Naslovna TemeGeomorfologija Raširenost krša u Hrvatskoj

Raširenost krša u Hrvatskoj

Mate Matas

Treba naglasiti kako se karbonatne stijene, za koje su najčešće vezani krški prostori, prostiru na oko 30 milijuna km2 ili na oko 20% ukupne svjetske kopnene površine. U svijetu se inače izdvaja nekoliko različitih tipova krša. U područjima toplih i vlažnih klima (Indokina, Kina, Nova Gvineja, Malezija, Brazil, itd.) zastupljen je tzv. tropski krš koji se ističe brzom korozijom i oblicima s naglašenim vodoravnim razvojem te prostranim podzemnim oblicima. U hladnim područjima u kojima snijeg i led ubrzavaju procese raspadanja (Kanada, Ural, Spitzbergen i sl.) razvijen je polarni krš. Poseban tip krša s velikim speleološkim objektima razvijen je u slojevima evaporita i gipsa (Ukrajina).

Hrvatska krška područja pripadaju tipu krša umjerenih širina (Dinaridi, Alpe, Pirineji, Apalachian gorje, gorja Australije itd.) koji se ističe debelim (i do 8 km) karbonatnim mezozojskim i paleogenskim sedimentima, što uz naglašenu tektonsku razlomljenost utječe na podjednaku zastupljenost horizontalnih i vertikalnih oblika (speleoloških objekata).

Hrvatsko krško područje čini trokut čiji se sjeverozapadni vrh nalazi kod Savudrije, jugoistočni je na rtu Prevlake (uključujući i sve hrvatske otoke, osim Brusnika i Jabuke), a treći, sjeverni, nalazi se u Samoborskom gorju. Hrvatski krški trokut predstavlja dio širega dinarskoga krškog kompleksa u koji su uključena i krška područja susjednih zemalja (Slovenije te Bosne i Hercegovine na sjeverozapadu, sjeveru i sjeveroitsoku, i Crne Gore na jugoistoku), tako da se najveći dio granica hrvatskog krša podudara s političkim granicama susjednih zemalja i s granicama hrvatskih teritorijalnih voda u Jadranskom moru.

Krškim prostorima u pravilu se pripisuju ukupne površine svih primorskih županija (Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska) te dijelovi Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije. Granice krša u trima kontinentalnim županijama samo se manjim dijelom poklapaju s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica (županije, gradovi, općine, naselja ili katastarske općine). Uzimajući u obzir ta nepodudaranja, pojedini su autori taj dio granice određivali kombiniranjem geološko-hidroloških i administrativnih međa, odnosno statističkih krugova ili jedinica, što im je olakšavalo analize i usporedbe brojčanih pokazatelja (demografskih, gospodarskih i sl.). To je naravno utjecalo i na vrlo bitne razlike u podacima o površinama kontinuiranih i izdvojenih krških prostora u Hrvatskoj.

Analizom različitih tekstualnih obrazloženja i grafičkih pokazatelja došao sam do zaključka da su podaci o krškim površinama u Republici Hrvatskoj objavljeni 1998. godine u Izvješću o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj  najbliži stvarnom stanju.

Prije pedesetak godina krški prostor u Hrvatskoj, ograničavan je političkim granicama ondašnjih kotara; Pula, Rijeka, Ogulin, Gospić, Zadar, Šibenik, Split, Makarska i Dubrovnik (v. sl. 1., linija 1). Tako ograničen, hrvatski je krš zahvaćao 25 789 km2 površine (ili 45,55% ondašnjeg republičkog teritorija . U obrazloženjima se isticalo kako uz navedena glavna krška područja postoje i manji izolirani kompleksi kao npr. Samoborska gora, Zagrebačka gora, Papuk i dr., ali da oni po svojoj veličini ne predstavljaju poseban problem zbog čega podaci o njima nisu posebno izdvojeni.


Sl.1. Sjeverna granica krša u Hrvatskoj

Svjetski priznati istraživač krša, akademik Josip Roglić u jednom od svojih radova  navodi kako je površinski udio krša u Hrvatskoj veći od 45%. Veoma je često korišten kod nas i u svijetu njegov kartografski prikaz raširenosti dinarskog krša u kojem izdvaja uži krški pojas i fluvio krški pejzaž (pokriveni krš) koji je najzastupljeniji na prostoru današnje Karlovačke županije (područje tradicionalnog Korduna – vidjeti sl.1. 2., linija 2 i oznaku 2a). Akademik Roglić i u svojim drugim radovima kordunski prostor naziva “ocjeditim vapnenačkim i dolomitskim ravnjacima kroz koje protječe Korana” . Kao izuzetak spominje Petrovu goru (507 m) koja je sastavljena uglavnom od starih škriljevaca.

Kao zanimljivost treba spomenuti da se na Roglićevu prikazu osim manjega jugozapadnog dijela ne nalazi Žumberačka kao ni susjedna Samoborska gora. Teško je odgonetati razloge njihova izostavljanja posebno kad se uzme u obzir da u drugim radovima Roglić ističe njihova krška obilježja. Tako na primjer u radu Elementi i dinamika reljefa zagrebačke regije  akademik Roglić ističe: “Za reljefni izgled Žumberačke gore osobito su važni njezini sastav i građa. U evoluciji i današnjem izgledu reljefa odlučnu ulogu imaju položaj i dimenzije vapnenačkog bloka Blaževe gore. Na strmcu iznad Orahovice kod Kostanjevice i prema jarugama izvorišnih krakova Bijelog potoka i Kupčine vidi se da je ova vapnenačka masa duboka preko 400 m. Zaravninske dimenzije ovoga vapnenačkog terena su u smjeru istok – zapad oko 20 km, a u smjeru sjever – jug oko 12 km. … Današnji izgled i  strminu strana   vapnenačkog bloka ne treba pripisivati tektonskim gibanjima već ponajprije procesima diferencirane erozije. Međutim, položaj vapnenačkog bloka je tektonski uvjetovan i on stvara posebne odnose, značajne za evoluciju planine. … I složen sastav sjeveroistočnog dijela gore, od linije Kostanjevica – gornja Bregana – Japetić, ne može se pripisati samo litološkim razlikama. Izmiješanost donje trijaskih škriljevaca, trijaskih dolomita i vapnenaca te krednog fliša, kao i pojava eruptiva ukazuju da je ovaj prostor bio snažno dislociran. … Prvi nivo se održava na dubokim vapnencima, a drugi na plitkom kršu. Najviši dio gore ne daje izgled ravnjaka, dok vapnenački sastav i oblici reljefa upućuju da su poniranje voda i razvitak krša procesi koji u ovom kraju dominiraju kroz dugu prošlost. Sjeveroistočni, Samoborski sektor sastavljen iz dolomita, krednog fliša i vapnenaca kao i paleozojskih škriljevaca, snažno je diseciran razgrananom mrežom Bregane, Lipovačke Gradne i Gradne. … Duboka disekcija otežava da sagledamo da li je ovaj dio prije dolinskog raščlanjivanja bio viši od vapnenačkih ravnjaka oko Mrzlog polja i Pećina».

I prof. dr. V. Rogić u jednom od svojih radova iz 1976. godine  navodi kako krš zauzima oko 45% prostora Republike Hrvatske. Iz kartografskog prikaza koji čini sastavni dio svjetski priznatog rada akademika M. Heraka Karst, Important Karst Regions of the Northern Hemisphere,  vidljivo je kako on u krška područja uključuje i dijelove Žumberačkog i Samoborskog gorja (vidjeti sl. 1., linija 3).

Prostor hrvatskog krša s razlogom se spominje i u Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske. U tom pogledu posebno ističemo grafički prikaz 30-01 na str. 184. u kojem su krška područja (krški fenomeni i zaštita podzemnih voda) omeđena posebnim linijama (vidjeti sl.1., linija 4).

U Izvješću o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj  za 1997. godinu navodi se kako krš u Republici Hrvatskoj prekriva 29 356 km2 ili 52% njezine kopnene površine. U tabličnom pregledu spomenutog izvješća navedeni su i brojčani pokazatelji o zastupljenosti krša po pojedinim županijama s posebno izdvojenim podacima o površinama potpunog (kontinuiranog) i izdvojenog krša. Prema navodima iz Izvješća sjeverne se granice kontinuiranoga hrvatskoga krškog područja podudaraju sa “sjevernim i istočnim granicama gradova Samobor i Jastrebarsko u Zagrebačkoj županiji, te sjevernim granicama Karlovačke županije do Karlovca, zatim otprilike u smjeru Gline, pa dalje u smjeru juga do državne granice sa BiH.”

Uz tekstualna obrazloženja u Izvješću se nalazi i kartografski prikaz Prostorna raspodjela krša (vidjeti sl. 1., linija 5), koji nije usklađen s informacijama u tekstualnom dijelu. Iz njega je, naime, vidljivo kako granica krša zaobilazi Petrovu goru te da je od Karlovca umjesto prema Glini, kako stoji u tekstualnom dijelu Izvješća, usmjerena prema krajnjoj jugoistočnoj točci općine Vojnić na granici s Bosnom i Hercegovinom. Usporedbom priloženoga kartografskog prikaza s Geološkom kartom SFRJ vidljiva su i neka druga odstupanja u odnosu na tekstualno objašnjenje granica. Primjera radi, treba spomenuti kako se granica karbonatnih stijena odnosno krških terena na području grada Samobora ne poklapa u potpunosti s političkim granicama. Izvan granica krškog područja nalazi su naselja u sjeveroistočnom dijelu grada Samobora (Celine Samoborske, Klokočevac Samoborski, Medsave, Samoborski Otok, Sovršćak i Vrbovec Samoborski i pet na jugoistočnom rubu gradskog područja (Drežnik Podokićki, Galgovo, Pavučnjak, Petkov Potok i Rakov Potok). Prostori navedenih naselja nalaze se u naplavnoj ravnici nasutoj šljunkovitim nanosima i drugim materijalima koje je donosila rijeka Sava i njezine pritoke ili u povišenim terasama koje predstavljaju ostatke nekadašnje naplavne ravnice.

Slično je i s naseljima u južnom dijelu područja grada Jastrebarsko (Brebernica, Breznik Plešivečki, Brezovik, Celine, Crna Mlaka, Cvetković, Čabdin, Čegalj, Črnilovec, Dolajska Jaruga, Domagović, Donja Reka, Donji Desinec, Dragovanšćak, Gornja Kupčina, Guci Draganićki, Hrastje Plešivičko, Izimje, Jastrebarsko, Malunje, Novaki Petrovinski, Pesak, Petrovina, Rastok, Volovje, Vuksin Šipak, Zdihovo) te u općini Klinča sela (Beter, Gonjevci, Gornja Purgerija, Novo Selo Okićko i Poljana Okićka) i Krašić (Čučići, Dol, Pećno, Rude Pribićke, Staničići Žumberački i Vranjek Žumberački).

U publikaciji istog nakladnika tiskanoj dvije godine kasnije  stoji podatak kako područje krša u Hrvatskoj zaprema oko 54% teritorija Hrvatske i da predstavlja reljefnu specifičnost koja ne postoji u ostalim područjima Europe.

Slični se brojčani pokazatelji nalaze i u Okolišu, Glasilu Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja . U njemu se navodi da “klasični krš” zauzima više od polovice površine (54%) Hrvatske, ili preko 70% ako se uzme u obzir i hrvatsko Jadransko podmorje u kojem prevladavaju karbonatne stijene podložne okršavanju. Zbrajanjem kopnenih i podmorskih krških površina proizlazi da Hrvatska ima 39 500 km2 krša ili 56% od ukupnih površina (70400 km2) Dinarskoga krškog sustava u cjelini.
Spomenimo i prilično kontradiktorne podatke iz publikacije novoosnovanog Centra za krš tiskane 2005. godine.

Geograf prof. dr. D. Pejnović u svojem prilogu  ističe kako krška i fluvio krška područja u Hrvatskoj čine nešto manje od polovice (27683 km2 ili 48,9%) državnog teritorija. Iz priloženoga grafičkog prikaza (vidjeti sl. 1., linija 6) vidljivo je da granice krškog područja uglavnom prate sjeveroistočne i istočne granice općina Ozalj i Krašić, južne granice grada Karlovca te sjeverne i istočne granice općine Vojnić. Izostavljena su, kao i na crtežima akademika Roglića, krška područja sjeveroistočnih dijelova Žumberačkog i Samoborskog gorja. Pejnović je u krške prostore uvrstio cjelokupno područje općine Vojnić, premda njezini sjeverni dijelovi zahvaćaju Petrovu goru, koja je sastavljena uglavnom od starih škriljevaca. Pejnovićevo kompromisno određenje za granice naselja ili upravno-teritorijalnih jedinica ima prednosti u praćenju i usporedbama demografskih i gospodarskih pokazatelja.

Uspoređujući brojčane i grafičke pokazatelje iz priloga geografa Pejnovića s onima u prilozima autora pedološke i šumarske struke, vidljive su bitne razlike bez obzira na to što su oni otisnuti u istoj publikaciji (vidjeti sl. 2., linija 7). Tako se npr. u prilogu Tla krša – temeljni čimbenik biljne proizvodnje  navodi:  “Površina krškog područja Hrvatske iznosi 27265 km2 ili 48,9% kopnenog sustava naše države. Ako bi to htjeli pobliže opisati, onda je to prostor južnije i zapadnije od grada Karlovca od zone pojave vapnenodolomitnih stijena. To je šira zona unutarnjih i vanjskih Dinarida, dio koji pripada Republici Hrvatskoj…” Iz grafičkog priloga vidljivo je kako autori u krški prostor nisu uvrstili južne dijelove općine Vojnić i područja općina Cetingrad, tj. dijelove Korduna koje uz akademika Roglića u krške prostore svrstavaju i mnogi drugi geografi i geolozi (Cvijić, Bošnjak, Božičević i dr.).

U Izvješću o stanju prirode  o Kordunskoj zaravni piše da je to “prostrana vapnenačka zaravan zapadno od poteza Petrova gora – Žumberak koja završava kao podnožje goransko-ličkih planina na potezu Zdihovo, Ogulin, Plaški, Rakovica, Ličko Petrovo Selo. Osnovna fizionomija: područje «plitkog», pokrivenog krša, s prosječnom visinom od 300 do 400 m; plitke krške depresije (ponikve, doci, manja polja) čine jedno od bitnih krajobraznih obilježja, šume su znatno iskrčene i degradirane. Naglasci, vrijednosti, identitet: slikovite, pretežno kanjonske doline četiriju krških rijeka s izuzetnim hidrološkim vrijednostima (Kupa, Dobra, Mrežnica i Korana). Ugroženost i degradacija: onečišćenja riječnih tokova i dolina; vodno-gospodarski zahvati, mjestimično manjak visokih šuma.”

U već spomenutoj knjizi Hrvatski krš i gospodarski razvoj u prilogu Šumski resursi na krškom području Hrvatske  stoji: “Krš zauzima 46% (2578000 ha) ukupne površine kopnenog dijela Republike Hrvatske. Prostire se od sjevernog nizinskog dijela gdje se javlja u manjim područjima tzv. izdvojenog krša, preko gorskog i primorskog dijela u kojem prevladava, sve do znatnog dijela Jadranskog primorja.” Iz prilično pojednostavljenoga grafičkog prikaza sitnog mjerila, koji čini sastavni dio spomenutog priloga, moglo bi se zaključiti da i predstavnici šumarske struke krškim područjem ne smatraju neke jugoistočne dijelove Karlovačke županije.

Za razliku od pedologa i šumara predstavnici vodoprivredne struke pri određivanju sjevernih granica krškog područja u Hrvatskoj bliži su geolozima i geografima koji kordunski prostor uglavnom smatraju dijelom krškog područja .

Kako objasniti navedene i vrlo bitne razlike? One se mogu objašnjavati primjenom različitih metodologija i definicija krškog prostora (ljuti krš, goli krš, prekriveni krš itd.), ali i korištenjem karata (geoloških i političko-teritorijalnih) sitnog mjerila (1:1350000, 1:500000 i sl.) zbog čega su moguća i veća odstupanja u pozitivnom i negativnom smislu. Dodatnim računalnim obradama kartografskih podloga i statističkih pokazatelja može se zaključiti kako su podaci iz Izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj za 1997. godinu (također generalizirani) najbliži stvarnom stanju na terenu. Naglasimo, dakle, da krš Hrvatske zahvaća oko 29400 km2 površine ili nešto više od 52% ukupnoga državnog teritorija (vidjeti tablični pregled).

Tab. 1. Hrvatske županije prema ukupnim i krškim površinama

Županija Ukupne površine županija u km2 Kompaktni krški prostor u km2 Izdvojeni krški prostor u km2
Zagrebačka 3 060  409  
Krapinsko-zagorska 1 229    45
Sisačko-moslavačka 4 468  1 479  
Karlovačka 3 626  2 780  
Varaždinska 1 262    14
Koprivničko-križevačka 1 748    65
Bjelovarsko-bilogorska 2 640    8
Primorsko-goranska 3 588  3 578  
Ličko-senjska 5 353  5 353  
Virovitičko-podravska 2 024    12
Požeško-slavonska 1 823    85
Brodsko-posavska 2 030    0
Zadarska 3 646  3 646  
Osječko-baranjska 4 155    0
Šibensko-kninska 2 984  2 984  
Vukovarsko-srijemska 2 454    0
Splitsko-dalmatinska 4 540  4 540  
Istarska 2 813  2 813  
Dubrovačko-neretvanska 1 781  1 781  
Međimurska 729   0
Grad Zagreb 641   38
 Ukupno u km2 56 594                     29 363  267
% 100 51,90% 0,47

Izvor: Županije Republike Hrvatske “Pavleka”, Zagreb
Prostorni plan Republike Hrvatske – Inženjersko-geološka karta, 1:1350 000, Geodetski fakultet
Geološka karta FNRJ, 1:500 000 

Iz tabličnog pregleda vidljivo je da je uz kontinuirano krško područje u Hrvatskoj zastupljen i osamljeni krš u karbonatnim stijenama izoliranim u nepropusnoj okolici. On zahvaća 267 km2 ili 0,47% ukupnih krških površina u Hrvatskoj. Kao što je vidljivo iz grafičkog prikaza, osamljeni je krš zastupljen u Kalniku (643 m) čiju okosnicu sastavljaju mezozojski vapnenci i dolomiti. I u gorskom nizu Ivanščice (1061 m) prevladavaju vapnenci i dolomiti. Sličan sastav imaju izdvojena Ravna gora (680 m) i na južnom rubu položena Zrinska gora (615 m). Od vapnenca s razvijenim kršom sastavljen je i jugozapadni dio Zagrebačke gore (Ponikve) .

Krpama mlađih, uglavnom tercijarnih naslaga okružene su ili prekrivene i stare jezgre gora Istočne Hrvatske. Zapadni ogranci Papuka (Ravna gora i drugi) sastavljeni su od staromezozojskih vapnenaca i dolomita, a u srednjem i istočnom dijelu te gore očuvane su samo krpe tih naslaga. Gornjomezozojske naslage nalazimo na manjem prostoru na Babjoj ili Požeškoj gori te na zapadnom i srednjem dijelu Papuka.

Mate Matas

Pozivne bilješke:

  1. Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša Zagreb, 1998., 113 – 118.
2. D. Bura (1958.) Statistika krša Jugoslavije, Savezno savjetovanje o kršu – Krš Jugoslavije, Split, str. 67. –  98.,
3. Geografski aspekt dinarskog krša, Zbornik radova krš Jugoslavije, JAZU, Zagreb, 1969., str. 19. – 38.
4. J. Roglić (1974.), Reljef (središnje Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 1.), Školska knjiga, Zagreb.
5. J. Roglić (2005.), Geomorfološke teme, Hrvatsko geografsko društvo, Split, str. 526. – 553
6. V. Rogić (1976.), Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora, Geografski   

glasnik, Zagreb, broj 38.
7. M. Herak & V. T. Stringfield, (1972), Karst of Yugoslavia. In: Karst, Important Karst Regions of the Northern Hemisphere, eds., Elsevier,
Amsterdam, 25. – 83.
8. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997), Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, Zavod za
prostorno planiranje Zagreb, kartografski prikaz 30-01 str. 184.
9. Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša Zagreb 1998. str. 113 do 118.
10. isto. str. 113 .
11. Biološka i krajobrazna raznolikost Hrvatske, Državna uprava za zaštitu okoliša, Zagreb prosinca 1999., str. 20.
12. N. Lončar i M. Garašić, (2002.), Osnovna obilježja krškog reljefa – nedovoljno istraženo i zaštićeno bogatstvo, Okoliš, Glasilo Ministarstva
zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb, str. 33.
13. Hrvatski krš i gospodarski razvoj, Zagreb/Gospić, 2005.
14. Održivi razvoj naseljenosti na krškom području Hrvatske, str. 21.
15. Autori; M. Bogunović i A. Bensa, str 41., 46. i 48.
16. Izvješće o stanju prirode za razdoblje 2000. do 2006., Ministarstvo kulture Zagreb, srpanj 2006.,
17. Autori; J. Vukelić i V. Topić str. 66. i 67.
18. vidjeti geološku kartu Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., sv. 5., JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988., str. 158. – 159.
19. J. Roglić, (1974.), Reljef (središnje Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 1.), Školska knjiga, Zagreb , stranica
20. J. Roglić, (1975.), Geološka osnova (istočne Hrvatske), Geografija Hrvatske (knjiga 3.), Školska knjiga, Zagreb, str. 17.

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content