Ovaj članak nastavak je članka “Cuba libre?” objavljenog 7. veljače na Geografiji,hr, a govori o razvoju turizma na Kubi te o turizmu u kubanskoj današnjici, tj, razdoblju nakon pada SSSR-a kada glavnu riječ u kubanskom gospodarstvu, kao i u njezinoj percepciji u svijetu preuzima turizam.
“A onda je 1991. SSSR prestao postojati…” Tako je završio prvi dio priče o Kubi koji je obuhvatio političku i društveno-ekonomsku povijest najveće karipske države od dolaska španjolskih kolonizatora do velikih problema i promjena koje nastaju početkom 1990-ih. Gospodarska i politička stabilnost Kube, nakon raspada glavnog saveznika SSSR-a, početkom 1990-ih naglo slabi te nastupa razdoblje krize izazvane ukidanjem sovjetske gospodarske pomoći. Navedena kriza ponajviše se ogledala u pomanjkanju energenata, čime je ionako slabo konkurentna kubanska industrija doživjela gotovo potpuni kolaps. Nestalo je, naime, sigurno tržište za kubanske industrijske proizvode (ovdje se ne misli na svjetski poznate i uvijek konkurentne kubanske cigare i rum) pa se tako BDP u razdoblju 1989.-1994. smanjio za čak 35%. U tom, za Kubance, najtežem razdoblju kao sveprisutna pojava javlja se siromaštvo koje, uz nedostatak osnovnih ljudskih prava represivna Castrova režima, pojačano motivira Kubance na nastavak ilegalne emigracije prema SAD-u, tj. Floridi.
Sl. 1. Socijalizam je najmarkantnija kulisa kubanske svakodnevice – autobusni kolodvoru u gradu Sancti Spiritusu (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Država je uvidjela da je potrebno nešto mijenjati kako bi se bar donekle smanjile tenzije i osigurao kakav-takav socijalni mir potreban za opstojnost režima. Uvidjevši da drugoga izlaza nema, Castrov se režim sredinom 1990-ih opredijelio za svojevrsno otvaranje strancima i uvođenje privatnog vlasništva “na mala vrata”. Privatno vlasništvo tako je dozvoljeno u poljoprivredi (manji obiteljski posjedi) i turizmu (paladares – manji obiteljski restorani; casas particulares – privatni smještaj, fenomen u Hrvatskoj poznat pod nazivom “zimmer frei”). Valja naglasiti i činjenicu da država ni dan danas ne gleda blagonaklono na stanovništvo zaposleno u privatnom sektoru jer je to proturječno izvornim načelima socijalističkog društva, ali ga je bila primorana ozakoniti zbog potrebe za rasterećivanjem državnog proračuna, kao i zbog popravljanja međunarodnoga imidža u očima Europske unije, čiji su uvjeti za financijsku pomoć i odobravanje kredita bili demokratizacija društva, povećanje građanskih prava, uvođenje privatnog vlasništva te postupno otvaranje države. Ne zaboravimo da se sve ovo događa u uvjetima raspada SSSR-a i gospodarskog embarga SAD-a, koji je još uvijek na snazi, pa je Europska unija jedini preostali svjetski gospodarski čimbenik kojem se Kuba mogla obratiti za pomoć.
Sl. 2. Siromaštvo na svakom koraku – stanovništvo Havane u nedjeljnom opuštanju uz boce ruma i omamljujuće ritmove salse koje dopiru iz kasetofona (sinimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Tako dolazi i do osnivanja poduzeća u mješovitom vlasništvu, čime je dozvoljen ulaz stranoga kapitala s vlasničkim udjelom do maksimalnih 49%, dok je minimalno 51% vlasništva ostalo u rukama države. Uz sve nabrojano, valja istaći i uvođenje američkog dolara 1993. godine (ukinut krajem 2004.) kao legalnog, a za strance i jedinog dopuštenog, sredstva plaćanja, što je u praksi dovelo do dvostruke ekonomije (legalna sredstva plaćanja bila su i američki dolar i kubanski peso), jako raširene sive ekonomije i do velikog socijalnog raslojavanja na one Kubance koji mogu doći do dolara i one koji to ne mogu, što je također proturječno desetljećima propagiranoj slici ravnopravnog socijalističkog društva.
Nakon svega navedenoga ne začuđuje postavka da je od početka reformi turizam postao najvažnija grana kubanskoga gospodarstva (središnje ekonomsko značenje) te da na Kubi predstavlja ključan element u demokratizaciji društva (iznimno važno društveno značenje). Stoga se može zaključiti da je značenje turizma u zatvorenom kubanskom društvu puno šire i kompleksnije, nego u većini ostalih država.
Razdoblje elitnoga turizma (1902.-1959.)
Nakon poraza Španjolaca u Španjolsko-američkom ratu, Kuba 1902. godine postaje “neovisna” država. Navedeno razdoblje obilježeno je de iure samostalnošću, a de facto sveprisutnim američkim utjecajem i u političkom i gospodarskom životu marionetske države.
Kao novost u ovom se razdoblju na Kubi pojavljuje turizam. Zašto baš tada i zašto baš na Kubi? Naime, dvadesete godine prošloga stoljeća, osim po Velikoj ekonomskoj krizi, poznate su i po prohibiciji u SAD-u (1919.-1933.). Stavljanje slobodne proizvodnje i prodaje alkohola s druge strane zakona povoljno se odrazilo na proizvodnju šećera, a time i ruma na Kubi. Upravo zbog mogućnosti slobodnijeg života, u to vrijeme Kuba postaje sve interesantnija imućnijim Amerikancima koji ju počinju sve češće i u sve većem broju posjećivati želeći se dobro provesti ili uživati u blagodatima tropske klime u zimskim mjesecima.
Sl. 3. Blagodati tropske klime u zimskim mjesecima i pješčane kubanske plaže američke turiste veće platežne moći počele su privlačiti prije više od 100 godina – Playa Ancon kraj grada Trinidada na Karipskom moru
U to vrijeme važan čimbenik začetka i pionirskog razvoja kubanskog turizma bile su i američke investicije. Naime, bogati Amerikanci u razdoblju svoje prevlasti (tipičan primjer američkog neokolonijalizma) pokupovali su uglavnom “sve što vrijedi”, bilo da riječ o plantažama duhana, šećerne trske ili tropskog voća, bilo da je riječ o tvornicama cigara, destilerijama ruma ili, pak da se radi o najatraktivnijim lokacijama za izgradnju hotela, kasina ili pak ljetnikovaca. S pozicije turizma to je značilo da su vlasnici receptivnog dijela turističke ponude (smještajni kapaciteti), kao i nosioci turističke potražnje (turisti) bili Amerikanci.
Sl. 4. Prostrane američke limuzine na havanskim ulicama i danas odišu duhom vremena od prije 50 godina (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Havana u to vrijeme doživljava kulturni procvat. Otvaraju se brojna kina (prvo kino u Havani otvoreno je još davne 1897., samo godinu dana nakon što su braća Lumière zadivili Parižane sa svojim izumom), kazališta, muzički klubovi, kavane, kasina, hoteli kakvih se ne bi postidjele ni vodeće kulturne prijestolnice razvijenoga svijeta, a pečat bogatom kulturnom životu daju i brojni svjetski značajni umjetnici i intelektualci (npr. E. Hemingway, G. Greene) koji tih godina posjećuju Kubu ili čak žive na njoj duže ili kraće vrijeme. Naravno, navedeni sadržaji bili su privilegija uskog kruga bogatih i utjecajnih ljudi, uglavnom stranaca, Amerikanaca, dok je glavnina domaćeg stanovništva teško preživljavala ili u provinciji ili u zabačenim četvrtima Havane daleko od pompe, glamura i raskalašenosti centra grada koji je, mahom noću, živio u ritmu salse, alkohola, cigara, kocke, prostitucije, (ne)kulture…
Sl. 5. Hotel “Nacional” i danas je jedan od najluksuznijih havanskih hotela (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Osim Havane koja je nudila opuštanje u noćnom, nesputanom životu, Amerikanci u prvoj polovici prošloga stoljeća pokazuju interes i za, gotovo netaknutom, niskom, mjestimice pješčanom kubanskom obalom na kojoj grade drvene ljetnikovce u tipičnom ladanjskom kolonijalnom stilu američkoga juga (slično na atlantskoj obali SAD-a, npr. Charleston, Savannah), s prevlašću otvorenog prostora u interijeru te širokih verandi oko njih. Ti su ljetnikovci vlasnicima prvenstveno služili za zimski bijeg u toplije krajeve. Naime, zbog na Kubi dominantne tropske klime s izraženim ljetnim maksimumom padalina i vlažnosti, suhe i tople “zime” neusporedivo su ugodnije za posjet od ljeta.
Najpoznatije kupališno turističko mjesto već tada postaje Varadero (150 km istočno od Havane), čija 20 km dugačka pješčana plaža nije mogla ostati neotkrivena niti u prvoj razvojnoj fazi kubanskoga turizma. Varadero je i dan danas najposjećenije kubansko turističko središte, resortnog tipa (resort- planski podignuto turističko mjesto), samo što u njegovoj fizionomiji prevladavaju brojni hoteli koji su brojnošću i dimenzijama potisnuli nekadašnje ljetnikovce bogatih Amerikanaca.
Sl. 6. Tipičan primjer ljetnikovca iz razdoblja američke dominacije na kubanskoj obali – danas gradski muzej u Varaderu (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
U razdoblju američke prevlasti (do Revolucije, 1959. godine), Kuba se afirmirala kao vodeća turistička destinacija na Karibima (oko 350 000 stranih turista godišnje u godinama neposredno prije Castrova dolaska na vlast), a turizam je prema ostvarenom prihodu zauzimao visoko drugo mjesto u strukturi kubanskoga gospodarstva; odmah iza “nedodirljivog” šećera.
Turizam nakon Revolucije (1959.-1991.)
Nakon svrgavanja Batistinog režima, na Kubi dolazi do izgradnje socijalističkoga društva po uzoru na druge države Istočnoga bloka s naglašenom ovisnošću o SSSR-u. Istodobno se dramatično zahlađuju odnosi s SAD-om, što uz činjenicu da se čitava država ubrzo gotovo zatvorila za posjet strancima, pridonosi drastičnom nazadovanju turizma. Kao i u ostalim socijalističkim državama, u godinama nakon Revolucije, djelomično i zbog straha od stranaca nepoželjnih u razvoju novog kubanskog društva, turizam nije prepoznat kao perspektivna gospodarska grana, nego je shvaćan kao djelatnost čija glavna funkcija jest rekreacija radničke klase. Upravo zbog toga, dolazi do propadanja brojnih luksuznih hotela koji se često nakon nacionalizacije prenamjenjuju za druge potrebe. U kupališnim mjestima pojavljuju se radnička, vojna, đačka i ina odmarališta sa standardom daleko ispod nekadašnjih ladanjskih kuća bogatih vlasnika, kao i kampovi također sa skromnom infrastrukturnom opremljenošću.
Zbog američkoga embarga Kuba je izgubila čak 80% svojeg nekadašnjeg turističkog tržišta, o čemu svjedoči i podatak o samo 10 000 stranih turista 1974. godine. Kako je američko tržište tih godina bilo gotovo u cijelosti zatvoreno za kubanski turizam, u strukturi stranih turista primat preuzimaju turisti iz istočnoeuropskih socijalističkih država, uglavnom u okviru grupnih posjeta motiviranih kulturnom suradnjom, edukativnim programima itd., a ne klasičnim turističkim razlozima. Valja istaći i činjenicu da su individualni posjeti Kubi u to vrijeme bili potpuno zabranjeni.
Sl. 7. I najpoznatiji ljetni karneval na Kubi, onaj u Santiagu de Cubi, i danas se odvija uz socijalističke plakate u pozadini (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Ipak, shvativši da turizam može biti važan izvor deviznih sredstava, 1980-ih godina nastupaju promjene. Tada se počinju graditi obalna turistička središta namijenjena razvoju masovnog kupališnog turizma (resortovi) u kojima prevladavaju hotelski kompleksi dominantne socrealističke arhitekture. Povezano sa slabljenjem socijalizma u europskim socijalističkim državama Kuba se također počela postupno otvarati stranim turistima, prvenstveno za grupne posjete. Tako se sredinom 1980-ih broj stranih turista popeo na 30 000 godišnje.
Razvoj masovnog turizma u posljednjem desetljeću
Nakon sloma SSSR-a i cijelog Istočnog bloka nastupa za Kubu vrlo teško razdoblje gospodarske i društvene krize. U ovom dijelu naglasak je stavljen na problematiku razvoja turizma u novonastaloj situaciji, dok su opće odrednice krize predstavljene na početku članka.
Ova se razvojna faza turizma u mnogim elementima može smatrati nastavkom faze razvoja turizma s kraja 1980-ih samo što je tempo porasta turističkog prometa, investicija u turizam i izgradnje turističkih kapaciteta znatno brži. Potpuno oslanjanje na turizam, kao primarnu djelatnost cijeloga gospodarstva započinje sredinom 1990-ih kada je država shvatila da je turizam vjerojatno jedina opcija kakvog-takvog izlaska iz sveprosutne krize. Iako država želi privući što veći broj turista (orijentacija na tipični masovni resort turizam) i pri tome zaraditi što je moguće više za popunjenje uglavnom prazne državne blagajne, turiste se želi zadržati u svega nekoliko enklava u kojima je domaće stanovništvo tek rijetka i sporadična kulisa. Takve enklave su: ranije spomenuti Varadero, ekskluzivno otočje Cayo Largo na koje je Kubancima pristup u potpunosti zabranjen zbog straha države od susreta domaćeg stanovništva s raskoši namijenjene strancima (kakva kontradikcija egalitarnog socijalističkog društva!), te Cayo Coco, sličnih karakteristika kao i Cayo Largo.
Sl. 8. Glavna turistička središta na Kubi: crvenim slovima istaknuti su glavni centri (resortovi) masovnog kupališnog turizma, dok su glavna središta kulturnog turizma (uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine) zaokružena plavom bojom.
Turistički promet uistinu je zamjetno porastao. Godine 2002. Kuba je zabilježila više od 1,7 milijuna stranih turista što je izuzetno mnogo ako se podsjetimo da je broj istih svega 15-ak godine ranije iznosio tek oko 30 000 godišnje! (sl. 9.) Uočljiva je i činjenica da je Kuba zauzela treće mjesto među karipskim državama i prema broju stranih turista i prema zaradi od turizma pretekavši do tada turistički razvijenije Jamajku i Bahame (sl. 10.).
Sl.9. Promet turista u pet turistički najznačajnijih karipskih država (1990., 1995., 2000.)
Legenda (raspored boja na dijagramu): tirkizna=Portoriko, ljubičasta=Dominikanska Republika, smeđa=Bahami, žuta=Jamajka, tamnoplava=Kuba
Sl.10. Prihod od turizma u pet turistički najznačajnijih karipskih država (1990., 1995., 2000.)
Legenda (raspored boja na dijagramu): tirkizna=Portoriko, ljubičasta=Dominikanska Republika, smeđa=Bahami, žuta=Jamajka, tamnoplava=Kuba
Struktura turista poprilično se izmijenila u usporedbi s 1980-ima. Danas, naime, prevladavaju turisti iz razvijenih država Zapadne Europe (51,9 % 2002. godine) te obiju Amerika (47,6 % 2002. godine), ponajviše iz Kanade. Zanimljivo je napomenuti da preko Kanade i Meksika na Kubu dolazi i određen broj turista iz SAD-a koji zbog nepostojanja izravne zrakoplovne ili brodske veze te mogućih komplikacija prilikom povratka u domovinu na Kubu dolaze preko te dvije države.
Da državi turizam prije svega služi za ubiranje čvrste valute, a ne za razvoj lokalne ekonomije eventualnim proširenjem izvanpansionske ponude, svjedoči i podatak da velika većina turista na Kubu dolazi u all-inclusive aranžmanima čime se s jedne strane osigurava fiksna zarada od svakog boravka, s druge omogućuje pristojnu zaposlenost domaćem stanovništvu u unaprijed rezerviranim hotelskim kapacitetima, a s treće se smanjuje mobilnost turista njihovim vezanjem za unaprijed plaćen smještaj, obroke i zabavu na jednom mjestu. Ne zaboravimo da država ne voli individualne, znatiželjne turiste koji bi osim ušminkanih “turističkih rezervata” željeli osjetiti i duh prave, potpuno drukčije Kube i upoznati život prosječnog Kubanca. Upravo je individualnost i luksuz razlog gotovo nepostojanja nautičkog turizma na Kubi, iako u ostalim karipskim državama nautički turizam predstavlja jedan od vodećih oblika turizma.
Sl. 11. Otočje Cayo Largo, rezervirano isključivo za strane turiste, sve je osim “prave” Kube
Ipak, posljednjih se godina uz prevladavajući masovni kupališni turizam sve više pažnje poklanja razvoju kulturnog turizma (gradovi s vrijednom, na Karibima najvrednijom, kolonijalnom kulturnom baštinom uvršteni na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine: Havana, Santiago de Cuba, Trinidad) i ekoturizma (sve veći broj zaštićenih područja jedinstvenog, očuvanog – što je rijetkost za Karibe – izoliranog, otočnog ekosustava). Kao kočnica jačeg razvoja navedenih, individualnijih, selektivnih oblika turizma izdvajaju se sljedeći problemi: nedostatak i loša kvaliteta smještajnih kapaciteta izvan vodećih obalnih resortova, loša prometna i komunalna infrastruktura, nedovoljan broj kvalitetnih kadrova, golema, opterećujuća socijalistička birokracija, itd.
Sl. 12. Iako je izuzetno atraktivan, ruralni prostor kubanske unutrašnjosti još uvijek je vrlo slabo turistički valoriziran – sušara za duhan u najzapadnijoj kubanskoj provinciji Pinar del Rio (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Zašto Kubu treba upoznati (sada)? Iz više razloga. U nabrajanju privlačnih faktora prvo treba nabrojiti one prirodne, manje promjenjive ovisno o političkom režimu. Dakle, već i manje izbirljivim turistima koji žele upoznati “tropski raj” samo zbog njegovih prirodnih atraktivnih faktora – klime vječnog ljeta (“zimi” možda proljeća), kupališne sezone na dugim pješčanim plažama tokom cijele godine, mogućnostima ronjenja na koraljnim grebenima, egzotične vegetacije i životinjskog svijeta – Kuba predstavlja zanimljivo i poželjno odredište.
Sl. 13. Varadero, s 20 km dugačkom pješčanom plažom i velikom ponudom zabave, najpoznatije je i najposjećenije kubansko turističko središte (snimio: Vuk Tvrtko Opačić)
Međutim pravi razlog za što skoriji (dok je režim Fidela Castra, kao i njegov glavni protagonist još koliko-toliko vitalan) posjet ovoj državi čini jedinstven ambijent Kariba iz vremena koje je, u ostalim za posjet i inovacije (čitaj: globalizaciju) otvorenijim karipskim državama, odavno prošlo. “Socijalizam u praksi” koji je danas jednako egzotičan kao i tropsko okruženje podrazumijeva, naime, osobnu sigurnost turista kao u rijetko kojoj državi Trećega svijeta, bijeg od mnogih svijetom raširenih proizvoda i multinacionalnih kompanija poput: mobitela, kreditnih kartica, u velikoj mjeri kompjutora, interneta, Coca Cole, Mc Donald’sa, itd., koji asociraju na radnu svakodnevicu, mogućnost uživanja u zaista netaknutoj prirodi te gostoljubivosti i znatiželji Kubanaca koji u turizmu (još uvijek) vide jedinu šansu za kontakt s nekubanskom realnošću.
Na kraju se kao zaključak nameće postavka da Kuba ima brojne prednosti i mogućnosti (iznimne prirodne datosti i izraženija autohtonost turističke ponude, tj. kulturni identitet od ostalih karipskih država – muzika, cigare, kokteli, rum, Che, stari automobili…) za daljnji razvoj turizma ukoliko bi se njime dugoročno racionalno upravljalo. Nažalost, perspektiva je u najmanju ruku nejasna, kako na gospodarskom, tako i na političkom planu.
Jer odgovor na pitanje koje se rijetki Kubanac glasno usudi postaviti, a još rjeđi glasno pokušava odgovoriti nitko ne može niti nazrijeti. Mogućih budućih scenarija je mnogo, a pitanje glasi: “Što će se s Kubom dogoditi kada jednoga dana umre Fidel Castro?”
Vuk Tvrtko Opačić i Ivana Crljenko