Što je mikroklima?
Mikroklima je klima nekog manjeg prostora koja je značajno različita od klime regije u kojoj se promatrano područje nalazi. Koju točno neka mikrocjelina ili mikroregija površinu mora imati da bismo njene klimatske posebnosti proglasili mikroklimom teško je reći. To može biti npr. travnjak površine nekoliko četvornih metara koji se svojim klimatskim svojstvima razlikuje od šume koja ga okružuje, ponikva površine nekoliko desetaka četvornih metara i volumena nekoliko stotina kubičnih metara čije je dno hladnije i vlažnije od padina i ruba ili grad površine više desetaka četvornih kilometara koji ima drugačiju klimu nego prirodni neizgrađeni prostor koji ga okružuje. Bitno je da smo mjerenjem njegovih klimatskih elemenata utvrdili da se oni bitno razlikuju od okolice prostora kojeg istražujemo.
U krškom reljefu, u kojem je često izražena raščlanjenost reljefa s čestom izmjenom udubljenja i uzvišenja, površinskim i podzemnim reljefnim oblicima, općenito možemo razlikovati dva osnovna tipa mikroklime: mikroklimu na površini i mikroklimu podzemlja – u spiljama i jamama.
Posebnosti površinske mikroklime u hrvatskom kršu
Najčešće navođeni primjer mikroklime u krškim područjima je mikroklima ponikava. Iako se javlja u svim dijelovima krša, njene su značajke najuočljivije u dubokim planinskim ponikvama. Što znači pojam “duboka planinska ponikva”?
Prisjetimo se najprije definicije ponikve: općenito je to manje udubljenje koje se najčešće sužava od svoga oboda prema dnu. S obzirom na oblik (morfologiju), ponikve mogu biti ljevkaste, tanjuraste i bunaraste (sl. 1). U tlocrtu obod može biti okrugao i elipsasti – kada su izdužene u smjeru pružanja pukotina koje su uvjetovale njihov postanak. Njihove mikroklimatske značajke ovisne su o brojnim čimbenicima: obliku, dubini, nagibu padina, visinskoj razlici među pojedinim dijelovima padina, obraštenosti vegetacijom, ekspoziciji padina, lokalnoj cirkulaciji zraka na površini ili između površina i podzemlja, klimi regije u kojoj se nalaze. Promjer ponikava na njihovom obodu (sl. 2) može biti veći od 100 m, jednako kao i dubina. Po tako velikim ponikvama poznati su Ćićarija, Risnjak, područje Kapele, Velebit, Biokovo, Dinara… No, velike ponikve ne moramo tražiti samo u planinskim područjima. Dovoljno je da se prisjetimo ponikve Modrog jezera u Imotskom.
Sl. 1: Tri glavna oblika ponikava. Urušna ponikva ima strme do okomite teško pristupačne ili nepristupačne padine jer je nastala urušavanjem stropa podzemne šupljine (ilustracija N. Buzjak 2009.).
Sl. 2: Dijelovi ponikve koji se spominju u tekstu (ilustracija N. Buzjak 2009.)
Po svom postanku takva velika udubljenja često su rezultat više procesa koji su jedan drugim uvjetovani i međusobno vezani: okršavanje, urušavanje, padinski i periglacijalni procesi. Dio ponikava u visokim planinskim krajevima u ledeno doba bio je preoblikovan djelovanjem debelih naslaga snijega i leda.
Mikroklima ponikava rezultat je temperaturnog obrata (koji se, usput rečeno, javlja i u drugim vrstama reljefnih udubljenja kakvih ima i izvan krškog reljefa – zavalama, kotlinama, riječnim dolinama). Dakle, vertikalna raspodjela temperature zraka obratna je od one uobičajene u atmosferi – ona se sa spuštanjem prema dnu ponikve smanjuje. No, mijenjaju se i drugi čimbenici. Relativna vlažnost zraka na sjenovitom dnu redovito je i za sunčanih dana viša u odnosu na onu koja se bilježi na višim dijelovima padina i okolnoj površini. Na dnu ponikve bilježe se niže vrijednosti temperature i vlažnosti tla. Razloge treba tražiti u manjoj osunčanosti dna u odnosu na rubne, više pa stoga Suncu izloženije dijelove. Sjenovitost dna ponikve rezultat je njenog oblika, dubine, ali o obraštenosti ruba šumom koja dodatno smanjuje količinu Sunčeve svjetlosti i topline. Duboke i „uske“ ponikve primaju manje Sunčeva zračenja od ravne površine (sl. 3). Ponikva kao veliko udubljenje često može postati klopka za hladni zrak koji za mirnog vremena ostaje zarobljen na njenom dnu. Nakupljanje hladnog zraka može biti rezultat noćnog ohlađivanja prizemnog sloja zraka za vedrih noći.
Ilustrativan je primjer velike Viljske ponikve u NP “Risnjak” (Antonić i dr. 1997). Njene su dimenzije impozantne. Najveća dubina je oko 200 m. Pruža se između 1184 m n.v. (dno) i 1250 m n. v. Ljevkastog je oblika. Srednji promjer oboda je 780 m dok površina njenih padina iznosi nevjerojatnih 45 hektara. Područje u kojem se nalazi prema Köppenovoj klasifikaciji ima tip klime D (snježno-šumska klima). Prema mjerenjima obavljenim u srpnju 1984. temperature zraka na dnu bile su ujutro do 9,4°C niže nego na obodu. Tijekom dana je zbog zagrijavanja omogućenog otvorenošću ponikve razlika bila manja. Sličan se pojava javlja i u uvalama, kao što je uvala Lazac (sl. 3). Koje je praktično značenje spoznaje da je dno ponikve ili slične reljefne depresije hladnije od svoje okolice? Jedno od njih je da npr. u planini nije uputno takvo mjesto odabrati za sklonište u slučaju nevolje budući da će nam u njemu biti neugodnije zbog niže temperature i povećane vlažnosti zraka i tla. Pojas ispod oboda ponikve može nam pružiti ugodnu zavjetrinu, a istovremeno će zbog ovih razlika na njemu biti ugodnije boraviti.
Sl. 3: Pogled sa sjevera prema jugu na središnji dio NP “Risnjak”. Uočite oblik uvale Lazac kao bitan element pojave temperaturnog i vegetacijskog obrata.
Dio hladnog zraka u ponikvu može pritjecati i iz krškog podzemlja. Ono je obilježeno mrežom pukotina i šupljina često ispunjenih zrakom koji je drugačije temperature i vlažnosti od onog na površini. Ljeti je taj zrak redoviti hladniji i vlažniji od onog na površini. Zrak u ponikvama zahvaljujući svim ovim čimbenicima može i ljeti biti hladan toliko da se na njihovu dnu snijeg može zadržati do ljeta ili čak cijele godine. Takav je snijeg u prošlosti bio važan izvor vode za pastire i njihove obitelji u bezvodnim krškim planinskim predjelima na kojima su ljeti čuvali stoku. Danas ga ponekad koriste planinari i speleolozi kad istražuju teško pristupačne predjele naših visokih planina gdje nema površinske vode (sl. 4). Osim između dna i ruba, razlike se zbog nejednake osunčanosti javljaju između osojne i prisojne padine.
Sl. 4: Ljevkasta ponikva zbog svog oblika prima veću količinu Sunčeve energije od urušne ponikve. Uočite razlike između osojne i prisojne strane u osunčanosti i temperaturama zraka. Dio hladnog zraka u ponikvu može prutjecati advekcijom hladnijeg zraka iz podzemnih šupljina i pukotina.
Zbog promijenjenog rasporeda mikroklimatskih elemenata u takvim se ponikvama javlja i obrat biljnog pokrova (Horvat 1952-53, 1962). Na njihovu će dnu rasti one vrste koje inače obraštaju klimatski negostoljubive planinske vrhove, poput bora krivulja, smreke i pretplaninske šume bukve. Penjući se prema rubovima ponikve one se smjenjuju s vrstama kojima odgovaraju toplija i svjetlija staništa. To je vrlo zanimljiva i ilustrativna prirodna pojava o tome kako je vegetacija ovisna o klimi te je u nekim našim zaštićenim područjima djelomično valorizirana u turističke i edukativna svrhe. Takav je primjer ponikva Balinovac u NP “Sjeverni Velebit” u kojem je uređena poučna staza i botanički vrt (sl. 5 i 6).
Sl. 5: Ponikva Balinovac u NP “Sjeverni Velebit”. Lijepo je vidljiv obrat vegetacije s borom krivuljom i smrekom u dnu ponikve.
Sl. 6: Informativna ploča s vegetacijskom kartom ponikve Balinovac vrlo je kvalitetno izrađen prezentacijski materijal za posjetitelje.
Literatura
Antonić, O., Kušan, V., Hrašovec, B. 1997: Microclimatic and topoclimatic differences between the phytocenosis in the Viljska ponikva sinkhole, Mt. Risnjak, Croatia. Hrv. meteorološki časopis, 32, 37-49
Horvat, I. 1952-53: Vegetacija ponikava. Geogr. glasnik, 14-15, 1-25
Horvat, I. 1962: Vegetacija planina zapadne Hrvatske. Prir. istraž. ser. Acta biologica, 30, 5-173
