Uvod
Udaljenosti između naselja te načini njihova optimalnog povezivanja oduvijek su bile teme istraživanja geografa. Geografi „starije generacije“ udaljenost su prikazivali kao statičnu veličnu (najčešće izraženu u kilometrima). No 1960-ih godina javlja se novo viđenje prema kojemu se udaljenost više ne promatra kao statična, univerzalna veličina već kao promjenjiva veličina ovisna o položaju, brzini i smjeru gibanja. Udaljenost se izražava kao brzina koja je potrebna da bi se prešao put između dva mjesta. Promjena te brzine naziva se prostorno – vremenska konvergencija.
Osim pojma „prostorno – vremenska konvergencija“, javljaju se i pojmovi „prostorno – vremensko sažimanje“ (eng. space – time compression) ili donekle romantičniji pojam „sažimanje Svijeta“ (eng. shrincking world).
Što je prostorno – vremenska konvergencija?
Pojam prostorno – vremenske konvergencije (eng. space – time convergence) među prvima je definirao Donald G. Janelle 1968. godine. Prostorno – vremensku konvergenciju označava kao proces smanjivanja vremena potrebnog za putovanje između dva mjesta u prostoru tijekom vremena uslijed povećavanja brzine. No umjesto fizikalnog pojma brzina, Janelle upotrebljava pojam „stopa konvergencije“ (eng. convergence rate).
Prosječna stopa konvergencije, prema Janellu prikazuje promjene u prostorno – vremenskim odnosima između dvaju naselja. Stopa konvergencije računa se prema jednadžbi:
(vrijeme puta ranije godine – vrijeme puta kasnije godine) / broj godina
Janelle kao primjer navodi prostorno – vremensku konvergenciju između Edinburgha i Londona u razdoblju od 1658. do 1966. godine.
Godine 1776. kočijom se od Londona do Edinburgha putovalo 5760 minuta (4 dana).
Godine 1966. avionom se od Londona do Edinburgha putovalo 180 min (uključujući i vožnju do centra grada).
Iz gore navedene jednadžbe slijedi da su se London i Edinburgh približili za 5580 minuta (93 sata) tijekom 190 godina te da prosječna godišnja stopa konvergencije iznosi 29,3 minute.
Mogli bismo zaključiti da je stopa konvergencije linearna funkcija vremena, no u stvarnosti naselja se ne mogu približavati jednakom brzinom. Tehnološkim napretkom i pojavom inovacije stopa konvergencije naglo raste tj. dolazi do smanjenja udaljenosti između mjesta. Nakon toga sve do nove inovacije stopa konvergencije stagnira.
Također naselja se ne mogu beskonačno približavati te da je trenutni prijenos roba i ljudi iz mjesta A u mjesto B, uslijed tehničkih i tehnoloških ograničenja nemoguć (tehnologija teleportacije ili tehnologija trenutnog prijenosa za sada se pokazala uspješnom samo pri prijenosu zrake svijetlosti ).
S vremenom se javljaju nadopune teorije prostorno – vremenske konvergencije. Tako je sam Janelle s vremenom utvrdio da su ključni faktor prostorno – vremenske konvergencije tehnološke inovacije, a posebice inovacije u prometu.
Janelle prostorno – vremensku konvergenciju sada objašnjava kao dio modela prostorne reorganizacije. Prostornu reorganizaciju pak shvaća kao proces kojim mjesta, strukture i procesi uslijed promjene prostorno – vremenskih odnosa mijenjaju i prilagođavaju svoju lokacijsku strukturu i karakteristike socijalnih, političkih i ekonomskih aktivnosti. (Janelle, 1969.).
I ostali autori su nadopunjavali osnovnu teoriju te tako R. Abler uvodi aspekt troškovne konvergencije dok A. Pred pažnju posvećuje političko – ekonomskim i kulturnim implikacijama konvergencije u odnosu na proces globalizacije.
Primjera prostorno – vremenske konvergencije ima mnogo no ovdje navodimo interesantan primjer konvergencije i s njom povezane promjene u prostornim odnosima unutar države na primjeru izgradnje tunela ispod La Manchea i promjena položaja Lillea. Nekoć periferija Francuske, nakon izgradnje tunela ispod La Manchea, Lille se našao udaljen svega 1 sat od Pariza i Bruxellesa te svega 2 sata od Londona. Samim tim prometna dostupnost i važnost Lilla kao prometnog čvorišta rastu te Lille postaje regija jezgre.
Utjecaj informacijske i komunikacijske tehnologije na prostorno – vremensku konvergenciju
Mnogi autori smatraju pojavu informatičke i komunikacijske tehnologije još jednom u nizu inovacija koje će pridonijeti prostorno – vremenskoj konvergenciji. Pojavom informatičke tehnologije prema njima jača dostupnost. No pitanje je da li je to u skladu s starim shvaćanjima modela prostorno – vremenske konvergencije. Prema pojedinim autorima potrebno je razlikovati brzinu od dostupnosti (Hodge, Koski, 1997.).
Dostupnost predstavlja mogućnost dolaska do određenog mjesta uz pomoć određenog prometnog sredstva koristeći određenu prometnu mrežu. Dostupnost se izražava u cijeni putovanja, udaljenosti u utrošku vremena (Gutierrez, 2001.). Prema toj definiciji može se reći da informatizacija ne utječe na fiičku dostupnost no utječe na virtualnu dostupnost i virtualno približavanje prostora te na dostupnost informacija.
No kao suprotstavljeni argument Hodgeu i Koski može se navesti i mišljenje Janellea koji ističe kako informacijska tehnologija uvjetuje daljnji razvoj prometa te na taj način utječe i na prostorno – vremensku konvergenciju. (Janelle, 1997b.).
Utječu li teleworking i teleshoping na smanjenje broja putovanja? Pojava teleworkinga možda će smanjiti broj dnevnih migranata na posao no migracija radi kupovine te radi zadovoljavanja ostalih socijalnih potreba će i dalje ostati.
Pojavom teleworkinga i teleshoppinga dolazi do određenog stupnja reorganizacije geografskih aspekata ekonomske proizvodnje i potrošnje, no u sadašnjoj fazi razvoja on zahvača samo najrazvijenija društva.
Prostorno – vremenska konvergencija i globalizacija
Iako se koncept prostorno – vremenske konvergencije javlja još u drugoj polovini 1960-ih godina danas se njime koriste mnogi autori u pokušaju tumačenja utjecaja tehnološkog napredaka u prometu i komunikacijama na ekonomsku geografiju te aktualne svjetske procese.
Pri tome se posbno misli na globalizaciju. No, iako se u popularističkoj literaturi te u medijima često isiču pojmovi poput „smanjivanja Svijeta“ uslijed globalizacije malo autora je do sada dublje analiziralo veze između prometa i globalizacije. Većina autora te procese dovodi u vezu no ostaju samo pri toj tvrdnji bez detaljnije analize
Globalizacija je proces povećanja geografskog obujma ekonomskih, socijalnih i političkih interakcija. To podrazumjeva međunarodnu trgovinu, promet roba, povećanu mobilnost kapitala i ulaganja te rast turizma. Globalizacija stvara svjetske gradove, koji taj status dobivaju usljed protoka informacija, kapitala, znanja i usluga (Beaverstock idr., 2000.).
Nemoguće je ne dovesti u vezu proces globalizacije s raširenosti informacijske i komunikacijske tehnologije. Informacijska i komunikacijska tehnologija su glavni izvori bogatstva i ekonomskog rasta suvremenog svijeta (Breathnach, 2000. prema Castells, 1993). Ovisno o rasprostranjenosti tih tehnologija rasprostranjena je i globalizacija. Može se reći da je globalizacija prostorno neujednačen proces prisutan samo kod najrazvijenijih. Posljedica globalizacije je prema tome daljnji razvoj i do sada razvijenih društva te još veće zaostajanje onih slabije razvijenih. Slabije razvijeni koji su se nekada nazivali periferija danas se prema Breathnachu nazivaju „spori Svijet“, dakle svijet bez pristupa novim tehnologijama.
Razlike između nekada slabije razvijenih i današnje periferije ipak postoje. Današnja je podjela socijalna, a ne kao nekada prostorna (Breathnach, 2000, prema Hoogveltu, 1997).
Početkom 1990-ih i Janelle, tvorac modela prostorno – vremenske konvergencije, također je pokušavao objasniti proces globalizacije, pri čemu je prostorno – vremensku konvergenciju koristio kao sredstvo koje uvjetuje sve veću globalnu međuovisnost i povezanost. Kao preimjere uzeo je: poštansku službu, međunarodni zračni promet, telefonski promet, i posljedice smanjivanja troškova u prostoru tijekom vremena (eng. cost – space convergence).
Na posredan način prostorno – vremenska konvergencija se očituje i u raširenost nekih drugih pojava i fenomena koji nisu direktno vezani uz prometnu geografiju, a niti uz geografiju uopće. Takvi fenomeni su npr. rasprostranjenost svjetskih jezika, raširenost javnih medija, dostupnost sredstava javnog informiranja i sl. Širenje elektronskih medija je također oblik prostorno – vremenske konvergencije jer dolazi do smanjivanja svijeta te stvaranja „globalnog sela“.
