Naslovna SvijetAustralija i oceanijaAustralija Osnovna pedogeografska obilježja Australije

Osnovna pedogeografska obilježja Australije

urednik

Iako najmanji kontinent, Australija je površinski velika kopnena cjelina smještena na prijelazu žarkog u južni umjereni toplinski pojas. Takav smještaj utjecao je na klimatska obilježja koja su u kombinaciji s drugim prirodnim značajkama dovela do razvoja specifičnih tala u Australiji koja su se onda odrazila i u razvoju specifične vegetacije, a u povijesno doba i na razvoj aboridžinske civilizacije kao i suvremene australske poljoprivrede. Da bismo mogli shvatiti pedogeografska obilježja Australije, najprije valja promotriti njena prirodna obilježja.

PRIRODNE PRETPOSTAVKE RAZVOJA TALA

Australska kopnena masa dio je prastarog kopna Gondvane koji se početkom kenozoika počeo odvajati od Antarktika i kretati se prema ekvatoru. Međutim, budući da tijekom mezozoika i kenozoika nije bilo većih tektonskih procesa „sudaranja“ australske s drugim litosfernim pločama, Australija je geološki star prostor kojeg čini australski štit s prekambrijskom i paleozojskom podlogom koji je u kenozoiku uslijed alpske orogeneze dijelom remobiliziran te je izdignuto Veliko razvodno gorje na istoku Australije, no izdizanje je bilo značajno slabije nego na drugim kontinentima (Šegota i Filipčić, 2004). Dakle, Australija je dugo preoblikovana egzogenim procesima kojima je uravnjena, a denudirani materijal se akumulirao u depresijama te ju danas „prekrivaju“ sedimentacijski bazeni koji u teoriji predstavljaju povoljnu osnovu za razvoj tala.

Australija je ugrubo smještena između 10° i 45° južne geografske širine i 113° i 153° istočne geografske dužine. Takav smještaj u kombinaciji s prirodnim značajkama (razmještaj reljefa, relativna kompaktnost/nerazvedenost kopnene mase) uvjetovao je raspon klima od tropskih do umjerenih. U najsjevernijim dijelovima nalazimo sva tri tipa tropskih kišnih klima (prašumsku, savansku i monsunsku), iako dominira savanska klima koju karakteriziraju visoke temperature i izrazita sezonalnost u količini padalina. Uslijed toga se ondje razvila vegetacija visokih trava i tropskih šuma koje doprinose nastanku slabije razvijenih tala, tzv. kandosola i tenosola (sl. 2).

Najveći dio Australije obilježavaju suhe klime. Naime, duž zapadne australske obale teče hladna zapadnoaustralska struja zbog koje zrak koji struji sa zapada prema kopnu nije vlažan i ne donosi mnogo padalina. Količini padalina ne doprinosi ni položaj u suptropskom pojasu visokog tlaka zraka gdje dominira spuštanje zraka čime se on termički udaljava od rosišta i smanjuje se vjerojatnost padalina. Iz tog razloga u najvećem dijelu Australije (zapadnom i središnjem) vlada vruća pustinjska klima (s malim pojasevima hladne pustinjske klime u južnoj Australiji). U takvim su se uvjetima tamo razvila slabo razvijena tla – tenosoli i rudosoli. Zbog razvoja australskog minimuma u sjevernoj Australiji tijekom ljetnog dijela godine količina padalina u pojasu od sjeverne Australije prema Velikom razvodnom gorju na istoku je nešto veća zbog čega tu imamo vruću stepsku klimu uslijed koje su se razvili vertosoli. U suhoj južnoj Australiji pak prevladava hladna stepska klima koja je u kombinaciji s karbonatnom podlogom omogućila razvoj siromašnih calcarosola. Jugozapad Australije obilježava mediteranska klima s izmjenom vlažnog i sušnog razdoblja pa su se tu razvili nešto razvijeniji chromosoli. Konačno, istočni obalni pojas Australije zaklonjen od pustinjskih utjecaja Velikim razvodnim gorjem razvio je umjereno tople vlažne klime s vrlo heterogenim tlima među kojima se mogu izdvojiti dermosoli, sodosoli, chromosoli, kurosoli i ferrosoli.

sl.2.
Sl. 2. Prostorna raspodjela tala u Australiji
Izvor: ABC Net (http://www.abc.net.au/radionational/programs/futuretense/soil-map-of-australia/3098974)

Generalno su se u takvim klimatskim i litološkim uvjetima razvila tla plitka, slabo razvijena tla siromašna hranjivim tvarima zbog čega u njima nema ni značajne biološke aktivnosti koja bi omogućila jači razvoj tih tala (Potter i dr., 2002). Usporedimo li takvu raspodjelu tala s biološkom produktivnošću u Australiji (sl. 3), postaje nam vrlo jasna veza između klime, tala i vegetacije. U sljedećem odjeljku vidjet ćemo da je ovakva prostorna raspodjela tala praćena i specifičnom raspodjelom poljoprivrednih oblika korištenja zemljišta.

sl.3.
Sl. 3. Biološka produktivnost Australije prema procjeni 1997. godine
Izvor: The Regional Institute (http://regional.org.au/au/asa/2003/i/6/walcott-2.gif)

GEOGRAFSKE POSLJEDICE PROSTORNE RASPODJELE TALA

Najveću heterogenost tala, dakle, nalazimo u istočnoj Australiji što odgovara i heterogenosti u prirodnim značajkama. Razvedeni reljef Velikog razvodnog gorja doprinio je i velikoj klimatskog heterogenosti koja se odrazila na razvoju tala i vegetacije. U gorju su se uslijed veće količine padalina (orografski efekt) i jače erozije razvila isprana tla na kojima raste žbunjevita trava koja se sa smanjenjem nadmorske visine pretvara u sve višu grmoliku i šumovitu vegetaciju. U ravnijim predjelima i u riječnim zavalama razvila su se plodnija tla budući da se u njima taloži materijal spiran s planinskih padina. Stoga na njima raste uspijeva prirodna suptropska šumska vegetacija, no površine pod šumama su značajno smanjene tijekom protekla dva stoljeća kako bi se dobile obradive površine (Šegota i Filipčić, 2004). U obalnom pojasu dominiraju pjeskovita i plodnija tla s bogatom šumovitom i travnatom vegetacijom. Na jugoistoku gdje je industrijski razvoj najveći, kisele padaline značajno u doprinijele zakiseljavanju tla (Campbell, 2008) pa je njima kroz proteklo stoljeće smanjen poljoprivredni potencijal, a prirodno su ondje zaostale šume eukaliptusa. Budući da su u istočnoj i jugoistočnoj Australiji tla generalno najplodnija, ovdje se razvila glavna australska ratarska proizvodnja koja zadovoljava australske potrebe za hranom i sirovinama biljnog podrijetla. Razvijeno je i mliječno stočarstvo zbog kvalitetnih trava koje uspijevaju na plodnim i vlažnim tlima (Šegota i Filipčić, 2004). Takva pedogeografska obilježja uz klimu su jedan od temeljnih čimbenika što se stanovništvo Australije zbilo u istočnoj i jugoistočnoj regiji.

sl.4.
Sl. 4. Prirodna i poljoprivredna vegetacija u Australiji
Izvor: Australian Bureau of Agricultural and Resource Economics and Sciences

U istočnoj unutrašnjosti kojoj smještaj između pustinjskog zapada i Velikog razvodnog gorja (kišna sjena) na istoku značajno pojačava aridnost, tla su prirodno siromašna i na njima se razvila stepska vegetacija niskih trava, a na gorskim rubovima i niže drveće. Međutim, zbog velike količine padalina u gorskom prostoru, voda se procjeđuje u podzemlje te se ispod stepa razvio najveći australski vodonosnik prema kojem je prostor dobio naziv Velika arteška zavala. Kako voda u zavali pod tlakom izbija iz tla, brojnim bušotinama je osigurana voda za napajanje stoke. Budući da je voda arteška slana, ona se uglavnom ne koristi za navodnjavanje ratarskih površina jer bi dovela do zaslanjenja tla (Šegota i Filipčić, 2004). Iz tog razloga je ovo glavno stočarsko područje Australije koje zadovoljava australske potrebe za mesom. Iako slabo razvijena i prilično zaslanjena (zbog isparavanja vode uslijed visokih temperatura), ovdašnja tla omogućuju razvoj travnatih kultura pa su velika prostranstva pretvorena u pašnjake. Kako bi se smanjili dezertifikacijski učinci u ovoj regiji i povećao potencijal korištenja tala, sade se travnate kulture otporne na sušu kao i živice koje smanjuju brzinu vjetra i isparavanje vlage iz tla (Šegota i Filipčić, 2004). To uz melioracijske zahvate pretvara mnoga tla u ovoj zoni u antropogenizirana tla povećane plodnosti.

U južnim dijelovima ovog područja razvijenija je hidrografska mreža pa se ratarska proizvodnja okuplja oko rijeka koja su plavljenjem u prošlosti taložile plodna aluvijalna tla, a danas se voda iz njih koristi za navodnjavanje ratarskih površina. Najjužniji dijelovi ove regije imaju povoljan režim vlaženja tla koji odgovara uzgoju vinove loze pa je taj prostor glavna vinogradarska regija Australije.

Pustinjska unutrašnjost ima izrazito slabo razvijena tla pjeskovite strukture koja slabo drže vodu (Gray i Murphy, 2002) pa i ono malo vode što dospije do tla brzo se procijedi i ne ostaje za korištenje biljkama. Stoga na tim tlima uspijeva tek rijetka kserofitna trava koja raste u busenima (tzv. spinifex), a prema rubovima gdje je veća količina vlage ima i kržljavog grmlja i viših trava (Šegota i Filipčić, 2004). Poljoprivreda je u tim uvjetima praktički nemoguća i samo se travnata područja u rubnim dijelovima koriste za ispašu stoke, prvenstveno ovaca. Naseljenost u tom djelu Australije praktički ne postoji.

U jugozapadnoj Australiji gdje je količina padalina u hladnom razdoblju veća, razvila su se razvijenija, ali zakiseljena tla na kojima travnata vegetacija kontinuirano prema obali prelazi u sve višu, grmoliku i šumsku vegetaciju, a u obalnom pojasu prevladava prirodna vegetacija eukaliptusovih šuma. Porast količine padalina i maritimni utjecaj povoljnije djeluju na poljoprivredu pa je i ovdje jedna od manjih poljoprivrednih zona što je učinilo ovo područje jednim od središta naseljenosti u Australiji.

Najmanju heterogenost tala ima južna Australija. Tu se naime nalazi najveće, uravnjeno, krško područje na kojem su se razvila karbonatogena tla velike propusnosti za vodu pa ni ovdje padaline ne ostaju dugo u površinskom sloju za korištenje biljkama (Campbell, 2008). Stoga se na njima razvila travnata i grmolika vegetacija. Ratarska proizvodnja praktički nije moguća, a stočarska je slabo razvijena, iako ima pašnjaka, jer se voda procjeđuje u podzemlje i nema vodotoka, lokava ni jezera u kojima bi se stoka mogla napajati.

ZAKLJUČAK

Australska tla su plitka, slabo razvijena i siromašna hranjivim tvarima te su stoga vrlo osjetljiva i podložna degradaciji. Raspodjela tala u uskoj je vezi s raspodjelom klime i vegetacije čija je raspodjela izravna posljedica tih obaju faktora. Najveća je heterogenost tala u istočnoj Australiji gdje je uslijed reljefne raščlanjenosti i najveća heterogenost klima i mikroklimatskih uvjeta. U većem dijelu ostatka Australije tla su manje heterogena i prevladavaju pjeskovita pustinjska i stepska tla slabe do nikakve poljoprivredne vrijednosti. Iz tog razloga poljoprivredno korištenje tla je najveće u istočnom i jugoistočnom dijelu Australije i u manjoj mjeri u jugozapadnom dijelu. Od europskog naseljavanja Australije klimatski i pedološki uvjeti usmjeravali su razvoj naseljenosti upravo u prostorima s najpovoljnijim pedološkim potencijalima gdje je moguća dostatna proizvodnja hrane i drugih poljoprivrednih sirovina. Može se zaključiti da je tlo imalo i još uvijek ima iznimno važnu ulogu u geografskoj transformaciji i valorizaciji prostora u Australiji.

LITERATURA I IZVORI:

Australian Natural Resources Atlas – Soils, http://www.anra.gov.au/topics/soils/overview/index.html, 30.12.2012.

Australian Soil Resource Information System, http://www.asris.csiro.au/index_other.html, 30.12.2012.

Campbell, A., 2008: Managing Australia’s Soils: A policy discussion paper, National Committee on Soil and Terrain, Canberra

Gray, J. M., Murphy, B. W., 2002: Predicting Soil Distribution, poster, Joint Department of Land and Water Conservation, Australian Society for Soil Science, Sydney

Husnjak, S., 2008: Pedogeografija, skripta, Geografski odjel Sveučilišta u Zadru, Zadar

Isbell, R. F., 2002: The Australian Soil Classification, CSIRO, Collingwood

Potter, T., Marcroft, S., Walton, G., Parker, P., 2002: Climate and soils: Australia, http://www.australianoilseeds.com/__data/assets/pdf_file/ 0011/2702/Chapter_2_-_Climate__and__Soils.pdf

Resource material on desert Australia, http://www.cazr.csiro.au/connect/resources.htm, 30.12.2012.

Šegota, T., Filipčić, A., 2004: Geografija Australije i Oceanije, Meridijani, Samobor 

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content