Naslovna TemeKartografija Kartografska generalizacija kod izrade topografskih karata 1:25000

Kartografska generalizacija kod izrade topografskih karata 1:25000

Tea Novaković

Geografska karta je umanjena, uvjetno izobličena, kartografski prikazana i pojednostavljena slika zakrivljene Zemljine površine ili njezinih dijelova prikazanih u ravnini (Cvitanović, 2002.). Navedena definicija odnosi se na današnje geografske karte koje su dobivene modernim tehničkim postupcima. Naime, kroz dugo razdoblje karte su bile umjetničko djelo, a ne objektivan prikaz površinske stvarnosti. Suvremene karte prvorazredan su izvor informacija o prostoru te imaju široku primjenu. Za razliku od prošlosti kada su se samo povlašteni pojedinci njima mogli služiti, danas gotovo da i nema čovjeka koji barem jednom u životu nije posegnuo za kartom. Koriste se u mnogim segmentima ljudskog života, od prostornog planiranja, turizma, obrazovanja, itd. Ipak, najveće značenje imaju za geografe. Geografski rad nezamisliv je bez karte, jer bez vizualizacije nemoguće je stvoriti objektivnu sliku o prostoru.

Geografske karte dijele se na izvorne ili konkretne (planovi, topografske karte) i pregledne ili apstraktne. Topografska karta je detaljna, vjerna i potpuna karta krupnog mjerila na kojoj je prikazan mali dio Zemljine površine s izgledom terena i svega što se na njemu nalazi, izrađena na temelju neposrednog snimanja terena (Cvitanović, 2002.). Spomenute karte omogućuju prikaz većine prirodnog i društvenog sadržaja. Značajna prednost svakako su i minimalne deformacije, jer zakrivljenost Zemlje na tako malenoj površini ne dolazi do izražaja. To omogućuje mjerenje površina i udaljenosti u svim smjerovima, a ne samo duž ekvidistantnih pravaca. Navedeno vrijedi za sve topografske karte, ali prednosti su ipak najbolje izražene kod topografskih karata u mjerilu 1:25000 (TK25). Upravo zbog toga one su osnova terenskog rada.

Tema ovog rada je kartografska generalizacija pri izradi novih TK25 u Hrvatskoj. Generalizacija je uopćavanje, odnosno izbor prirodnih i društvenih podataka koji će se unijeti na kartu. Iako se njome primarno bave geodeti, vrlo je važna i za geografe. Geografski posao nije provesti proces generalizacije pri izradi karte, ali njene posljedice važne su za geografski rad. Karta kao osnovni izvor informacija o prostoru temelj je svakog geografskog proučavanja, a upravo o generalizaciji ovisi koliko će informacija korisnik karte dobiti o određenom području. Geografima je važno poznavanje zakonitosti tog procesa da bi mogli što točnije čitati i  razumjeti kartu.

STANJE U HRVATSKOJ SLUŽBENOJ KARTOGRAFIJI

Republika Hrvatska je mlada zemlja, pa je i njezina službena kartografija još u fazi razvoja. U bivšoj Jugoslaviji izrada topografskih karata bila je u rukama isključivo savezne vojne uprave u Beogradu. Vojnogeografski institut (VGI) proizveo je topografske karte u mjerilu 1:25000 (TK25) u dva izdanja. Hrvatska, dakle, u to vrijeme nije sama izrađivala TK, već ih je naručivala iz Beograda. Nakon raspada bivše savezne države Hrvatska se suočila s velikim problemom. Reprodukcijski materijali ostali su u Beogradu, a kod nas su postojale samo već tiskane karte. Državna geodetska uprava (DGU) započela je  proizvodnju iz postojećih TK25 samo uz manje leksičke izmjene, ali bez ažuriranja sadržaja. To je poslužilo kao dobro privremeno rješenje, jer izrada novih karata dugotrajan je proces koji zahtjeva višegodišnji rad i velika financijska ulaganja. Od 1996. započinje novo aerofotogrametrijsko snimanje hrvatskog teritorija u svrhu izrade spomenutih karata (sl. 1). No, taj proces je dugotrajan i dosada je službeno izrađeno samo 67 listova, a na pregledu su 153 lista. U planu je bilo dovršenje još 69 listova do kraja 2004. i 16 listova do kraja 2005. godine (sl. 2). Prema tome, stare TK25 još se koriste za veći dio našeg teritorija.


Sl.1. Primjer nove topografske karte 1:25000
Izvor: Katalog proizvoda Državne geodetske uprave

Prije početka izrade novih TK25 provedena je detaljna studija o pravilima izrade u suradnji s norveškim stručnjacima. Hrvatska se tada prvi puta susrela sa samostalnom izradom karata i trebalo je utvrditi pravila po kojima će se vršiti pojedine faze, od aerofotogrametrije, kartiranja, generalizacije, pa sve do samog tiska. Nakon toga DGU je potpisala ugovore s nekoliko hrvatskih geodetskih tvrtki za proizvodnju TK25, a s poslom se započelo u Istri.


Sl.2. Pregledni list izrađenih novih TK25 u Republici Hrvatskoj
Izvor: Katalog proizvoda Državne geodetske uprave

OBILJEŽJA KARTOGRAFSKE GENERALIZACIJE

Prije svega treba naglasiti da su i podaci prikupljeni fotogrametrijskim kartiranjem već u određenoj mjeri generalizirani. Stručnjaci na terenu prikupljaju podatke na temelju unaprijed pripremljenog kataloga kartiranja, pa se na taj način odmah u početku odbacuju objekti koji nisu precizirani katalogom. U tablici 1. navedene su minimalne dimenzije koje mora imati određeni objekt da bi se uopće prikupio, osim ako u katalogu nije drugačije navedeno. No, još uvijek su ti podaci mnogo točniji i opširniji od zahtjeva TK25, pa je potrebno izvršiti generalizaciju pri samoj izradi karte.

Tab.1. Minimalne veličine za prikupljanje objekata (u prilogu)
Izvor: Podaci Državne geodetske uprave

Stupanj generalizacije ovisi o četiri osnovna faktora, a to su mjerilo karte, minimalne veličine, značajke krajolika i namjena karte. Mjerilo karte svakako je najvažniji među njima, jer što je mjerilo sitnije smanjuje se i prostor za prikaz. Tada se smanjuje mogućnost detaljnog prikaza i treba paziti da se karta ne optereti s previše informacija, pa stručnjaci uvijek moraju imati na umu prag čitljivosti karte. Dakle, mjerilo i generalizacija u obrnuto su proporcionalnom odnosu, odnosno što je mjerilo sitnije stupanj generalizacije je veći. Treba spomenuti da mjerilo ne utječe na generalizaciju samo preko smanjenja prostora. Karte krupnijih mjerila uvijek prikazuju manja područja, za razliku od karata sitnijeg mjerila koje su namijenjene za prikaz većih dijelova Zemljine površine. Prema tome, elementi koji su važni na jednom malom lokalnom području, nemaju nikakvu važnost na razini svijeta. To se može objasniti na primjeru naselja. Određeno naselje može imati veliku važnost u svojoj državi, ali njegova važnost u globalnom smislu je zanemariva. Dakle, spomenuto naselje ne mora se prikazati na karti svijeta čak niti u slučaju da se može prikazati u mjerilu karte.

Minimalna veličina jest veličina ispod koje se neki grafički element po obliku i veličini više ne može razaznati. Elementi koji su u mjerilu karte ispod minimalne veličine obavezno se izostavljaju, ali to ne znači da se svi ostali elementi unose na kartu. Elemente čija je veličina samo malo veća od minimalne također je dobro izostaviti, jer objekti na karti moraju biti uočljivi, a ne tek jedva prepoznatljivi. Ukoliko se procijeni da je prikaz određenog elementa ipak nužan, može se izvršiti njegovo povećanje.

Prilikom kartiranja vrlo je važno poznavanje značajki krajolika, jer svrha generalizacije je što vjerniji prikaz tipičnih crta krajolika. Kartirani prostor potrebno je temeljito geografski proučiti i upoznati njegove posebnosti koje na karti treba istaknuti. To se može dobro pojasniti na primjeru generalizacije obale. Pogrešno je jednako ublažiti liniju na svim njezinim dijelovima. Kod generalizacije treba istaknuti one dijelove koji ukazuju na njezin postanak, dakle treba sačuvati važne zaljeve, kanale, rtove.

Na generalizaciju utječe i namjena karte, ali to ne dolazi toliko do izražaja na TK25. Ovaj faktor najviše dolazi do izražaja na kartama sitnijeg mjerila. O njemu ovisi koji će podaci ući na kartu, odnosno koji su važni za određenu namjenu.

Dosada je prikazano što sve utječe na stupanj generalizacije, a sada treba reći nešto o postupcima generalizacije, odnosno o načinima na koji se ona vrši. Vrlo važan postupak je pojednostavljenje, odnosno izglađivanje linija. Najviše se koristi kod izohipsa i linijskih objekata, ali i kod površinskih objekata. Kod prikazivanja izgrađenih objekata najvažniji postupak je spajanje, objekti koji se nalaze u neposrednoj blizini spajaju se u jedinstveni objekt. Ukoliko je neki objekt premali u mjerilu karte može se prikazati simbolom, a taj postupak se naziva pretvorba metode prikaza. Rijetko se koristi kod izrade TK25, jer mjerilo je dovoljno krupno da omogućava prikazivanje objekata površinskim znakom.

Najvažnijim postupkom smatra se izbor podataka koji će se prikazati i uglavnom se o njemu govori u literaturi koja prikazuje proces generalizacije. Međutim, spomenuti postupak nema gotovo nikakvo značenje pri izradi TK25, jer se većina podataka može prikazati  u mjerilu karte. Mnogo značajniji postupak pri izradi ovih karata je povećanje, jer neki objekti su važni za prikaz, ali su ispod minimalnih veličina. Navedeni postupak povezan je s pomicanjem, jer povećanjem se mijenja međusobni odnos objekata te da bi se odnosi sačuvali potrebno je pomicanje objekata. Često je proširivanje cesta pri čemu je nužno izvršiti pomicanje objekata uz nju. Objekti uvijek moraju biti dovoljno međusobno odmaknuti, jer se ne smije dobiti dojam da su spojeni. Ukoliko bi kuća bila spojena s cestom dobio  bi se dojam da je to dio ceste, a ne samostalni objekt. Da bi se takvi i slični slučajevi izbjegli, postoje točno određena pravila kolika mora biti minimalna udaljenost između pojedinih objekata. U tablici 2. navedeni su samo neki od brojnih primjera odmicanja objekata.

Tab.2. Primjeri odmicanja objekata na karti (offset) (u prilogu)
Izvor: Podaci Državne geodetske uprave

POSTUPAK KARTOGRAFSKE GENERALIZACIJE

Postupak kartografske generalizacije izvodi se po točno određenom redoslijedu. Najprije se vrši generalizacija cesta, voda i ostalih linijskih objekata, a zatim slijede izgrađeni objekti te vegetacija i zemljišni pokrov. Dakle, linijski elementi imaju prednost pred površinskim objektima.

Prije razrade svakog elementa posebno, potrebno je spomenuti prikazivanje izohipsa. Izohipse su jedini način prikazivanja reljefa na TK25 i njihovo značenje je vrlo veliko. One zajedno s kotama omogućuju korisniku očitavanje visine i nagiba na svakom dijelu karte. Dobivaju se iz digitalnog modela reljefa (DMR). Ekvidistancija na našim novim TK25 iznosi 5 m u nizinama te 10 m u planinama. U nizinama je uvijek manja, jer su razlike u visinama tako male da kod velike ekvidistancije uopće ne bi došle do izražaja. Na određenim područjima, reljefno izuzetno monotonim, čak i ekvidistancija od 5 m je prevelika. No, to se uspješno rješava interpolacijom izohipsa. Osim pravilnog izbora ekvidistancije, vrlo je važno odrediti i optimalnu krivudavost. Previše izglađene izohipse slabo predočavaju stvarni izgled reljefa, ali niti prevelika krivudavost nije poželjna, jer izohipse kao i svi ostali elementi moraju imati određeni stupanj generalizacije u skladu s mjerilom karte.

Prema službenoj kategorizaciji u RH ceste se dijele na autoceste, državne, županijske, lokalne i ostale. Širine kojima se prikazuju pojedine kategorije navedene su u tablici 3. Generalizacija se provodi od viših prema nižim kategorijama. Svakako treba napomenuti da je na karti ovog mjerila moguće prikazati sve prometnice, ali u gusto naseljenim mjestima nužno ih je prikazati najmanjom širinom (0,4 mm).

Tab.3. Kategorizacija prometnica (u prilogu)
Izvor: Podaci Državne geodetske uprave

Generalizacija prometnica uvijek se vrši prva iz jednog važnog razloga. Naime, ceste se često prikazuju širom kartografskom signaturom od  njihove stvarne širine (sl. 3), a njihovo proširivanje usko je povezano s pomicanjem objekata koji se nalaze uz njih.

a)

b)

Sl.3. Primjer generalizacije cesta: a) kartirane ceste; b) generalizirane ceste
Izvor: Podaci Državne geodetske uprave

Kod generalizacije voda važno je razvrstati tokove kopnenih voda u tri kategorije. To su tokovi do 10 m širine, između 10 i  20 m širine te širi od 20 m. Samo kod tokova širih od 20 m moguće je prikazati stvarni izgled toka, odnosno njegova suženja i proširenja. Tokovi širine između 10 i 20 m prikazuju se dvostrukom linijom, a još uži tokovi samo jednostrukom linijom. Dakle, kod svih tokova užih od 20 m potrebno je izvršiti pretvorbu metode prikaza. Osim te metode prilikom generalizacije često se upotrebljava i pojednostavljenje toka, odnosno izglađivanje krivudavih linija.

Od ostalih linijskih objekata mogu se spomenuti nasipi, usjeci, zidovi, živice i drvoredi. Za njih vrijedi osnovno pravilo da njihov prikaz treba odmicati od ceste, pruge, vodotoka. Pravila za odmicanje nalaze su u tablici 2. Navedeni linijski objekti imaju manju važnost od prometnica i vodenih tokova, pa je u gusto naseljenim područjima s mnogo topografskih detalja njihov broj poželjno reducirati.

Nakon generalizacije linijskih objekata slijedi vrlo zahtjevan posao, a to je generalizacija izgrađenih objekata (kuće, zgrade). Od svih etapa generalizacije ova traje najduže, jer gotovo svi objekti moraju se generalizirati, a dobro je poznato koliki je njihov broj u prostoru. Najčešći postupci koji se pritom primjenjuju su pomicanje, povećanje i pojednostavljenje. Pomicanje je često nužno zbog širenja ceste ili nekog drugog linijskog objekta. U tom slučaju izgrađeni objekti moraju se pomaknuti radi očuvanja prostornih odnosa. Da se ne bi dobio dojam spojenosti određenih objekata propisani su minimalni razmaci između izgrađenih objekata i linijskih objekata (tab. 2).

Drugi važan postupak je povećanje. Postoje minimalne veličine koje objekt mora zadovoljiti da bi bio vidljiv i prepoznatljiv na karti. U tablici 4. prikazane su minimalne veličine izgrađenih objekata. Također je navedeno koliko moraju iznositi istake na objektima. Kutovi na objektu moraju biti jasno vidljivi, prema tome treba izbaciti one kutove koji nisu važni za osnovni oblik objekta.

Tab.4. Minimalne veličine za prikaz izgrađenih objekata na karti (u prilogu)
Izvor: Podaci Državne geodetske uprave

Postupak izbora nema veliko značenje kao niti prilikom generalizacije ostalih objekata na TK25. Prikazuju se gotovo svi izgrađeni objekti. Iznimka su objekti vrlo malih dimenzija koji se nalaze između većih objekata u izgrađenom području. No, navedeno ne vrijedi za neizgrađena područja. Tamo se prikazuju svi objekti bez obzira na veličinu, jer svaki objekt ima topografski značaj, odnosno može dobro poslužiti za orijentaciju.

I na kraju, dolazi na red generalizacija vegetacije i zemljišnog pokrova. Vegetacija se prikazuje na dva osnovna načina, a to su punom bojom (šume) i površinskom signaturom (livade, voćnjaci). Minimalna veličina za prikazivanje područja s punom bojom je 2×2 mm, a područja s površinskom signaturom 3×3 mm, jer kod manjih površina bilo bi otežano prepoznavanje vrste vegetacije koja je prikazana. Vegetacija ne mora biti nužno prikazana površinskim znakom, vrlo duge i uske površine prikazuju se linijskim znakom (živica, drvored).

ZAKLJUČAK

U radu je utvrđeno da je dosada u Republici Hrvatskoj započela izrada samo topografskih karata u mjerilu 1:25000 koja još uvijek traje. Kartama je prekriven samo dio hrvatskog teritorija, a u planu je ugovaranje izrade preostalih listova do 2007. godine. Ako se uzme u obzir da su prvi listovi izrađeni već 1997., njihovi sadržaji će tada biti već prilično zastarjeli. Upravo iz tog razloga planira se početak izrade metodologije za ažuriranje sadržaja 2007., a proces obnove trebao bi trajati tri godine. Tada će najstarija karta biti stara samo pet godina, a to je ujedno i europski standard.

Prilikom izrade spomenutih karata stvarala se topografsko-kartografska baza podataka koja će u budućnosti poslužiti za izradu topografskih karata sitnijeg mjerila. S izradom tih karata Hrvatska će krenuti samo ako se pokaže potreba, ali tek nakon što se u potpunosti završi posao s TK25. U planu je izrada topografskih karata u mjerilu 1:100000 i 1:200000 te se pretpostavlja da će za njima postojati potreba, budući da se danas još koriste one dobivene iz starih karata Vojnogeografskog instituta u Beogradu.

LITERATURA

Buttenfield, McMaster (1991): Map Generalization: Making rules for knowledge representation, Bath Press, Avon, Great Britain

Cvitanović, A. (2002): Geografski rječnik, Hrvatsko geografsko društvo, Zadar

Državna geodetska uprava (2004): Katalog proizvoda, Zagreb

Državna geodetska uprava (2003): Pravilnik izrade topografskih karata 1:25000, Zagreb

Frančula, N. (1997): Kartografska generalizacija, Sveučilište u Zagrebu, Geodetski fakultet

http://www.dgu.hr/default.asp?ID=182

Lapaine, M. (2001): Topografska kartografija u Hrvatskoj, Geografski horizont 2.

Lapaine, M., Frančula, N. (2003): Kartografija u Hrvatskoj 1999-2003., Kartografija i Geoinformacije 2.

Lovrić, P. (1988): Opća kartografija, Zagreb

Milovanović, V. (1981): Opšta kartografija, Geokarta, Beograd

Peterca, M. i dr. (1974): Kartografija, Vojnogeografski institut, Beograd

Roglić, J. (1977): Uvod u geografsko poznavanje karata, Zagreb

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content