Zašto Dolomiti? Puno je priča na tu temu, još više postova i objava na društvenim mrežama, TV emisija – i sve do jedne prikazuju veličanstvenu i netaknutu prirodu. Meni je uvijek pred očima bila idilična slika Dolomita – kućice u cvijeću na zelenoj livadi poviše nekog jezera, okružene visokim planinskim vrhovima. To je bio i osnovni razlog koji me je privlačio k Dolomitima. Dodatno su me potaknule usmene preporuke naših iskusnih prijatelja planinara koji su te krajeve pohodili više puta i koji su uvijek s istim žarom pričali o ljepoti koju su tamo osjetili i doživjeli. Stoga smo suprug i ja odlučili da ih osobno posjetimo.
Dolomiti su regija na sjeveru Italije, koja je dobila naziv po istraživaču, francuskom geologu Déodatu de Dolomieu. Jug naseljavaju Talijani, sjever Tirolci, gdje je i službeni jezik njemački, a samo srce naseljavanju Ladinjci, gdje se govori drveni ladinski jezik. Danas je to elitna turistička destinacija i sve je podređeno toj uslužnoj djelatnosti. Naš prvi pokušaj da odemo u Dolomite je bio 2023. godine, kada smo u rano proljeće rezervirali trodnevni izlet koji je imao primarni cilj obići neki ‘tritisućnjak’, budući da još nismo bili iznad 3000 m. Pala je odluka za izlet koji je uključivao i turu na vrh Piz Boe. Nažalost, par dana pred polazak došlo je do naglog pogoršanja vremena te je naš izlet bio otkazan. Odmah smo odlučili da novac preusmjerimo na izlet u sljedećoj godini uz želju i nadu da će vremenske prilike biti povoljnije. I tako smo se odlučili za idilični program dolomitskih bisera, koji je uključivo posjet jezeru Sorapis, Cinque Torri i turu oko Tre Cime. Računali smo da će vrijeme vjerojatno biti stabilnije, s obzirom da se radilo o terminu krajem svibnja i početku lipnja.
Cortina D’Ampezzo, oblaci i kiša
Dan 1. Cortina D’ Ampezzo i Lago di Federa
Na putovanje smo išli sa slovenskom agencijom specijaliziranom za planinarska putovanja. Ja sam doduše bila malo u strahu kako ćemo se nas dvoje uklopiti, s obzirom na jezičnu barijeru i nove ljude. No svi su nas od početka srdačno primili te smo brzo sklopili nova prijateljstva, od kojih neka traju i danas. Iz Zagreba smo krenuli u 02:30 te se u Ljubljani ukrcali na autobus, koji nas je dovezao do Cortine D’ Ampezzo. Jutro je bilo poprilično hladno i maglovito, padala je kiša, međutim iz agencije su javili da će se putovanje realizirati u svim uvjetima. U Cortini se vidjelo da se taj dan neće moći na planiranu turu do jezera Sorapis. Lago di Sorapis je upečatljivo tirkizno jezero na nadmorskoj visini od 1923 m do kojeg se dolazi planinarskom stazom s prijevoja Tre Croci 1805 m. Od prijevoja do jezera na kojem se nalazi planinarski dom vodi atraktivna staza, koja je u nekim dijelovima malo zahtjevnija te je za zaštitu postavljen gelender. Vodič nam je pokazivao fotografije drugih planinara, gdje se vidjelo da je staza puna snijega i leda te da ruta nije sigurna. Stoga su vodiči odlučili da odlazimo na manje “zahtjevniju” destinaciju do jezera Lago di Federa, koje se nalazi u blizini Cortine, a polazište je bilo iz mjesta Ponte di Rocurto (1700 m). Nakon iskrcavanja iz autobusa slijedila je priprema za turu u stilu desanta na Normandiju, gdje smo na sebe navukli punu ratnu spremu od gamaša do kabanica i krenuli u uspon. Ruta je jako lijepa, međutim nije bilo nikakvih vidika, s obzirom na oblake i kišu koja je lijevala. Naš cilj bilo je jezero Lago di Federa i planinarska kuća Rifugio Croda da Lago (2046 m). Čim smo primicali visini od 2000 metara, kiša se pretvorila u guste snježne krpe. Cijela grupa je strpljivo hodala prema kući, koja je naravno još u tom periodu zatvorena. Po dolasku mogli smo osjetiti moć i ljepotu prirode visokih planina i ledenjačkog jezera, ali smo bili i malo razočarani, jer nismo mogli doživjeti prekrasne poglede na Cinque Torri. Budući da kuća nije radila, stisnuli smo se uz rub kuće, na brzinu pojeli sendvič i okrijepili se i krenuli nazad prema autobusu. Pri silasku osjetila sam da će biti problema, jer sam shvatila da mi noga u gojzericama “šljapka”, bez obzira što sam imala i kabanicu i zimske hlače i gamaše. Dolaskom u autobus, sve moje crne misli su se i obistinile, jer su moje gojzerice bile potpuno mokre, a iz čarapa se cijedila voda. Nakon ture i presvlačenja, otišli smo u Cortinu D’ Ampezzo na zasluženi Aperol Spritz. Odmah sam suprugu rekla da ništa od sutrašnjeg dana, jer nema šanse da se gojzerice osuše do jutra. Međutim kad smo došli u naš smještaj u gradić Dobiacco (Toblach) shvatila sam da ja nisam jedina s problemom promočenih gojzerica, nego da cijela grupa muči ista briga (doduše neke više, a neke manje, eh tu mi je barem malo laknulo). Srećom hostel je imao fenove i nakon feniranja koje je trajalo dva sata po paru cipela te grijača koji su radili cijelu noć, ujutro je sve bilo u najboljem redu za novu dozu planinarskih užitaka.
Na stazi prema Lago di Federa
Dan 2 – Cinque Torri
Cinque Torri ili u prijevodu Pet stupova se također nalazi u blizini Cortine. Ishodište nam je bilo na cestovnom prilazu donjoj stanici žičare Seggovia 5 Torri (1871 m). Meteorološke prilike su i dalje bile loše, ali ipak malo ugodnije. Tog dana smo bili pametniji pa smo uzeli kišobrane, koji su nas donekle zaštitili. Na prilazu stijeni bili su vidljivi ostaci snježnih zapuha, a vjetar je nemilosrdno puhao. Ovaj dio mi je bio jako interesantan zbog bogate povijesti iz 1. svjetskog rata, budući da dio planinarske staze prolazi kroz rovove. Mi smo bili par sati u zimi i hladnoći pod dobrom i modernom opremom, međutim cijelo vrijeme sam zamišljala što su talijanska i austro-ugarska vojska proživjele ovdje u zimskim mjesecima i ratnim sukobima. Mogli smo osobno vidjeti skloništa talijanske vojske, od kojih su neka pretvorena u muzej na otvorenome. U okruženju stijena djeluju dva planinarska doma (Rifugio Cinque Torri 2137 m) i Rifugio Scioattoli (2255 m), za vrijeme našeg boravka zatvoreni. U zimskim mjesecima moguće je i skijati, budući da su Cinque Torri unutar široke mreže skijaških staza Dolomiti Superski područja. Na vrhu smo napravili kružnu turu, a pojedini članovi naše grupe su otišli i do vrha Nuvolau (2574 m). Taj dan skupilo se 10 km hoda i malo manje od 500 m uspona.
Cinque Torri
Put prema planinarskoj kući
Dan 3. – Tre Cime ili kad te vrijeme nagradi, a poniznost prema planini usreći maksimalno.
Rano ujutro pakiramo se i odlazimo iz hostela u Dobbiacu. Danas idemo do Tre Cime di Lavaredo. Područje Tree Cime (na hrvatskom se često spominje naziv Tri dimnjaka, budući da vrhovi izgledaju kao dimnjaci) je pod zaštitom UNESCO-a, tako da je broj posjetitelja dnevno ograničen. Mi smo imali sreću, što je cesta dan ranije otvorena za promet, nakon što je očišćena od snijega. Ova planinska cesta otvorena je od kraja svibnja do početka listopada. Rani polazak je nužan, budući da samo 700 vozila dnevno ima osiguran prolaz do kuće Auronzo. Tre Cime di Lavaredo ili njemački Drei Zinnen do 1919. je bila granica između Italije i Austro-Ugarske. Ostaci Prvog svjetskog rata vidljivi su uz planinarsku stazu (kapelica za poginule, natpisne ploče s imenima poginulih vojnicika, spomenici, bunkeri…). Ovaj dio povijesti poznat je kao Bijeli rat (White war), kada su na ovim visinama do 3000 m brojni Talijani, Austrijanci, Slovenci, Hrvati, Mađari umirali u dubokom snijegu na prvoj liniji obrane. Impresivno je kako se rat vodio na ovim visinama, kako su ljudi živjeli i umirali, kako su se mukotrpno kopali tuneli, rovovi, čistile ceste, a sve u uvjetima vrlo niskih temperatura, velikog snijega i olujnog vjetra. Zanimljivo je da su putevi kroz planine bili osigurani željeznim ljestvama, klinovima i drugim pomagalima. Upravo iz Dolomita potječe naziv VIA FERRATA koji se i danas koristi – osigurani planinarski put. Prvi dio staze je ‘turistički’, međutim nakon pola sata dočekao nas je izazov: Budući da je uobičajena staza kojom se dolazi do vidikovca prema Tre cime bila jako skliska, odlučeno je da isprtimo svoj put do vrha. Taj put će mi ostati u sjećanju kao najljepši dio izleta, jer snježna bjelina i plavo nebo ne mogu se nigdje doživjeti kao za ovakvih izleta. Dolaskom na plato, shvatila sam zašto brojni turisti hitaju ovamo. Pogled je spektakularan, jer se vide sva tri vrha (Cima Piccola 2857 m, Cima Ovest 2973 m i Cima Grande 2999 m). Ovi vrhovi su puni penjačkih smjerova. Naš plan je inicijalno bio da kružnom turom zaokružimo sva tri vrha, ali to nije bilo moguće zbog lavina, tako da smo se istim putem spustili u dolinu. Mi smo se spuštali, a gomile izletnika išle su prema gore. U mojoj glavi bila je samo jedna pomisao – kako to izgleda u ljeti kad je sezona i sve vrvi turistima. Ovdje smo hodali 5,5 km odnosno nešto malo manje od 3 sata. Na povratku smo napravili cijeli krug oko jezera Lago di Misurina, zastali na jezeru Toblach te u povratku posjetili tvornicu Loacker u mjestu Heinfels u Austriji, degustirajući slatkiše i finu kavu.
Pogled prema Lago di Misurina s Tre Cime
Lago di Misurina
Tre Cime
Sniježne padine i sipari Tre Cime
Kuća Auronzo
Dolomiti su doista regija neiscrpnih prirodnih atrakcija i ljepota – od očaravajućih vidika koji ostavljaju bez daha u svim vremenskim uvjetima do gastronomskih užitaka, od kuglice sladoleda do neizostavne šalice kave. No, ono što ovu regiju čini posebnom jest naglasak na održivosti turizma, koju Talijani dosljedno zahtijevaju i njeguju. Bez takvog pristupa, cijela bi regija odavno bila devastirana i unakažena, poput nekih dijelova jadranske obale. Osobno sam se uvjerila da za ovakav oblik turizma nisu dovoljni samo resursi – potrebni su i srce i duša, kako bi se stvorile neizbrisive uspomene i sjećanja na ovaj predivan kraj te pružila ona neopisiva mentalna snaga koju samo priroda može ponuditi.
