Naslovna TemeOkoliš i zaštita prirode Suvremeno geografsko poimanje okoliša

Suvremeno geografsko poimanje okoliša

by Andrija Bognar

Zadatak i cilj geografije u skladu s njezinim razvojem kao znanosti i zahtjevima prakse često se mijenjao tijekom vremena, no geografski okoliš oduvijek je predstavljao jednu od temeljnih tema njezina istraživanja. Danas je pitanje očuvanja okoliša jedan od ključnih izazaova čovječanstva.

O jednostranim pristupima poimanja okoliša

Jednostrana poimanja okoliša imala su tijekom vremena ne samo načelne, već i vrlo važne gospodarske i političke posljedice. Razumljivo da su se negativno odrazila i u svakodnevnoj praksi. Dugo vremena bila su prisutna, a još uvijek egzistiraju shvaćanja i gledišta da je prirodni okoliš odlučujući čimbenik u oblikovanju gospodarskoga i kulturnog razvoja društva. To determinističko gledište temeljeno na jednostranom uzročno-posljedičnom načelu u potpunosti odbacuje ulogu društveno-gospodarskih i kulturnih tradicionalnih čimbeničkih sustava  te ne uzima u obzir činjenicu međuovisnosti utjecaja.

Reflektira se to, što je od posebne važnosti, na neki način i u okviru našeg Zakona o zaštiti okoliša iz 1994. godine, u kojem se okoliš definira kao prirodno okruženje – zrak, voda, tlo, klima, biljni i životinjski svijet, te kulturna baština kao dio okruženja koji je stvorio čovjek. Dodati treba i određene nejasnoće i nedorečenosti u tumačenju pojma okoliša i kod geografa. Izraženo je to prvenstveno u korištenju pojmova okolina i okolica. Prvospomenuti se koristi u smislu društvenog okruženja (čovjek i rezultati njegova djelovanja), a okolica onog prirodnog (odnos biotičkih jedinki i abiotičkih elemenata prostora). Okoliš bi prema tome trebao predstavljati pojam za kompleksno čovjekovo okruženje, prirodno i društveno. Prihvatljivo, ali samo djelomično, jer nije jasno istaknuta nepobitna i nezaobilazna činjenica međuovisnosti utjecaja navedenih sustava i čimbenika u oblikovanju i razvoju okoliša. Zahvaljujući upravo tome ne iznenađuje činjenica da se u nas najčešće, može se čak reći da je i uobičajeno, pod pojmom okoliša podrazumijeva gotovo isključivo odnos čovjeka i njegova prirodnog okruženja. Slijedi zaključak da je de facto u osnovi riječ o biološkom tumačenju, pa prema tome “okoliš” predstavlja prirodnu kategoriju.

Nedovoljno jasna je i najnovija definicija okoliša objavljena u okviru geografskoga rječnika (Cvitanović, 2002) “složen prirodno i društveni pojam za područje Zemlje (?, primjedba Andrija Bognar) koje su oblikovali i sadržajno ispunili prirodni i društveni procesi” (čime?, primjedba Andrija Bognar); okoliš čine “prirodno okruženje, zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja, koje je stvorio čovjek”.

Nasuprotno gledište jest prenaglašavanje društvenih čimbenika, točnije njihove isključive važnosti u razvoju, a i u oblikovanju životnog standarda. Jedan od krajnje determinističkih izraza takvog shvaćanja jest posibilistički pristup u tumačenju pojma okoliša, koji u cijelosti odbacuje značenje i utjecaj prirodnih čimbenika okoliša na gospodarski i kulturni razvoj. Temeljno stajalište mu je da geografski okoliš, posebno ako se govori o naseobenim i proizvodnim lokacijama te geografskom položaju, pruža samo mogućnosti izbora, o kojima isključivo odlučuje čovjek. Ne obraća pri tome pozornost na utjecaj prirodnog okoliša i njegovu jasnu uzročnu povezanost s proizvodno-gospodarskim i kulturnim čimbenicima itd. Temeljna greška posibilističkog pristupa je u tome da načelno, posebno s gospodarsko-praktičkog gledišta, ne priznaje (ili pak nije prepoznao) onu, tako važnu, okolnost da su prostorni potencijali nejednolikog rasporeda na Zemlji, odnosno između pojedinih regija. Jednostavno rečeno posibilistički pristup s gospodarskog aspekta ne računa stvarnosti primjereno s prednostima koje proizlaze iz različitosti ekoloških potencijala proizvodno-prostornih i lokacijskih danosti. Čest je primjer da su mnogi gospodarsko-razvojni planovi na žalost temeljeni upravo na takvom jednostranom pristupu.

Pojam cjelovitoga geografskog okoliša

Čovjek nije, međutim, biološka već i proizvodno-potrošačka i društvena jedinka. Geografskom okolišu društva stoga neodvojivo pripada i tzv. “društveni odnos” koji se nije razvio u okviru prirodnog okoliša već i u uvjetima određenih proizvodno-gospodarskih, socijalnih, kulturnih i specifičnih demografskih, političkih i običajnih okolnosti u danim političkogeografskim okvirima, uključujući tu i baštinu te odnose sa susjedima. Tako shvaćen geografski okoliš, prema tome, sadrži prirodni i preoblikovani prostor, uključujući tu stanovništvo zajedno s mrežom njegovih proizvodnih, gospodarskih, naseobenih i kulturnih ustanova i sredstava, čemu osim toga treba dodati kao specijalne djelatnosti obranu, sigurnost, upravu i usluge. Iako je stanovništvo, zatim gospodarska i administrativno-prostorna struktura nastala u okviru prirodnoga prostora, njihov razvoj međutim nije rezultat utjecaja prirodnih procesa, stoga je metodologija njihova istraživanja različita s gledišta prakse i znanosti.

Tab. 1. Raščlamba geografskog okoliša i njegovo integralno istraživanje (tablica je zbog veličine dana u prilogu Suvremeno geog. poimanje okolisa – prilozi)

Čimbenici okoliša i njihova analiza

Čimbenici okoliša prema njihovoj funkciji i dinamici izmjena uvjetovanih i usmjerenih temeljnim čimbenicima (prirodnim i društveno-gospodarskim) mogu se svrstati u četiri podsustava:

– prirodni okoliš (geosfera, ekosfera)
– preoblikovani okoliš (izgrađeni, “umjetni” okoliš – tehnosfera)
– demografsko-ekonomski okoliš (proizvođačka sfera)
– političko-kulturni okoliš (potrošačka sfera).

Većinu podsustava i pojedinih čimbenika okoliša znanost i praksa dugo su parcijalno istraživale, no njihove međusobne veze i otkrivanje njihove međuovisnosti djelovanja danas su od odlučujućeg značaja. Zbog eksponencijalnog porasta broja stanovništva na Zemlji i intenzivnog porasta njegovih proizvođačkih i potrošačkih aktivnosti sve je slojevitije korištenje a isto tako preoblikovanje kako prirodnog tako i preoblikovanog okoliša. Slijedom toga došlo je do sve jače divergencije međuovisnosti utjecaja podsustava i čimbenika okoliša.

Uključivanjem naprednijih tehnologija u proizvodnju sve je jače izražena diferencijacija podjele rada između pojedinih gospodarskih regija, a pojačano je strujanje tvari i energije. Jačanje proizvođačkih potencijala ne rezultira samo gospodarskim prednostima već uzrokuje i pojavu određenih kriznih situacija u okolišu.

Nesumnjivo je da je temeljni zadatak gospodarske politike racionalno korištenje okoliša, točnije ostvarenje funkcionalnog uređenja prostora. To naravno podrazumijeva rješavanje niza parcijalnih zadataka (prostorna organizacija života, gospodarenje vodama, urbanistička rješenja, odgovarajuće gospodarenje i smještaj industrijskog i ostalog otpada raznog porijekla, zaštita okoliša, rješenje pitanja odvodnje onečišćenih voda itd.), čije se rješenje temelji na prepoznavanju uzročno-posljedičnih veza. Na žalost, sve do danas ne posjedujemo takav postupak kojim bi brojne i vrlo različite čimbenike okoliša analizirali na temelju jednog jedinstvenog pristupa i odgovarajućih metoda i izvršili kompleksan premjer mogućnosti (potencijala) pojedinih regija i njihovo racionalno korištenje u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu. Upravo stoga jedan je od temeljnih zadataka znanosti i prakse da izradi i provede analizu potencijala okoliša pojedinih regija temeljenu na kvalitativnom vrednovanju sustava dominantnih čimbenika te izraditi odgovarajući model analize cjelokupnog sustava okoliša svakoga pojedinog prostora.

Cjeloviti geografski okoliš sadržajno je slojevitiji, kompleksniji nego onaj prirodni. Dodati treba da je njegov potencijal složeniji i raznovrsniji pa društvu omogućuje povoljne egzistencijalne mogućnosti.

U ocjeni potencijala okoliša s antropocentričnog stanovišta iskorištavanje prirodnih danosti treba uvijek zajednički vrednovati s njegovim kulturnim, društveno-gospodarski i tehničkim mogućnostima. Samo vrednovanjem prostorne strukture neke regije, danosti okoliša i njegovih resursa i čimbenika (prednosti i nedostataka – slabosti) može se doći do premjera njezinih optimalnih mogućnosti i kapaciteta, dakle, točnije rečeno, do premjera potencijala regije. Rješenje nije lako pa zahtijeva kompleksni geografski pristup.

Potencijal prirodnog okoliša (ekološki potencijal) neke regije u širem smislu predstavlja zajednički utjecaj svih proizvodnih snaga područja (vidi tab. 2, P = A1 + E1 + A2 + E2), dok je njegov društveno-gospodarski potencijal rezultat zajedničkih stvaralačkih i potrošačkih aktivnosti čovjeka (tab. 2, P1 = A3 + E3 + A4 + E4).

Tab. 2. Shema geografskog okoliša, njegovih podsustava i parcijalnih danosti te čimbenika (tablica je zbog veličine dana u prilogu Suvremeno geog. poimanje okolisa – prilozi)

Integralni potencijal okoliša izraz je kompleksa mogućnosti koje pružaju čimbenici svih navedenih podsustava (tab. 1). Prema tome, potencijal okoliša nekog područja dan je prirodnim čimbenicima (prirodni i ekološki potencijali) te vrijednošću cjelokupnih proizvodnih i neproizvodnih aktivnosti čovjeka (čimbenicima društveno-gospodarskih, političkih i kulturnih potencijala). Integralni geografski potencijal neke regije ili pak države mijenja se pri tome prostorno i vremenski u zavisnosti o životnom standardu i nivou tehnološkog i znanstvenog napretka. Njegovo utvrđivanje moguće je ostvariti isključivo jednom antropogeno-gospodarstveno utemeljenom geografskom analizom. Trenutačno, poznajući nivo znanstvenih mogućnosti i opremljenosti (razina razvoja znanosti, metoda, sredstava i podatci), to nije moguće na zadovoljavajući način riješiti. Znači to istodobno da nismo u mogućnosti niti točnije izračunati prosječne sumarne vrijednosti potencijala okoliša za pojedine gospodarske grane. Da bi se to provelo, potrebno je provesti sveobuhvatne interdisciplinarne aktivnosti. Pretpostavka takvom rješenju su dakako dugotrajna i kompleksna planska istraživanja.

U okviru tab. 1 i 2 iznesene su teoretske pretpostavke načina vrednovanja cjelokupnoga geografskog okoliša. Naime, one sadrže naša viđenja razvoja čimbenika geografskog okoliša (danosti i energije) i analizu te tumačenje njihovih međusobnih veza kao i evoluciju prostorne strukture oblikovane međuovisnošću djelovanja svih navedenih čimbenika.

Razumljivo je da složenost prije navedenog zadatka ne znači da treba odustati od pokušaja da se traže odgovarajuća rješenja bez obzira na prije spomenuta dugotrajna i složena istraživanja, a da bi se pronašli prihvatljivi odgovori. Kako nam istraživanja prirodnog okoliša u skladu s našom dosadašnjom orijentacijom u radu stoje najbliže, najveća pažnja poklonjena je vrednovanju prirodnih i preoblikovanih okoliša.

U razradi metodike vrednovanja u razmatranje je ušlo sedam grupa ekoloških faktora prirodnog okoliša:

– reljefni
– geološki
– klimatski
– kopnene i podzemne vode
– tla
– potencijalni vegetacijski pokrov
– krajolik.

Vrednovanje je pritom provedeno s aspekta turističkoga i šumarskoga gospodarstva, zaštite okoliša i korištenja tla u poljodjelskim aktivnostima.

Članak je napisan u koautorstvu s pokojnim akademikom dr. sc. Márton Pécsi s Geografskog instituta  Mađarske akademije znanosti iz Budimpešte i iznesen na 3. Hrvatskom geografskom kongresu u Zadru (cijeli članak s popisom literature dostupan u Zborniku).

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content