hrvatski su otoci prostor kontakta u fizičko-geografskom, gospodarskom i kulturno-geografskom smislu. Upravo je preko njih, susjednoga priobalja i pripadajućeg akvatorija funkcionirala višestoljetna veza s ostalim sredozemnim kulturama i gospodarskim sustavima, bez obzira na promjene etničkih i vjerskih struktura i političkih velevlasti. Slikovito bi se ti otoci mogli nazvati čipkom koja obrubljuje postelju hrvatske sredozemne kolijevke.

U geografskoj literaturi uobičajena je regionalnogeografska podjela hrvatskoga otočnog prostora na zapadnoistarsku, kvarnersku, sjevernodalmatinsku, srednjedalmatinsku i južnodalmatinsku skupinu, odnosno podjela na otoke unutrašnjeg, srednjeg (srednjih) te vanjskog niza koji uključuje i neke pučinske otoke (Jabuka, Palagruža). Znatniji problemi nastaju kada se otoke nastoji kategorizirati s obzirom na njihovu veličinu i ostala temeljna fizičko-geografska obilježja.

U hrvatskoj geografskoj i hidrografskoj literaturi postoji terminološko nesuglasje oko pojmova “otok”, “mali otok”, “otočić”, “hrid” i “greben”, na koje je s pravom u nekoliko navrata ukazivao profesor emeritus N. Stražičić (1997., 2001.). Slične dvojbe postoje i u stranoj znanstvenoj literaturi (LEWIS, 2001., ROYLE, 2001., KELMAN, 2005.). Općenito, otok je dio kopna okružen vodom (morskom, riječnom i jezerskom). Tu sažetu definiciju koriste gotovo svi geografski i hidrografski rječnici (WHITTOW, 1984., MAYHEW, PENNY, 1992., CLARK, 1993., CVITANOVIĆ, 2002., International Hydrographic Dictionary, 2005.), a izrijekom se navodi i u 121. članku VIII. poglavlja Konvencije UN-a o pravu mora, potpisane u Montego Bayu na Jamajci 1982.. Međunarodno pravo dodatno određuje kako je otok dio kopna koji se nalazi iznad razine visokih voda. Tako otoke definira i Hidrografski ured Ujedinjenog kraljevstva (ROYLE, 2001.).

Primjerice, brojni su prijedlozi pojmovnog razlikovanja (velikih) otoka i malih otoka. R. King (1993.) i S. A. Royle (2001.) navode mišljenje W. S. Bellera koji je malim otocima smatrao one otoke čija je površina manja od 10 000 km2, a broj stanovnika manji od 500 000. A. J. Dolman povisio je granicu malih otoka, prijedlogom prema kojem su to otoci površine manje od 13 000 km2 i s brojem stanovnika manjim od jednog milijuna (ROYLE, 2001.). R. King (1993.) je s pravom doveo u pitanje takvo određivanje malih otoka, koje je neprimjereno za usitnjene arhipelage, posebno one u prostoru Sredozemlja. Prema tim kategorizacijama svi su hrvatski otoci zapravo mali otoci jer i najveći otoci (Cres s 405,7 km2 i Krk s 405,2 km2) imaju površinu manju od 500 km2. Očito, za sistematizaciju hrvatskih otoka treba primjeniti neki drugi kriterij, prilagođen njihovoj veličini, broju i stalnoj ili povremenoj nastanjenosti.

I. Rubić (1952.) otokom smatra kopno okruženo morem čija je obalna crta duga najmanje 10 km, otočićem ili školjem kopno okruženo morem čija je obalna crta duga između 1,5 km i 10 km, a grebenima i kamicima male komadiće kopna okružene morem čija obalna crta ne prelazi duljinu od 1,5 km. U publikaciji Razvedenost obale i otoka Jugoslavije Hidrografskog instituta A. Irić (1955.) otoke je podijelio na naseljene i nenaseljene, i to bez obzira na veličinu. Naseljenim otocima smatraju se pri tome samo oni otoci koji su stalno naseljeni, ali ne i oni koji su naseljeni povremeno (npr. Kornat, Žut) i oni na kojima žive i djeluju svjetioničari (Vela Sestrica, Blitvenica) i redovnici (Galevac ili Školjić, Košljun).

U tipizaciji otoka prema prostornim obilježjima R. Zimmerman (1997.) u Nacionalnom programu razvitka otoka (1997.) naseljene otoke Republike Hrvatske podijelio je u četiri skupine: poluotoci i otoci povezani s mostom, veliki otoci (s više od 50 km2), srednje veliki otoci (15 km2 do 50 km2) i mali otoci (1 km2 do 15 km2). Prema tom kriteriju, isti je autor, uz ostalo, izdvojio pet većih otoka povezanih s mostom (Krk, Pag, Vir, Murter i Čiovo). Međutim, izvan tako definiranog prostora ostaju Nin, Tribunj, Primošten, Rogoznica i Vranjic, ali i znatno manji Sv. Andrija (Jadrija) i Sv. Nikola na ulazu u Kanal Sv. Ante kod Šibenika, koji su do izgradnje umjetnih veza (mostova i nasipa) također bili otoci. Za te otočiće koji su spojeni mostovima i nasipima s kopnom mogao bi se upotrijebiti pojam pseudo-otok (prema KELMAN, 2005.). Njihovo je opće obilježje da su nakon gornjopleistocensko-holocenskog izdizanja razine mora fizički bili manji dijelovi kopna okruženi morem, i to u neposrednoj blizini obalne crte kopna. Međutim, nakon povezivanja s kopnom ti su otoci izgubili velik dio svoj dotadašnjih inzularnih obilježja. To je generiralo korijenitu preobrazbu otočnih društveno-gospodarskih sustava i izmjenu njihovog krajobraza.

U širem smislu i veliki bi se premošteni otoci mogli smatrati pseudo-otocima, ali s obzirom da se još uvijek nisu integrirali s kopnom kao njihovi manji pandani, još uvijek se, premda uvjetno, mogu smatrati “pravim” otocima. To znači da je takvo stanje trenutno, a da postoje veći ili manji izgledi da i oni budu jače integrirani u kopneni obalni društveno-gospodarski sustav. Postoje brojne naznake trenda “deinzulacije” Krka, Paga, Vira, Murtera i Čiova, primjerice čvršća integracija u obalni prometni sustav, povoljnija demografska struktura, znatno blaža depopulacija u odnosu na ostale otoke ili čak lagani demografski rast (npr. Vir, Čiovo, neka naselja na ostalim premoštenim otocima) te veća gospodarska vitalnost. Nekoordinirani i nekontrolirani razvitak tim otocima donosi i neke negativne posljedice. Apartmanizacija otočnog prostora te betonizacija obalnoga ruba “dogodila” se Viru, koji je postao pravi primjer situacije koja se ne bi smjela ponoviti nigdje na hrvatskoj obali. Doduše, tome su pogodovale specifične političke prilike jer je prešutna podrška izgradnji velikog broja stanova za odmor zapravo bila reakcija na planiranu izgradnju nuklearne elektrane na tom otoku sredinom 70-ih godina 20. st. Kada su nadležne institucije lokalne i regionalne (samo)uprave jednom “zažmirile” (čitaj: zakazale), proces se počeo kotrljati u nepovrat.

Manji otoci koji su povezani s kopnom uglavnom su funkcionalno i fizionomijom postali njegovi sastavni dijelovi i poradi toga ih je moguće nazvati pseudo-otocima. Njihova je uloga bila velika jer su ponajprije služili kao utočišta pred različitim opasnostima koje su dolazile s kopna, posebice tijekom osmanlijskih prodora u južnohrvatsko zaleđe, ali i samo priobalje. Na mjestima nekadašnjih utočišta izgrađena su naselja zbijenog tipa s brojnim kućama, uskim uličicama, malim trgovima i uskom operativnom obalom.

Nin je među takvim pseudo-otocima tijekom prapovijesti i povijesti imao izrazito važnu ulogu. Na njemu je funkcioniralo istaknuto liburnsko središte, a kasnije rimski municipij Aenona (MAGAŠ, 1995.). U srednjem vijeku, na tom su se položaju naselili Hrvati očito baštineći staru romaniziranu liburnsku tradiciju. U Ninu su svoje središte imali i neki hrvatski vladari. Poradi lakše obrane sredinom 14. st. prokopan je kanal koji je s jugozapadne strane odvojio grad od kopna. Tako je od poluotoka nastao otok. Prilaze tako nastalom otoku omogućavali su Južni ili Kneginjin most (na mjestu prokopa) te Sjeverni most koji su ga de facto učinili pseudo-otokom. Oba su se mosta sačuvala u ponešto izmijenjenom obliku do danas. Na žalost, višestoljetni kontinuirani razvitak Nina prekinut je u vrijeme osmanlijskih prodora jer je grad stradao od osmanlijskih razaranja i, konačno, poradi rušenja koje su naredile mletačke vlasti bojeći se da ne bi pao u ruke Turaka. Pored spomenuta dva manja mosta, glavna prometnica koja danas povezuje Nin s kopnom izgrađena je na nasipu u prostoru plitke ninske lagune i prolazi istočnije od samog otočića.

Sl.1. Tribunj (http://www.open.hr/com/sibenik/mjesta/tribunj.html)

Od kraja 15. st. šibenski otočići Tribunj, Primošten i Rogoznica postaju gusto izgrađene jezgre naselja, koja su se od 19. st. počela širiti na susjedno kopno, čime je započeo reverzibilan proces njihovoga prostornoga razvoja. Tijekom 20. st. izgrađen je velik broj stambenih jedinica na kopnenom dijelu naselja u kojem danas živi glavnina stanovništva. Stare su otočne jezgre još uvijek nositelji nekih istaknutih funkcija (crkve, različiti gospodarski objekti, pristaništa i sl.).

http://www.travelino.hr/userFiles/upload/images/slike%20za%20%C4%8Dlanke/Primo%C5%A1ten/25369_primosten2.jpg

Sl.2. Primošten (http://www.travelino.hr/userFiles/upload/images/slike%20za%20%C4%8Dlanke/Primo%C5%A1ten/25369_primosten2.jpg)

Primošten (Caput Cista) je s kopnom spojen (premošten!) između 1542. i 1564. prema odluci šibenskih gradskih vlasti, a Tribunj je dobio izravnu vezu s kopnom kamenim mostom, čija izgradnja nije točno datirana, ali kojega spominje mletački prirodoslovac i putopisac Alberto Fortis 1774..

http://croatia.hr/Images/t900x600-9410/croatia_dalmatia_sibenik_rogoznica_hotel_marina_frapa_001.jpg

Sl.3. Rogoznica i Marina “Frapa” u Rogozničkom zaljevu (http://croatia.hr/Images/t900x600-9410/croatia_dalmatia_sibenik_rogoznica_hotel_marina_frapa_001.jpg)

Nasip putem kojega je Rogoznica (Kopara) spojena s kopnom počeo se podizati znatno kasnije, jer je ona u odnosu na Tribunj i Primošten udaljenija od kopna (najmanja je udaljenost oko 290 m). Nasipavanje je počelo 1874., a dovršeno tek 1912. Kasnije je veza s kopnom u nekoliko navrata proširena i povišena kako na prohodnost ne bi utjecali valovi (STOŠIĆ, 1941.). U Rogozničkom zaljevu sredinom 90-ih godina 20. st. nasipavanjem je izgrađen sasvim novi pseudo-otok na kojemu su smješeteni recepcija i drugi sadržaji velike marine Frapa. Taj je potpuno umjetni otok s kopnom povezan preko dva manja mosta.

http://www.trogironline.com/images/virtual_guide/photogallery/trogir1.jpg

Sl.4. Panorama Trogira (http://www.trogironline.com/images/virtual_guide/photogallery/trogir1.jpg)

Trogir među manjim hrvatskim pseudo-otocima ima najistaknutiju historijsko-geografsku ulogu. Na vjerojatnim prapovijesnim temeljima na tom je otoku podignut grčki emporij Tragurion, a zatim rimski municipij Tragurium, koji je tijekom ranoga srednjeg vijeka, u specifičnim okolnostima pada susjednoga velegrada Salone, postao jedno od važnijih bizantskih uporišta na istočnoj obali Jadrana. Od tada počinje procvat Trogira, komunalnoga i biskupskoga središta čija se domena širila na prostor današnje trogirske Zagore, na otoke Čiovo, Drvenik i Ploču (na kartama Drvenik Mali) te velik dio jugoistočnoga šibenskog te zapadnoga splitskog priobalja. U vrijeme jačanja splitske, a od kraja 13. st. i šibenske komune, sužava se područje utjecaja Trogira, ali taj grad i dalje funkcionira kao snažan kulturni, crkveni, gospodarski i politički centar u središnjem dijelu Dalmacije. Poradi bogatoga kulturno-povijesnoga, odnsono graditeljskog nasljeđa najveći dio trogirskog pseudo-otoka upisan je u UNESCO-ov registar svjetske kulturne baštine.

Sl.5. Vranjic pod Kozjakom (http://www.solin-info.com)

Osobit je razvoj otočića Vranjic u istočnom dijelu Kaštelanskog zaljeva. Tragova naseljenosti ima još prapovijesti i rimskog doba, a na mjesto srednjovjekovnog naselja poslije povlačenja Turaka u 17. st. mletačke su vlasti naselile stanovništvo iz Dalmatinske Zagore (posebice iz drniškog kraja).  Nakon naseljavanja, novi su stanovnici taj otočić spojili nasipom s kopnom poradi lakše komunikacije sa susjednim Splitom i Solinom. Tijekom 20. st. pseudo-otok i istoimeno gusto izgrađeno naselje Vranjic (administrativno unutar Grada Solina) integrirani su u urbanu regiju Splita. Na obalama Vranjica izgrađeni su terminali splitske trgovačke luke te remontno brodogradilište. Obližnje tvornice i lučke instalacije bitno su narušile izgled toga lijepog mjesta, kojeg njegovi stanovnici nazivaju “Mala Venecija”.

“Otočnu” povijest imaju i neki drugi dijelovi hrvatske obale. Rovinj, Zadar i zapadni dio starog Dubrovnika također su bili otoci koji su naknadno širokim nasipima spojeni s kopnom tako da su preobraženi u poluotoke. Najkasnije je to učinjeno u Zadru koji je sve do kraja 19. st. od susjednog kopna bio odvojen s dva kanala među kojima je sagrađena prostrana utvrda Forte koja je i sama bila otok. Njihovim nasipavanjem izgubljena je stara vizija grada, a jedini ostatak nekadašnjih prokopa je lučica Foša u neposrednoj blizini renesansnih gradskih Kopnenih vrata.

Iz navedenoga se postavlja pitanje treba li i spomenute pseudo-otoke pribrojiti hrvatskim otocima, čime bi se, očito, njihov broj još više povećao, ili je danas, u izmijenjenim okolnostima, potrebno zanemariti njihovu inzularnu prošlost i smatrati ih dijelom kopna? Na temelju pruženih argumenata odgovor na to pitanje prepuštam dragim čitateljima!

Literatura

CLARK, A. N. (1993.): Dictionary of Geography, Longman, London.
CVITANOVIĆ, A. (2002.): Geografski rječnik, Hrvatsko geografsko društvo Zadar i dr., Zadar.
DUPLANČIĆ LEDER, T., UJEVIĆ, T., ČALA, M. (2004.): Coastline lenghts and areas of islands in the Croatian part of Adriatic Sea determined from the topographic maps at the scale of 1 : 25 000, Geoadria, vol. 9, br. 1, Zadar, 5-32.
International Hydrographic Dictionary, The International Hydrographic Organization (IHO), http://ohi.shom.fr, veljača 2006.
KING, R. (1993.): The geographical fascination of islands, The development process in small island states, ured. Lockhart, D., G., Drakakis-Smith, Schemnri, J., Routledge, London, 13-37.
KELMAN, I. (2005.): What are islands, isolated geographies, and small states?, http://www.islandvulnerability.org/background.html, veljača 2006.
LEWIS, J. (2001.): Island characteristics and vulnerability: some perspectives, http://www.islandvulnerability.org/LewisIslandCharacteristicsVulnerability.rtf, veljača 2006..
MAGAŠ, D. (1995.): Povijesno-zemljopisne osnove razvoja Nina i problemi njegove suvremene valorizacije, Zavod HAZU u Zadru, Djela, knjiga 8, Zadar.
MAYHEW, S., PENNY, A. (1992.): The Concise Oxford Dictionary of Geography, Oford University Press, Oxford.
Razvedenost obale i otoka Jugoslavije, Hidrografski institut JRM, Split, 1955.
ROYLE, S. A. (2001.): A Geography of Islands – small island insularity, Routledge, London, New York.
RUBIĆ, I. (1952.): Naši otoci na Jadranu, Izdanje Odbora za proslavu desetgodišnjice Mornarice, Split.
STOŠIĆ, K. (1941.): Sela šibenskog kotara, Tiskara Kačić, Šibenik.
STRAŽIČIĆ, N. (1997.): Prilog poznavanju ukupnog broja hrvatskih jadranskih otoka i broja naseljenih otoka među njima, Pomorski zbornik, br. 35, Rijeka, 219-240.
STRAŽIČIĆ, N. (2001.): Svi hrvatski otoci, Hrvatska revija, god. 1 (obnovljeni tečaj), br. 3-4, Zagreb, 77-103.
United Nations Convention on the Law of the Sea, http://www.un.org/Depts/los/convention_agreements/convention_overview_convention.htm, veljača 2006.
WHITTOW, J. (1984.): Dictionary of Physical Geography, Pengiun Books, London.

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content