Nekoć “otoci samoće koji život znače”, jadranski se svjetionici posljednjih godina uspješno uključuju u turističku ponudu pružajući turistima potuno drukčiji doživljaj Jadranskoga mora uz istodobno potkrepljivanje slogana Hrvatske turističke zajednice “Hrvatska – Mediteran kakav je nekad bio”.
Zadržati poziciju na globalnom turističkom tržištu znači, među ostalim, i praćenje trendova turističkog razvoja. Turistički trendovi pokazuju promjenu u ponašanju i turista kojima sve važnije postaje “doživjeti”, od nekadašnjih prioriteta “posjetiti”, “odmoriti se”. Drugim riječima, moderan turist postaje sve “znatiželjniji”, mobilniji i aktivniji, od nekadašnjeg “objekta” postaje “subjekt” u turističkim kretanjima. Od 1980-ih zapaža se jačanje interesa za oblike turizma bliže prirodi i individualnom doživljaju (“ekoturizam”) i to kao reakcija na pretjerani razvoj masovnog turizma i u skladu s povećanom svjesti o potrebi zaštite okoliša. Sve navedeno pogoduje razvoju selektivnih oblika turizma, dok nekoć apsolutno dominantni maritimni, masovni kupališni turizam pokazuje sve slabije financijske rezultate, seli u destinacije koje nisu uspjele razviti zahtjevniju, “individualniju” turističku ponudu, uz istodobnu stagnaciju u svojim nekadašnjim kolijevkama.
Naznake navednoga procesa počinju se događati i u Hrvatskoj, dugogodišnjoj destinaciji masovnog, kupališnog, ljetnog turizma. Naime, nakon osamostaljenja i Domovinskoga rata, Hrvatska se u turističkom smislu želi predstaviti ne samo kao država klasične ponude masovnog kupališnog turizma, nego i kao destinacija s velikim mogućnostima za zadovoljenje turističkih potreba i zahtjevnijeg, znatiželjnijeg, imućnijeg, individualnijeg, obrazovanijeg turista. Upravo stoga, dolazi do pojačanog razvoja nautičkog turizma, ruralnog turizma, turizma u zaštićenim područjima, kulturnog turizma – dakle, selektivnih vrsta turizma koje danas pružaju kvalitativnu nadopunu dominantnom masovnom kupališnom turizmu, a ubuduće bi trebale igrati glavnu ulogu u produljenju turističke sezone i profilaciji autohtone hrvatske turističke ponude i identiteta na svjetskom turističkom tržištu.
Selektivni turizam može se definirati kao turizam motiviran različitim razlozima, što znači da postoji vrlo široka lepeza aktivnosti i sadržaja zbog kojih ljudi odlaze na turistička putovanja, a to je potvrdilo tezu da turizam nije toliko homogen kao što se ranije mislilo. Vrste selektivnog turizma su npr.: ruralni turizam, kulturni turizam, ekoturizam čiji je vežan segment turizam u zaštićenim područjima, nautički turizam, itd.
Tema ovoga članka, hrvatski svjetionici kao mjesto provođenja odmora, dobar su primjer kako se maštovitijom ponudom zanimljivom za zahtjevnijeg turista, može promovirati maritimni turizam iz potpuno različitog kuta nudeći gostima doživljaj vlastitog pustog otoka.
Svjetionici u turističkoj ponudi Hrvatske
Zbog iznimne razvedenosti plovidba hrvatskom obalom Jadrana u prošlosti je bila i lagodna, ali i opasna, ovisno o vremenskim prilikama. Za vrijeme pogodnih vremenskih uvjeta i dnevnoga svjetla, mnoštvo otoka, otočića i hridi ne bi predstavljalo veći problem prilikom plovidbe iskusnim moreplovcima, međutim za vrijeme nevremena i tokom noći kopnene bi prepreke pričinjavale problem u navigaciji te su predstavljali opasnost. Iako je i prije pojave svjetionika u antičko vrijeme postojao “sustav navođenja” plovila koji je uključivao goruće baklje na kulama na ulazu u luku, svjetionici u današnjem smislu te riječi na Jadranu se grade od početka 19. stoljeća kada Austro-Ugarska želeći razvijati što moćniju mornaricu podiže inicijalnu mrežu svjetionika koja se kroz razdoblje međuratne i socijalističke Jugoslavije te neovisne Hrvatske nadopunjavala novim rasvjetnim objektimate modernizirala u tehničkom smislu.
Većina hrvatskih svjetionika, pogotovo oni na udaljenijim, pučinskim otocima, osim svjetlosnih uređaja, unutar nekoliko metara debelih zidova obuhvaćali bi i nekoliko stotina kvadratnih metara prostora namijenjenih za boravak posade svjetioničara i njihovih obitelji. Kako je zbog automatizacije svjetlosnih uređaja svjetioničara sve manje, javila se ideja da se u navedenim prostorima urede apartmani za prihvat turista. Za prenamjenu nekadašnjih svjetioničarskih prostorija u apartmane, kao i za održavanje svjetionika zaslužna je splitska tvrtka Plovput koja je prije četiri godine krenula u projekt iznajmljivanja kako bi se osigurao novac potreban za obnovu tih vrhunskih spomenika kulturne baštine podignutih u vrijeme Austro-Ugarske. Posao iznajmljivanja svjetionika preuzela je turistička agencija Penul.
Na opisani način u turističku je ponudu do sada uključeno 11 hrvatskih svjetionika. To su: Savudrija, na istoimenom rtu u Istri, rt Zub kraj Novigrada u Istri, Sv. Ivan na pučini na istoimenom otočiću ispred Rovinja, Porer na istoimenom otočiću ispred Pule, Veli rat na sjeverozapadnom dijelu Dugog otoka, Prišnjak na otoku Murteru, Sv. Petar na rtu kraju Makarske, Pločica na istoimenom otočiću u Korčulanskom kanalu, između Hvara i Korčule, Struga, na južnoj obali Lastova pokraj naselja Skrivena Luka, Sušac, na istoimenom otoku zapadno od Lastova te Palagruža na najudaljenijoj, istoimenoj otočnoj skupini.
Potražnja, posebice austrijskih i talijanskih, turista za unajmljivanjem apartmana na svjetionicima sve je veća, a kao dodatnu zanimljivost valja istaći da je interes značajan i izvan kupališne sezone što potvrđuje da je bitan motiv boravka turista na svjetionicima iskusiti život na “pustom otoku”, tj. osjećati se poput svjetioničara, a ne samo traženje osame za vrijeme kupališne sezone. Upravo zbog evidentnog interesa za produljenjem sezone svjetonički se apartmani opremaju grijanjem; pet od jedanaest već ih je prilagođeno za boravak turista i izvan sezone.
Svjetionik Palagruža
Od svih 11 svjetionika uključenih u turističku ponudu, svjetionik na otoku Palagruži, najudaljenijem hrvatskom otoku, podjednako udaljenom od otoka Lastova na sjeveroistoku i talijanskog poluotoka Gargana na jugu, svakako zaslužuje najviše pozornosti. Naime, ako pretpostavimo da je jedan od presudnih motiva turista za upravo takav, «robinzonski», odmor osjećaj udaljenosti, inzularnosti i izoliranosti od primarnog značenja, Palagruža je svakako odredište koje se ne smije zaobići. Nigdje na Jadranu, ne može se doživjeti ranije spomenuti osjećaj kao na Palagruži, otočiću po 50-ak kilometara udaljenom od najbliže civilizacije koja se najčešće niti ne vidi na horizontu.
Dana 20. rujna 1876., nakon nepune dvije godine radova, na otoku Palagruži počeo je s radom svjetionik, za navigaciju jedan od najvažnijih na Jadranu, a dvadeset godina poslije pokraj njega postavljena je i stalna meteorološka postaja. Svjetionik je lociran na najvišem dijelu otoka Palagruže, tako da je vrh svjetioničarske kule (109 m nadmorske visine) ujedno i najviše točka otoka.
Temelji i prizemlje zgrade izgrađeni su od kamena sa same Palagruže, dok je ostatak zgrade izgrađen od bračkog kamena. Ukupna površina objekta (prizemlje i kat) iznosi oko 400 m2. Za iznajmljivanje su namijenjena dva apartmana, svaki sa po 50-ak m2 koji sadržavaju po dvije dvokrevetne sobe, kuhinju te kupaonicu s WC-om. Apartmani su opremljeni i grijanjem tako da je u njima moguć i boravak tokom zime. Od svjetionika do obala Palagruže moguće je sići po dvije uređene staze koje vode do Stare vlake, šljunčane plaže na sjevernoj, odnosno do Velog žala na južnoj strani otoka.
Koncept uređivanja apartmana na svjetionicima (sa i bez posade) u svakom slučaju je pozitivan primjer razvoja turističke ponude Hrvatske koji uvelike pridonosi njenoj prepoznatljivosti u odnosu na konkurenciju – ostale sredozemne države. Naime, rijetko su gdje na svijetu svjetionici uključeni u turističku ponudu kao smještajni kapaciteti te se rijetko gdje turistima može ponuditi poseban doživljaj koji oni pružaju. Stoga nije fraza ako na kraju konstatiramo da bi upravo svjetionici mogli pokazati daljnji put razvoja selektivne turističke ponude Hrvatske, odnosno da bismo ih mogli nazvati “lučonošama hrvatskoga turizma”.
Više o hrvatskim svjetionicima i otoku Palagruži možete pročitati u sljedećim publikacijama i internetskim stranicama:
Friganović, M. (1960): Naš Jadran, svjetionici i ljudi na njima, Geografski horizont, vol. 6, br. 1-2, 1-16.
Friganović, M. A. (1997): Palagruški otoci – geografska obilježja, Geografski horizont, vol. 43, br. 2, 97-102.
Šerić, N. (2004): Kamena svjetla: priče i legende o jadranskim svjetionicima, o mjestima na kojima su izgrađeni i o njihovom podmorju, Marjan tisak, Split.
http://www.adriatica.net/lighthouse/main_hr.htm
