Koloniziravši područja u dolini rijeke Save, u 3. st. p.n.e., prvi poznati narod koji ovamo prodire su Kelti. Kelti nisu potisnuli panonsko-ilirske starosjedioce s brodskog područja, već su im se nametnuli kao vladajući sloj. Oni su vjerojatno i utemeljili današnji Slavonski Brod.
S rimskim osvajanjem Panonije, Marsonija (poznato je da je na gotovo istom mjestu gdje stoji današnji grad nekada stajala rimska naseobina Marsonija) postaje prvorazredno prometno čvorište na putu koji je povezivao antičku Sisciju i Sirmium.
Prema Tabuli Peutingeriani ona se nalazila na lijevoj obali Save neposredno uz prijelaz preko rijeke. Označene udaljenosti na spomenutoj karti pokazuju da se nalazila uz istoimenu vodu (Mrsunja, tj. Crna voda) i očito je prema njoj dobila svoj toponim. No ime se može izvoditi i od Marsa, rimskog boga rata, a može i po plemenu Marsus u Laciji u Italiji. U doba rimljana Marsonija je bila upravno i vojno središte svoje okolice. Agrarno stanovništvo oko nje činili su starosjedioci, Breuci koji su se tokom vremena postupno romanizirali. Marsonija se od ušća Mrsunje u Savu postupno širila prema istoku, a svoj je maksimum, prema postojećim izvorima, dosegnula do mjesta gdje je u 18.st. izgrađena brodska tvrđava.
Rimska Marsonija propala je u 5. st. prilikom prodora Huna u naše krajeve. U 6. st. naseljavaju se oko nje Slaveni, a od 7. st. stižu ovamo Hrvati. Oni su tu zatekli ruševine staroga grada, pa stoga svoje naselje nazivaju Stari Grad. To naselje povijesni izvori počinju spominjati tek krajem srednjeg vijeka. Prije izgradnje Broda bilo je to jedino veće naselje uz rijeku Savu od Kobaša na zapadu do Županje na istoku. Upravo zbog središnjih funkcija Staroga Grada, na tom mjestu dugo vremena se nije moglo razviti nikakvo drugo naselje.
Srednjovjekovne isprave iz 13. i 14. stoljeća pokazuju da je u to doba po diljskom prigorju bilo nekoliko sela vezanih uz feudalna imanja. U nizini Save ime Broda javlja se 1244. godine u povelji kralja Bele IV. U njoj se govori o razgraničenju između posjeda đakovačkog vlastelinstva i imanja Toliše i njegove braće koji su bili potomci Boriča. U toj ispravi spominje se u savskoj nizini «opkop Boaraida» i selo Braid ili Broid. Prema sačuvanim planovima, ono se nalazilo na mjestu današnjeg brodskog groblja i franjevačkog samostana. Selo je dobilo ime prema skeli (brodu) kojom su se ljudi prevozili preko Save. Dakle, nalazilo se u blizini rijeke između posjeda đakovačkog vlastelinstva i imanja Toliše i njegove braće.
Tijekom 15. st. selo Brod spominje se kao mjesto, gdje su Berislavići imali svoju «kuriju». Izgradnju novoga Broda potakao je Benedikt Berislavić, a kasnije njegovo djelo nastavljaju njegovi sinovi Nikola-Deša, Ivan Berislav i Franjo. Oni su izgradili Brod prema unaprijed načinjenom planu iz kojega se vidi da je bio sagrađen iz stambenih četvrti koji su bili zaštićeni zemljanim bedemima s palisadama. To su u ono doba bili sigurnosni razlozi, jer su Turci 1463. godine zauzeli Bosnu, pa je Slavoniji od njih zaprijetila neposredna opasnost.
Za daljnji razvoj Broda najviše zasluga stekao je Franjin sin Stjepan Berislavić. U njegovo doba Brod je u svojoj osnovici imao oblik pravokutnika, a u njega se ulazilo kroz troja vrata. Od zapadnih vrata put je od Broda vodio u susjedni Stari Grad i dalje prema Požegi. Kroz sjeverna vrata išlo se prema Podvinju i dalje za Đakovo, Požegu ili Grabarje. Od istočnih vrata put se nastavljao prema obližnjim selima Vrbi, Hruščici i Klakarju. Unutrašnjost naselja sastojala se iz pravilno izgrađenih uzdužnih i poprečnih ulica. Na tome planu vidljiv je tadašnji varoški trg, koji se nalazio na zapadnoj strani Broda. U tom dijelu naselja vidi se i poveća zgrada kvadratičnog tlocrta sa zatvorenim dvorištem. U prvoj fazi izgradnje čini se da sve parcele u Brodu nisu bile popunjene, pa je na nekima od njih bilo voćnjaka ili vrtova. Do 1536. godine Brod se razvijao kao dvojno naselje. To se vidi na planu J. Chr. Müllera iz 1699. godine. Na ušću Mrsunje u Savu nalazio se Stari Grad ili Gornja brodska varoš, a istočno od njega bilo je novonastalo naselje, Brod ili Donja brodska varoš. Za daljnji razvoj Broda najveću ulogu imala je izgradnja nove velike tvrđave. Ona se gradila od 1715. do 1738. godine, na pustom polju istočno od donjega toka Glogovice. Tvrđava je zauzimala površinu od 350 hvati zemljišta, a u svojoj osnovici je imala oblik kvadrata, ali je sustavom obrambenih jaraka dobila zvjezdoliki tlocrt. Tvrđava je bila građena od zemlje, drveta i opeke, te je brzo počela propadati. U međuvremenu, Turci više nisu predstavljali opasnost za Slavoniju, ali je tvrđava održavana do kraja 19. st. kada je odigrala svoju posljednju ulogu prilikom izgona Turaka iz Bosne i Hercegovine. Nakon toga je došlo i do bitnog zaokreta u razvoju Broda.
Za rekonstrukciju toga doba bitan je plan inž. Perrette iz 1715. godine. Na njemu se vidi i da je dio nove tvrđave zahvaćao zapadni dio Donje brodske varoši zbog čega je taj njezin dio morao biti srušen. Glavni ulaz koji se nalazio na toj strani je premješten na sjeverni bedem. Kroz ta se vrata u varoško središte ulazilo izravno. Spomenuti trg je bio malen. Na njegovom južnom kraju je stajala poveća zidana kuća zapovjednika tvrđave. Uz ostale strane trga bilo je još nekoliko zidanih kuća. Na istočnoj strani naselja vidi se kompleks franjevačkog samostana sa starom crkvom. Stari samostan je bio sagrađen od drveta i ilovače, a nalazi se pored savske obale. Tamo gdje se danas nalazi nova franjevačka crkva, bio je samostanski vrt.
Sl. 1. Plan S. Broda s projektom nove tvrđave iz 1715.g. Rad inženjera S. De Perrette. Lijevo se vidi stara tvrđava Mali Šamac i Gornja Varoš (izvornik u Ratnom arhivu u Beču)
Sl.2. Plan tvrđave Mali Šamac (Vukovac) u S. Brodu na ušću Mrsunje u Savu. Rad inženjera S. De Perrette iz 1715.g. (izvornik u Ratnom arhivu u Beču)
Brodska tvrđava podijelila je Gornju i Donju varoš u dva dijela. Gornja je preseljena na novu lokaciju uz kolnik prema Gromačniku, tako da je staro naselje u meandru Mrsunje depopuliralo. Nakon preseljenja Varoš je spala na rang običnog sela, a sve do sredine 18.st. bila je opasana bedemima i svojom zapadnom stranom prislonjena uz novu tvrđavu. Upravo zbog toga se brodski trg sporo razvijao, jer je smetao strateškim planovima vojske. Brod se u to vrijeme sastojao iz tri uzdužne i dvije poprečne ulice. Sve su bile ravne, što ukazuje da je naselje podignuto planski, prema unaprijed osmišljenom projektu. Uzdužne ulice su bile Savska, Srednja i Rasolska, a poprečne su bile uski sokaci koji su omogućavali unutrašnju komunikaciju. Neposredno uz savsku obalu pružala se Savska ulica (današnje Šetalište braće Radića). U to doba je bila izgrađena s obje svoje strane. To bi značilo da je rijeka Sava tijekom 18.st. odnijela poveći dio svoje lijeve obale. Na južnoj strani Savske ulice, od varoškog trga do franjevačkog samostana, bilo je ukupno 18, a na sjevernoj 21 kuća. Iz plana inž. Perrette proizlazi da je u to vrijeme iza kuća na južnoj strani bilo prostora za dvorišta, vrtove, gospodarske objekte. Druga uzdužna ulica nazivala se Srednjom, jer je prolazila sredinom naselja. Iz plana se uočava da ni ona nije bila gusto naseljena. Između kuća je bilo podosta praznina i neizgrađenih parcela. Na južnoj strani Srednje ulice bilo je dvadeset kuća, a na suprotnoj dvadeset i dvije. Sve kuće u toj ulici su bile male drvene nastambe, premazane ilovačom i obijeljene vapnom. Krovovi su im bili slamnati ili prekriveni tesanim daščicama. Treća ulica bila je Rasolska, a pružala se usporedo sa Srednjom. Na južnoj je strani imala dvadeset, a na sjevernoj četrnaest kuća. Dvorišta sjeverne strane te ulice su dodirivala varoške bedeme. Na planu se nadalje vidi podosta označenih vrtova i drveća. Najvjerojatnije su to simboli koji upućuju na njihovu brojnost unutar naselja. Također se iz plana vidi da su sve uzdužne ulice bile gušće naseljene u svom zapadnom dijelu, a rjeđe prema istoku. Spomenute tri uzdužne ulice bile su presječene dvjema kraćim, poprečnim ulicama. Zapadnija poprečna ulica nalazila se na mjestu današnje ulice Ivana Zajca, a ona istočnija odgovara današnjoj Končarevoj ulici.
Na planu Broda iz 1728. godine nema većih promjena u odnosu na ranije stanje. Istočni ulaz u varoš pomaknut je na kraj Srednje ulice, zbog izgradnje nove franjevačke crkve. Prema zapadu Savska ulica je imala samo sjeverni niz kuća. Ni na ovom planu nema puta koji bi izravno povezao Donju i Gornju varoš. Očito je tu vezu onemogućila novoizgrađena tvrđava. Međutim označen je kolnik koji je obilazio tvrđavu s njezine sjeverne strane te se vraćao u potok Glogovicu do stare tvrđave. Tim putem stizalo se i do Gornje varoši, te dalje prema Kobašu i Gradiški. Zanimljiv je i plan Broda iz 1738. godine, koji ima dosta topografskih novosti. Donja varoš je opet izgubila svoj trg u blizini tvrđave, a njeni stanovnici sele u produžetke Srednje i Rasolske ulice. Navedene ulice produžene su prema istoku do linije koja odgovara današnjoj Novakovoj ulici. Tako su nastale nove stambene četvrti koje danas odgovaraju kvartovima između Šenoine, Skaličine i Zajčeve ulice. Osim toga, počeo se graditi i novi blok između današnje Mačekove i Kozarčeve ulice. Taj dio naselja kasnije dobiva naziv Mucvanj. Tako je Donja varoš tek u četvrtom desetljeću 18. st. probila svoj povijesni okvir i počela se širiti prema istoku.
Plan iz 1763. godine je druga priča. Na njemu je Donja varoš prikazana vrlo detaljno, toliko detaljno da je moguće slijediti svaku postojeću kuću s okućnicom i gospodarskim zgradama. Varoški trg je ostao neizmjenjen. Križište putova u odnosu na ranije stanje je pomaknuto nešto zapadnije. Tu su se putovi zrakasto razilazili. Savska ulica vidi se na planu u svojoj novijoj slici, nakon dovršetka izgradnje kompleksa franjevačkog samostana. Na njenoj sjevernoj strani se vide 33 kuće. Taj niz je bio prekinut dvjema poprečnim ulicama. Prva od njih se nalazila na liniji gdje je današnja Zajčeva ulica, a druga gdje se nalazi Ulica T. Skalice. Kroz obje poprečne ulice postojao je kraći odvodni kanal, kroz koje se voda slijevala u korito Save. Zato je Savska ulica imala dva drvena mosta. Na južnoj strani, nakon prelaska prvog mosta, nalazilo se 16 kuća. Na istočnom kraju Savske ulice nalazi se manji trg, i tu je ulica završavala, a kolnik je odatle skretao oko sjeverne strane nove franjevačke crkve. Kompleks franjevačkog samostana vidi se u novom stanju. U tom sklopu ističe se posebno nova crkva Sv. Trojstva, koja je bila najveća građevina u cijelom Brodu. Ispred samostana se nalazi poveći vrt, a s južne strane se nalazilo sedam manjih kuća, koje su pripadale franjevcima. Sredna varoška ulica je bila najgušče naseljena. Na sjevernoj strani ove ulice je bila 51 kuća, a na južnoj 48 kuća. I Srednju ulicu su presijecale iste poprečne ulice kao i Savsku. Nju je kasnije presijekla i novootvorena ulica na njezinom kraju, koja je slijedila smjer istočnog varoškog bedema. To je pravac koji danas odgovara Ulici A. Šenoe. Odatle su se Srednja i Rasolska ulice položile prema istoku, sve do linije koju zatvaraju današnje Ulice Sv. Florijana i I. Gundulića. Iz plana se detaljno vidi da su obje strane Srednje ulice imale okućnice koje su dopirale u dubinu dvorišta, dok se nisu sastale sa dvorištima vlasnika kuće iz Savske odnosno Rasolske ulice. Ta granica između parcela se ponešto povijala, i više na njezinoj južnoj, nego sjevernoj strani. Rasolska ulica je slijedila smjer Srednje, pa je imala sličnu dužinu i opseg. Na njezinoj južnoj strani bilo je 48, a na sjevernoj 45 kuća. Sjeverna strana Rasolske ulice je imala svoja dvorišta sve do linije gdje su nekada stajale palisade, a bila je i kraća od južne, jer je u međuvremenu na njezinom istočnom kraju izgrađena nova crkva Sv. Lovre ispred koje je bio župni dvor s velikim gospodarskim dvorištem. Izvan nekadašnjih varoških bedema počinju se u to doba javljati i prve kuće. Na sjevernoj strani puta koji je vodio u smjeru kasnije Široke ulice, je bilo sedam novih kuća, a na južnoj samo dvije. Ispred župne crkve je ostavljeno dosta prostora za budući trg. Od puta, koji je slijedio sjevernu stranu obrambenog bedema, odvajao se na mjestu posljednjeg istočnog bastiona novi kolnik, koji je presjecao Rasolsku i Srednju ulicu te je izlazio sa stražnje strane franjevačkog samostana do savske obale. Taj kolnik odgovara danas mjestu Šenoine ulice. Istočno od samostana su izgrađene još dvije nove ulice, koje su činile brodski Mucvanj. To su današnje Ulice V. Mačeka i J. Kozarca. One su bile izgrađene s obje strane, do novootvorenog kolnika koji odgovara današnjoj Ulici Sv. Florijana. Dalje na Vijušu bilo je također nekoliko razbacanih kuća. Iza nove župne crkve prepoznaju se na planu još dvije buduće brodske ulice. Jedna od njih, koja je prolazila iza župnog dvora u pravcu sjevera, odgovara današnjoj Gundulićevoj ulici. Uz stari kolnik prema susjednom selu Vrbi bilo je također nekoliko kuća. Nekoliko kuća je bilo i uz Šintersku ulicu, kako se onda nazivala današnja Ulica N. Šubića Zrinskog. Po prvi puta je prikazana geodetski preciznije i Gornja varoš, pa se na planu raspoznaje svaka kuća i okućnica. Vidljivo je da je naselje izgrađeno prema unaprijed određenom planu. U njemu nije bilo reda ni građevne logike. Kuće su bile razbacane po polju, a pristupni put zaobilazio je naselje s njegove južne strane. Na sjevernoj strani meandra Mrsunje je bilo također nekoliko razbacanih kuća. Do njih je vodio put od sjeverne strane. Zbog toga je na Glogovici postaojao drveni most. Sa zapadne strane Glogovice se vidi zemljani nasip preko kojega vodi put. Njemu sličan put je postojao i s njezine istočne strane, blizu prostora nove tvrđave. Oba puta su se sastajala sjevernije od tvrđave na Jelaskoj ćupriji preko koje je vodila stara cesta prema Gromačniku. Jelasku ćupriju je dao izgraditi 1720. godine pukovnik Trenk. Stari brođani nazivali su spomenuti most na Glogovici i «Fricovka», prema nadimku puk. Trenka. Na planu se vidi da je sjeverno od Jelaske ćuprije postojao zasađeni voćnjak, a uz njega su stajale dvije zgrade.
Iz katastarskog plana F. Rexlera proizlazi da na teritoriju brodske imovne općine nije bilo mnogo šume. Zapadni dio općinskog teritorija je zauzimala nova velika tvrđava. Sličnu površinu je zauzimao Brod sa svojim okolnim zemljištem, na kojem se predviđalo daljnje širenje naselja. Taj dio Broda je bio komasacijom parceliran, što se jasno uočava na planu. Ostalo zemljište je služilo za poljoprivredu, jer se u to doba polovica stanovnika Broda bavila ratarstvom. Na katastarkom planu Broda ima više imena zemljišta koja su tada bila u upotrebi, a danas su u potpunosti zaboravljena. Brod se na katastarskom planu iz 1780. godine vidi kao urbanizirano naselje, podignuto po unaprijed osmišljenom građevnom redu, s ravnim ulicama i okućnicama. Vidljivo je da su tu posjedovne čestice ispravljene u odnosu na ranije stanje. Osobito se to primjećuje duž okućnica između Srednje i Rasolske ulice, gdje je posjedovna granica pretvorena u gotovo ravnu crtu. Varoški trg je ostao i dalje kakav je bio i ranije. Sa svih strana je bio zatvoren pročeljima svojih okolnih građevina, a u njegovu središtu je bio postavljen veliki križ. Uz savsku obalu se pružala Savska ulica (danas Šetalište braće Radića). Do prve poprečne ulice ona je bila izgrađena samo sa svoje desne sjeverne strane, a dalje prema istoku s obje. Na južnoj strani Savske ulice, do franjevačkog samostana, bilo je ukupno deset naseljenih kuća. Ispred samostana se nalazio poveći vrt, a ispred samostanske crkve manji trg. Južno od samostanske zgrade do obale rijeke Save bilo je mjesta za još šest kuća. Vrijednost katastarskog plana Broda iz 1780. godine sastoji se u njegovoj vjerodostojnosti i sveobuhvatnosti. To je stvarna slika stanja brodske imovne općine toga vremena, nastala na temelju geodetskog premjera prema svim kriterijima tadašnje geodetske znanosti. Najveća vrijednost je u njegovoj zemljoposjedničkoj slici. Svaka kuća, okućnica ili čestica zemlje označena je granicama i brojem pod kojim se u zemljoposjedničkoj knjizi može naći ime i prezime njezina vlasnika. Do tada nije postojao ni jedan takav vjerodostojni i sveobuhvatni dokument za proučavane razvoja Broda. Tijekom 18.st. izgled Broda je naveliko izmijenjen. Na početku toga stoljeća bio je dvojno naselje podijeljeno na Gornju i Donju varoš. Do kraja 18.st. sastojao se samo od Donje varoši, jer je Gornja bila preseljena i transformirana u obično selo. Stara naseljska jezgra Donje varoši u osnovi je ostala nepromijenjena, osim u zapadnom dijelu gdje je vojska sprečavala slobodnu izgradnju, pa se zbog toga neko vrijeme širila samo u smjeru istoka. Krajem 18.st. ruši se sjeverni varoški bedem pa su se prve kuće gradile u zoni gdje je do tada bilo zabranjivano. U drugoj polovini 19. st. Brod je proglašen slobodnim gradom, čime postaje urbano središte slavonske Posavine. Nakon što je Bosna oslobođena od Turaka, Brod prestaje biti pogranično mjesto, a njegova velika tvrđava je izgubila svoju prvotnu namjenu. U isto vrijeme Brod dobiva i željezničku vezu s udaljenim krajevima Europe, što mu je otvorilo vrata za daljnji napredak. S razvojem brodske industrije povećavao se i broj tvorničkih radnika. Takve četvrti su podizane većinom sjevernije od željezničke pruge u tzv. Malom Parizu, na Budainki i zapadno od tvrđave. Urbane funkcije Broda od njegova proglašenja gradom do danas sasvim su se izmjenile. Nekadšnje značenje Broda zasnivalo se na obrtničkom i trgovačkom staležu. Oslobođenjem Turaka i izgradnjom željeznice našao se Brod na križištu prometnica koje su povezivale europski zapad, istok i jug.
Sl.3. Izvadak plana S. Broda iz prostornog plana uređenja, 2003.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Brod je više puta bio bombardiran, čime je od tadašnjih 2500 kuća porušeno njih 2051 (475 kuća do temelja). Tako je sve ono što se u Brodu stvaralo dva stoljeća bilo porušeno za nekoliko trenutaka.
Tijekom Domovinskog rata, Brod je bio utočište hrvatskih prognanika iz istočne Slavonije i izbjeglica iz Bosne.
Jezgru današnjega Broda izgradili su Berislavići krajem srednjeg vijeka. Otada, pa sve do danas, središte Broda ima istu naseljsku strukturu. Kasnije se ona mijenjala samo u manjim pojedinostima. Razvoj grada Slavonskog Broda pratio je i sam razvoj okolnih sela: Kaniža, Zbjeg, Šumeće i Dubočac – koja se nalaze zapadno od Broda: Gornja Vrba, Ruščica, Donja Vrba, Gornja Bebrina istočno od Broda te sela uz prigorsku cestu sjeverno od Broda: Gornji Andrijevci, Sibinj, Gromačnik, Varoš, Podvinje, Bukovlje, Vranovci, Trnjani, Garčin, G.Andrijevc. Od navedenih naselja, Podvinje je jedino koje ne pokazuje tragove depopulacije, nego naprotiv porast broja stanovnika, te je danas potpuno sraslo s Brodom i predstavlja jedan od najljepših ambijenata njegove šire okolice. Upravo zato ću ukratko navesti i sam razvoj Podvinja, gdje će se na jednostavniji način moći uvidjeti sama korisnost katastarskih mapa i gruntovnice kao izvora u geografskim istraživanjima.
Primjer Podvinja: od sela do grada
Podvinje je srednjovjekovno selo koje se nalazi pod istočnim stranama Brodskog brda, uz prigorsku cestu, koja se tu dijeli u dva pravca. Nekoć je Podvinje bilo okupljeno oko stare prigorske ceste i svoje župne crkve, no u novije doba kuće se grade i po obližnjem humlju. Imovna općina Podvinje ima oko 2500 jutara zemlje, od čega dosta površine otpada na šume. Ime sela upućuje na zaključak da su njegovi stanovnici od prvih početaka bili vinogradari. Posjednička porodica, zapisana u ispravi iz 1483. godine, spominje ime Petrus de Podvynia. U doba turske vladavine seoska crkva Sv. Antuna je u potpunosti razorena. Nakon povlačenja Turaka iz okolice Broda, u Podvinju je ostalo 17 naseljenih kuća. Kao kućedomaćini su zapisani: Ilija Stević, Jakob, Lovro, Blaž, Mato i Grga Beraković, Mijo Jurković, Marijan Ovačić, Stipan Marcotić, Luka Bošnjak, Miho i Blaž Glasić i Nikola Marković. Svi su oni bili rimokatoličke vjeroispovjesti. Seljaci Podvinja plaćali su porez u iznosu dva denara. Osim toga bili su obvezni na tlaku i to godišnje po devet dana i na davanje desetine od svega priroda. Turskom caru su plaćali harač. Po kući se davalo 80 denara. Nakon što je novim gospodarom Podvinja postao zapovjednik brodske tvrđave, podvinjski seljaci su morali godišnje nakositi i prevesti u Brod 60 vozova sijena. Isto tako, prilikom obnove brodske tvrđave, seljaci su morali raditi na sječi i dopremi palisada, prevozili su municiju te kopali obrambene jarke. U izvještaju o selu zabilježeno je da su njegove kuće male, drvene, oblijepljene blatom i pokrivene slamom. Oko sela je bilo 100 jutara obradive zemlje. Ona se većinom nalazila u ravnici, a ponešto i na omolnom humlju. Brdovitog terena, koji se iskorištava za vinograde, bilo je oko 60 jutara. U selu su radila tri mlina. Jedan je bio u vlasništvu pukovnika Kybe, drugi I. Špoljarića, a treći je pripadao selu. Seljaci Podvinja iskazali su u popisni zapisnik da su Brođani često pokušavali prisvojiti njihovu zemlju zbog plodnosti.
Tijekom 18. st. Podvinje se pomalo povećavalo. Godine 1730. došao je u Brod kanonik J. Dumbović da obavi kanonsku vizitaciju brodske župe. Podnio je izvještaj o Podvinju u kojem stoji da se u Podvinju nalazi 30 katoličkih kuća, crkva Sv. Antuna Padovanskog te oko crkve groblje koje je ograđeno. Prilikom kanonske vizitacije 1746. godine zapisano je da je podvinjska crkva obnovljena, kao i župa. Pod nju su pripadala obližnja sela Bukovlje, Rastušje, Tomica i Vranovci.
Broj kuća u Podvinju se povećao na 51 katoličku i 7 pravoslavnih. Ukupno je u njemu bilo 327 stanovnika.
Prvu detaljniju sliku Podvinja daje katastarski plan sela i njegove imovne općine iz 1781. godine. Na njemu se vidi da su u Podvinju bile 62 naseljene kuće, koje su se redale s obiju strana prigorske ceste. Središte sela, oko župne crkve, imalo je manje proširenje poput manjeg trga. Seoske okućnice nisu bile jednake veličine, a kuće su bile jedna od druge dosta udaljene. Selo je presjecalo nekoliko potočića, koji su silazili s humlja u njegovu zaleđu. U središtu sela pored župne crkve postojala je ulica bez izgrađenih kuća. Ona se kroz vrijeme pretvarala u običnu stazu koja je vodila u obližnje vinograde. Slična ulica je postojala nekih sto metara zapadnije od crkve. U njemu su postojale dvije naseljene kuće, a potom se silazilo običnom stazom u vinograde na obližnjem brdu. Svi potoci, koji su se slijevali s tog brda, utjecali su Glogovicu. Ona u to doba nije tekla kao danas, već je skretala prema zapadu i sa zapadne strane brodske tvrđave se ulijevala u Mrsunju. Pristupni kolnik od Broda do Podvinja bio je zapravo običan poljski put. Uz njega se nalazila samo jedna podvinjska kuća. Ostale kuće su se nalazile uz prigorsku cestu. Istočni dio sela se u početku sužavao, a potom prema kraju širio. Na njegovom istočnom kraju je postojalo veće proširenje, u čijem središtu se nalazila poveća kuća. Na planu nema oznake njene namjene. Uz kolnik koji se odatle odvajao prema Rastušju nalazilo se s njegove sjeverne strane sedam naseljenih kuća. Drugi kolni krak, koji je vodio prema susjednom selu Bukovlju, bio je nenaseljen.
Sl.4. Selo Podvinje na katastarskom planu iz 1781.g. (izvornik u Ratnom arhivu u Beču)
Sl.5. Plan Podvinja iz 2003.g.
Katastarski plan podvinjske imovne općine iz 1781. godine donosi i ponešto lokalnih toponima. Na humlju u zaleđu sela zabilježena su imena Babinac, Kremenjak, Aršanji i još neka. Južnije od sela prostirali su se pašnjaci Aginka i Čaplja. Oranice na tom području nosile su imena Vrblje, Fratarsko, Majur, Otave i Livade. Podvinje se tijekom 19.st. polako povećavalo. Do kraja stoljeća imalo je 836 stanovnika, od toga 817 katolika i 19 pravoslavnih. Početkom 20.st. počeli su ovamo doseljavati Ličani i Gorani. Od te kolonizacije ima danas u Podvinju oko 400 potomaka. Novi doseljenici gradili su kuće uz kolnik prema Brodu te uz prigorsku cestu prema Brodskom brdu. Tijekom i nešto godina poslije Domovinskog rata, dominiralo je masovno naseljavanje Brodskog i Podvinjskog brda, ponajprije izbjeglica iz susjedne Bosne, a kasnije i povratnika iz inozemstva. Taj proces je trajao sve do izdavanja zakona, kojim se zabranjuje gradnja kuća na brdu.
