Povijest osvajanja Mt. Everesta

Uredništvo geografije.hr

19. srpnja 2004.

l

UVOD

Istraživači su Sjeverni pol osvojili 1909. godine, Južni pol 1911. godine, a na najviši vrh na Zemlji uspeli su se tek 1953. godine; Tko je bio Edmund Percival Hillary i kakva je bila povijest osvajanja Mt. Everesta možete saznati u nastavku.

Istraživači su osvojili Sjeverni pol 1909. godine, Južni pol 1911. godine, no na najviši vrh na Zemlji popeli su se tek 1953. godine. Novozelandski istraživač i alpinist Edmund Percival Hillary koji se zajedno sa sherpom Tenzingom Norgayem prvi popeo na Mt. Everest te se uspješno vratio proslavit će 20. srpnja 85 rođendan. Prilika je to da kažemo nešto više o njemu i njegovom pothvatu, ali i o povijesti premjeravanja i osvajanja Himalaje i naravno o Himalaji općenito.

 Himalaja

Himalaja je planinski sustav u Aziji smješten između nizina rijeka Inda i Gangesa na jugu i Tibetanskog visočja na sjeveru. Pruža se od zapada prema istoku u duljini od gotovo 2500 km. Na sjeverozapadu na Himalaju se nastavlja planinski lanac Karakoram. Izdigla se alpskom orogenezom u tercijaru. Gotovo u čitavoj svojoj duljini sastoji se od dva paralelna lanca. Sjeverni lanac naziva se Trans Himalaja. Južni lanac se sastoji od tri glavna bila. Najsjeverniji pojas čini tzv. Visoka Himalaja sa čak 10 vrhova viših od 8000 metara. Tu se nalazi i najviši vrh Mt. Everest visine 8848 m ili prema nekim mjerenjima 8850 m. Središnji planinski pojas ili Niska Himalaja prosječne je visine od 4000 do 6000 m. Najjužniji dio čini Vanjska Himalaja prosječne visine 900 do 1200 m te čini prijelaz prema nizinama Gangesa i Inda. Čak 30 vrhova na Himalaji više je od 7620 m. Najviši i najznačajniji su: Mt. Everest (8848 / 8850 m), K2 (8611 m), Kanchenjunga (8586 m), Lhotse (8516 m) i Makalu (8463 m).  Prosječna sječanjska temperatura na južnim obroncima na visini do 2000 m iznosi 6,5°C, a srpanjska 18,5°C. Iznad 4500 metara temperatura je i u ljetnim mjesecima niža od 0°C. Južni pristranci su znatno humidniji s prosječno 3500 do 4500 mm padalina godišnje. Sjeverni pristranci su znatno aridniji. Južni pristranci su bogatiji vegetacijom pri čemu do 1000 m dominira tropska šuma, od 1000 do 2000 m suptropska šuma, a iznad 2000 m listopadna šuma umjerene klime. Sjeverni obronci su pokriveni oskudnom vegetacijom. Himalaja se nalazi na prostoru pet država: Indije, Pakistana, Nepala, Butana i Kine (Tibeta). Gustoća stanovnštva je niska, a stanovnici žive u dolinama južnog predgorja te na visokim terasama. Vrlo mali dio regije ima veći ekonomski značaj. No napredak je očit. Nekoć malarična i močvarna područja privedena su poljoprivredi, a u dolinama je prisutno ekstenzivno stočarstvo. Vodeni tokovi predstavljaju značajan hidroenergetski potencijal.

“Boravište bogova”

Jedan od najpoznatijih i najznačajnijih vrhova je Mount Kailas (6714 m) u Tibetu. Iako nije najviši, pa čak ni među višim vrhovima budisti i hinduisti ga smatraju svetim. Tibetanci ga nazivaju Kang Rimpoche, a prema legendi na njoj nalazi prijestolnica bogova. Vjernici iz cijele Azije dolaze na hodočašća te pješice prolaze cijelim putem do jezera Manasarowar gdje održavaju molitve.

Naziv Himalaja potječe od indijske riječi ″him-alaja″ što na sanskritu znači ″boravište snjegova″. Često se naziva i ″boravište bogova″ te ″Lamin samostan snijega″. Do 19 stoljeća Himalaju su posjećivali samo vjernici. Israživanja Himalaje započela su relativno kasno zbog zatvorenosti Nepala i Tibeta kroz koje vode relativno pristupačniji putevi. Razlozi zatvorenosti nisu bili isključivo političke prirode, već i kulturne budući su stanovnici vjerovali da će im dolazak nepozvanih stranaca donijeti nesreću i naljutiti bogove.

 Istraživanja u 18. i 19. stoljeću

Bojnik James Rennel koji je 70-ih god. 18. stoljeća istraživao tada novoosvojenu britansku koloniju bio je među prvima koji je pretpostavio da bi Himalaja mogla biti najviša planina na svijetu. Do tada se smatralo da se najviši vrh u svijetu nalazi u Andama, a da se najviši vrh u Europi nalazi na Tenerifima  (Pico de Teide).

1802. godine William Lambton je započeo svoj postupak izmjere Himalaye počevši iz Madrasa. Njegov posao mnogi su tada nazivali „najglupljim poslom u cijeloj povijesti znanosti“. Izmjere je vršio uz pomoć teodolita težine pola tone. Mjerenje je vršio postupkom triangulacije. Takav proces je bio spor te je premjer trajao gotovo 40 godina. Bio je to najskuplji i najkompleksniji postupak u povijesti mjerenja koji je odnio i velik broj života. Čitavi timovi umrli su što od posljedica malarije, što od napada divljih zvijeri. Lambton koji je započeo premjer umro je 1823. godine.

Njegov nasljednik George Everest tijekom premjera je oslijepio, ostao je paraliziran te je mentalno obolio. G. Everest nikada nije došao do Himalaye. Njegov nasljednik Andrew Scott Waugh je na temelju promatranja s Darjeelinga, na istočnom dijelu Himalaja izračunao da bi visina Kangchenjunga mogla iznositi 8590 m te je zaključio da je to najviši vrh na svijetu. Kasnijim mjerenjima korigirana je njegova visina u 8586 m te je to danas treći po visini vrh na svijetu. Waugh nije objavio svoja istraživanja budući je ispravno pretpostavio da bi vrhunci na granici Nepala i Tibeta mogli biti još viši. Neizmjereni vrh nazvao je ″vrh gamma″.

No nije samo A.S. Waugh vršio mjerenja. Godine 1847. i 1849. vršena su nova mjerenja vrha tada nazvanog «vrh b» ili «oštar vrh h» te se ubrzo došlo do zaključka da je riječ o istom vrhu kojeg je zabilježio i Waugh. I njihova mjerenja pokazala su da je taj vrh viši od Kangchenjunga. Waugh je tada preimenovao sve vrhove te još jednom uz pomoć Radhanatha Sickdhara provjerio sve kalkulacije i došao do zaključka da je ″vrh 15″ (kako je sada nazivao nekadašnji ″vrh gamma″) najviši vrh.

Godine 1856. Waugh je napokon objavio svoje rezultate prema kojima je ″vrh 15″ visine 8840 m najvjerovatnije najviši vrh na svijetu. U čast njegovog prethodnika predložio je da se vrh zove Mont Everest. Naknadno je ime promijenjeno u Mount Everest. Preciznijim mjerenjima visina se naknadno mijenjala. Danas je uobičajena visina 8848 m, iako je 1999. godine uz pomoć satelitskih snimaka i GPS-a dobivena visina od 8850 m. Nepalske vlasti nisu prihvatile novo izmjerenu visine te se i dalje koristi ona prethodno izmjerena.

Ekspedicija započela krvoprolićem

S obzirom na zatvorenost Tibeta i Nepala jedina mogućnost istraživanja bila je putem špijunskih aktivnosti. Jedan od najpoznatijih špijuna bio je kapetan Francis Younghusband koji je od 1888. do 1892. godine putovao područjem sjeverno od Karakorama koje je u to vrijeme predstavljao granicu utjecaja triju carstava (britanskog, ruskog i kinskog). Svoju špijunsku službu skrivao je pod imenom geografskih istraživanja, a u svojim se putovanjima nekoliko puta uspeo na vrhove više od 6000 m. Na svom povratku u Indiju kroz dolinu Chitral 1893. godine F. Younghusband je susreo skupinu britanskih vojnika koji su osiguravali dolinu, a vrijeme provodili u planinarenju i uspinjanju na okolne vrhunce. Iz razgovora s vojnicima F. Younghusband je došao na ideju da se pokuša uspeti na Mount Everest.

Deset godina kanije britanske vlasti su uputile jednu trgovačko – diplomatsku misiju u područje uz tibetansku granicu. Na čelu vojne pratnje misije bio je F. Younghusband. Misija je krenula neželjenim tokom kada su tibetanci odbili pustiti članove misije u zemlju te je misija postala ekspedicija, a pratnja vojni odred s ciljem osvajanja Lhase glavnog grada Tibeta. Prilikom ulaska u grad Younghusbandovi vojnici izvršili su masakar pobivši veći broj nenaoružanih svećenika. Nakon toga u Lhasi je sklopljen mir u čiji je tekst dodana klauzula koja je omogućila budućim ekspedicijama slobodan ulaz u državu i dolazak u područje središnjih Himalaja.

20. stoljeće

Nakon mirovnog sporazuma uslijedilo je nekoliko pokušaja trasiranja najpovoljnijeg puta do Mt. Everesta. Jedan od najznačajnijih planinara tog vremena bio je A.M. Kellas inače liječnik u Londonu. Kellas je bio među prvima koji su shvatili potencijalno značenja sherpa i njihove sposobnosi na višim nadmorskim visinama. Kellas je uz pomoć jednog suradnika fotografirao tibetansku stranu ledenjaka na obroncima Himalaya te dobio vrijedne podatke o mogućnostima uspona. Slijedeći koji se približio obroncima Himalaya bio je kapetan John Noel koji je 1913. godine došao na udaljenost od 65 km od planine, no od tuda ga je otjerala naoružana tibetanska straža. Zbog izbijanja I. sv. rata J. Noel je svoja istraživanja objavio u Kraljevskom geografskom društvu (Royal Geographical Sciety) tek 1919. godine. Na inicijativu kapetana Percya Farrara, člana alpinističkog kluba osnovana je «Odbor za Mount Everest» (Mount Everest Committee) na čelu s F. Younghusbandom. Godine 1920. započeli su pregovori između Sir Charlesa Bella i Dalai Lame. 1921. godine ekspedicija je dobila dopuštenje te je izvršeno kartiranje pristupnica Mt. Everestu do 7000 m nadmorske visine, a godine 1922. ekspedicija se prvi puta pokušala uspeti na vrh.

Od 1921. do 1938. godine Odbor za Mount Everest je organizirao 7 ekspedicija u pokušaju uspona na Mount Everest. Sve ekspedicije pokušale su se na vrh uspeti sa sjeverne tibetanske strane. U jednom takvom pokušaju nestali su 1924. godine Sir Herbert Leigh Mallory i Andrew Irvine. 50-ih godina Kineska uprava je zabranila ulazak u Tibet te je onemogućen pokušaj osvajanja Everesta sa sjeverne strane. Zatvaranjem tibetanske granice započelo je otvaranje Nepala te povećanje broja ekspedicija.

Prvi uspon do vrha

Godine 1951. Britanskoj ekspediciji priključio se novozeladski alpinist i istraživač Edmund Percival Hillary, čovjek koji će se na kraju prvi uspeti na Mt. Everest.

Edmund Percival Hillary je rođen u Tuakau pokraj Aucklanda na Novom Zelandu 20. srpnja 1919. godine. Za planinarenje se zainteresirao kad mu je bilo 16 godina, za vrijeme jednog školskog izleta na Mount Ruapehu gdje ga je oduševio snijeg kojeg do tada još nikada nije vidio. Također, tu je otkrio da usprkos tome što nije bio sportski tip da je izdržljiviji od većine svojih vršnjaka. Do II. Svjetskog rata Hillary se bavio pčelarstvom kao i njegov otac. U ratu je sudjelovao kao pripadnik novozelandskih zračnih snaga, no otpušten je nakon nesreće. Nakon odlaska iz vojske priključuje se Novozelandskom alpinističkom klubu te sudjeluje u prvom usponu na Mount Cook.

Nakon rata počinje intenzivne pripreme za uspon na Mt. Everest. Godine 1951. Hillary po prvi puta odlazi na Himalaju. Tijekom te ekspedicije zajedno sa Ericom Shiptonom istražuje južni pristup vrhu. 1952. godine vrh je pokušala osvojiti švicarska ekspedicija predvođena Raymondom Lamberom. U toj ekspediciji bio je sherpa Tenzing Norgay. Lamber i Norgay su se tada uspeli na 8595 m nadmorske visine. Godine 1953. Hillary se priključuje Britanskoj ekspedicij pod vodstvom Johna Hunta. Ekspedicija je krenula iz Kathmandua prema Bhagaonu. Nakon 17 dana pješaćenja ekspedicija je došla do Thyangbochea u Solu Khumbu. Po dolasku Hunt je poslao manju skupinu članova na aklimatizaciju. 12. travnja 1953. uspostavljena je baza. Prvu prepreku predstavljao je ledenjak Khumbu. Bilo je potrebno nekoliko dana da se uspostavi put preko ledenjak. 21. svibnja Wilfred Noyce i Annullu su se uspeli na Južno sedlo (Južni prijevoj). 26. svibnja Tom Bourdillon i Charles Evans su krenuli prema vrhu opremljeni bocama s kisikom. Na južnoj padini su shvatili da se zbog nedostatka vremena neće uspjeti popeti na vrh te su se vratili u kamp.

28. svibnja Edmund Hillary i Tenzing Norgay su krenuli u osvajanje vrha. Na 8503 m uspostavili su visinski kamp (Kamp IX). 29. svibnja 1953. krenuli su iz Kampa IX u 6:30.  i u 11:30 su se uspeli na vrh postavši tako prvi ljudi koji su se uspeli na ″krov svijeta″.

Zanimljivo je da su se Hillary i Tenzing uspeli na vrh samo dan prije krunidbe kraljice Elizabethe II te je vijest objavljena prije same krunidbe. Hillary je proglašen vitezom, a Norgayi je dobio medalju kralja Georga, najviše britansko civilno odlikovanje. Preko noći Hillary je postao ″zvijezda″ iako je on uvijek isticao kako je njegov uspjeh, uspjeh cijele ekspedicije, a ne njega kao pojedinca. Sam sebe Hillary je nakon uspjeha opisao kao ″Entuzijastičnog planinara umjerenih sposobnosti koji je bio spreman naporno raditi te je imao potrebnu imaginaciju i odučnost.″. Svoje uspjehe opisao je u dijelu ″High Adventure″ (1955.).

 Ostale ekspedicije viteza Edmunda Hillarija

Od 1955. do 1958. godine Hillary je vodio novozelandsku grupu istraživača koji su sudjelovali u prvoj mehaniziranoj transantarktičkoj ekspediciji Britanskog Commonwealtha koju je predvodio Sir Vivian Fuchs. 4.1.1958. godine dolazi do Južnog pola prenamijenjenim traktorom. Svoju ekspediciju prikazao je u djelima ″The Crossing of Antarctica″ (1958.) i ″No Latitude for Error″ (1961). Godine 1977. vodio je prvu ekspediciju gliserom po Gangesu te se popeo do njenog izvora u Himalayama. Tu ekspediciju je opisao u djelu ″From the Ocean to the Sky″ (1979.).

Godine 1975. objavio je autobiografiju ″Nothing Venture, Nothing Win″.

Tijekom brojnih ekspedicija i boravka u Nepalu dobro je upoznao sherpe, njihov način života i kulturu te je smatrao da su turizam i brojne ekspedicije koje dolaze na Himalayu dobre za njih, no da je također sreća što su sherpe ostale vezane uz svoje socijalne norme i tradiciju te na taj način nisu poprimili mnoge loše zapadnjačke navike i stavove.

Od 1985. do 1990. godine Hillary je bio visoki predstavnik za Indiju i Nepal. Tijekom svoje dužnosti radio je na podizanju razine obrazovanja, socijalnih i zdravstvenih uvjeta života te je zaslužan za izgradnju brojnih škola i bolnica. Također njegovom inicjativom, a u cilju zaštite prirode Mt. Everest je proglašen nacionalnim parkom. Do danas je Hillary ostao aktivan u prikupljanju sredstava i radu na poboljšanju uvijeta života u Nepalu.

O njegovom ugledu na Novom Zelandu govori i činjenica da je on jedini živući novozelanđanin čiji se lik nalazi na novčanici. Zanimljivo je da je i njegov sin iz drugog braka Peter godine 1990. osvojio Mt. Everest.

 Od 1953. godine kada je Edmund Percival Hillary prvi puta stupio na Mt. Everest do danas više od 1000 ljudi se pokušalo popeti na najviši vrh na svijetu. Neki su uspjeli, no njih 160 poginulo je u tom pokušaju. Za mnoge Mt. Everest i Himalaja još uvijek ostaju nedosanjani san.