Narod koji sebe naziva «Kanaka» danas čini 45% stanovništva Nove Kaledonije, francuskog teritorija u južnom Pacifiku. Zajednica Kanaka zapravo je dio melanezijske etničke skupine koja uključuje Vanuatu, Solomonsko otočje i Papua Novu Gvineju. No, osim prostora južnih pacifičkih otoka, Kanaka narod spominje se i u Australiji u koju su prvi put dopremljeni polovicom 19. stoljeća. Njihova je imigracija na australski kontinent usko povezana s razvojem uzgoja šećerne trske koja je važna poljodjelska kultura na prostoru Queenslanda.
Šećerna trska se prvi put na prostoru Australije uzgajala 1820-ih godina na zatvorskim plantažama Port Macquaire-a, u sjeveroistočnom dijelu Novog Južnog Walesa. Sredinom 19. stoljeća, točnije 1860-ih godina dolazi do intenziviranja njezina uzgoja, posebice na prostoru Queenslanda u kojem su najbolji klimatski i pedološki preduvjeti. Queensland se 1859. godine odvojio od Novog Južnog Walesa i postao zasebna kolonija čiji se gospodarski rast u to vrijeme temeljio na uzgoju pamuka i šećera. No, kako je Queensland tada bio vrlo rijetko naseljen, a proizvodnja šećera zahtijevala je velik broj radne snage, javila se ideja o dovođenju jeftine radne snage s otoka južnog Pacifika koji su već bili dobro prilagođeni na rad u tropskim uvjetima, što nije bio slučaj s Europljanima.
Kapetan Robert Towns je 1863. godine doveo prve otočane s prostora današnjeg Vanuatua koji su radili na njegovim plantažama pamuka. Ubrzo su se javili i mnogi vlasnici brodova koji su u prevoženju otočana prepoznali dobru i brzu zaradu, a neki od njih osim transporta počeli su se baviti i otmicama. U razdoblju između 1863. i 1904. godine dovedeno je oko 62.000 ljudi sa Solomonskih otoka, Vanuatua, Papue Nove Gvineje i dr. područja, od čega samo dio na legalan način. Australci su ih nazivali Kanaka što znači «dječak» ili «muškarac» iako njihovi potomci koji i danas žive u Australiji preferiraju naziv «Otočani australskog južnog mora» (Australian South Sea Islanders).
U početku je bilo lako prevariti naivne otočane i uz velika ih obećanja dopremiti na australsko kopno, no s vremenom je postajalo sve teže i pojavile su se prve otmice. Jedan od poznatih i laganih načina otimanja bio je lažna trgovina. Kad bi se otočani u svojim kanuima približili brodu na kojem su bili australski «trgovci», oni bi im jednostavno potopili ili prevrnuli nestabilne kanue te potom pokupili one koji ne bi uspjeli na vrijeme pobjeći. Naoružana posada čuvala je otočane na brodu, no često su se događale i pobune koje su dovodile do krvoprolića. Kad bi stigli na australsko tlo prema njima se postupalo kao prema robovima. Na plantažama su radili čuvari koji su pazili da radnici i robovi obavljaju svoj posao.
Oni otočani koji nisu tretirani kao robovi, već su legalno dopremljeni u Australiju kao radna snaga na plantažama bogatih zemljoposjednika, također su bili izrabljivani. Radili su do iznemoglosti za minimalne plaće, živjeli u kolibama u neljudskim uvjetima, a osim samih zemljoposjednika često su bili iskorištavani od strane trgovaca kod kojih su robu plaćali po četverostruko većim cijenama nego ostali. Legalni radnici potpisivali su ugovore na tri godine, nakon čega su ih zemljoposjednici po zakonu morali vratiti njihovim domovima. Neki su se otočani vraćali u Australiju dva i više puta, a dio ih je čak ostao tu živjeti. Naravno, izvori koji svjedoče o životu otočana u Australiji dosta su različiti. Oni koje su pisali Australci porijeklom iz Europe govore o jeftinoj radnoj snazi s otoka južnog Pacifika koja je legalno radila na plantažama pamuka i šećerne trske, dok oni drugi, pisani od strane potomaka otočana govore o robovima koji su bili otimani, dovođeni prisilno u Australiju i iskorištavani. Činjenica jest da je među otočanima na plantažama bila visoka stopa smrtnosti, da su živjeli u nehumanim uvjetima, a iako je njihov dolazak u Australiju prvobitno bio zamišljen kao dovođenje jeftine radne snage, većina su ih tretirani kao robovi.
Krajem 19. stoljeća najveći dio teških radova na sadnji novih plantaža šećerne trske bio je gotov. Broj stanovnika Queenslanda, pa tako i onih radno sposobnih, neprestano je rastao i smanjila se potreba za dovođenjem nove radne snage s pacifičkih otoka. Konačno, 1901. godine, nakon što je osnovan Commonwealth, jedan od novih zakonskih akata odnosio se i na Kanaka narod tj. donesena je odluka o njihovoj deportaciji na otoke s kojih su dovezeni. Do 1908. godine većina ih se vratila svojim domovima, a službeno ih je u Australiji tada ostalo 1,654 (prema neslužbenim statistikama ostalo ih je preko 2,500). Danas u Australiji živi oko 15,000 potomaka Kanaka.
Zakon o deportaciji Kanaka natrag na njihove otoke nije izglasan samo zato što su Australci shvatili da je ovaj oblik ropstva bio krajnje nehuman, već stoga što su se u vrijeme zlatne groznice koja je zahvatila JI kontinenta 1850-ih godina, u Australiju počeli intenzivno doseljavati Azijati, posebice Kinezi. U ondašnjim političkim krugovima Novog Južnog Walesa i Viktorije govorilo se o tome da je Australija kolonija «bijelih stanovnika» i da za Azijate i «obojene» ondje nema mjesta. Stoga je 23. prosinca 1901. godine donesen Zakon o ograničenju useljavanja (The Immigration Restriction Act), što je bio početak provođenja «Politike bijele Australije» (White Australia Policy). Poznata je izjava premijera John Curtina koji je 1940-ih godina izjavio sljedeće: «Australija će zauvijek ostati dom potomaka onih ljudi koji su ovdje došli u miru, da bi u Južnom moru uspostavili koloniju britanskog naroda». Ipak, s vremenom se promijenio stav prema useljavanju, a 1966. godine ukinuta je politika rasne diskriminacije ili tzv. «Politika bijele Australije». Danas se u Australiji nastoje sačuvati kulturno nasljedstvo i običaji Kanaka naroda, što je moguće zahvaljujući upornim potomcima otočana koji ne žele da patnje njihovih predaka ikad budu zaboravljene.
