Uvod

Ilegalno odlaganje otpada u Hrvatskoj odavno nije problem samo brojnih “divljih deponija” uz ceste, rijeke, na rubovima naselja i u speleološkim objektima. Tijekom 2025. na javni poziv Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) prijavljena je 91 lokacija ilegalno odloženog otpada, a šest ih je izdvojeno kao prioritet za sanaciju (Bujan 2025; FZOEU 2025). Posebno je ozbiljan primjer na lokaciji nekadašnjeg PPK Velebit u Gospiću (sl. 1), na koji od osnutka u veljači 2025. upozorava Građanska inicijativa “Gospić je naš dom”. To je jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva jer su opsežna istraživanja omogućila sagledavanje posljedica, a posebnu mu težinu daje položaj u krškom prostoru.

Sl. 1. Prostor bivšeg PPK Velebit u Gospiću gdje je odlagan otpad. Izvor: Građanska inicijativa “Gospić je naš dom”.

Prostorni opseg i sastav odloženog otpada u Gospiću

Za razumijevanje ozbiljnosti slučaja treba znati o kakvom se otpadu i kojim količinama radi. Dostupna dokumentacija objavljena je nakon što je to zatraženo na sastanku Građanske inicijative s predstavnicima Vlade  i uključenim akterima u srpnju 2026. (MZOZT 2026a).

Analize sastava otpada proveo je 2024. Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” (NZJZ), a FZOEU ih je javno objavio tek u srpnju 2026. (FZOEU 2026a, 2026b, 2026c). Pokazale su da nije riječ o homogenoj masi običnog otpada – među uzorcima su dokumentirani otpad od mehaničke obrade koji sadrži opasne tvari i medicinski otpad (sl. 2).

Sl. 2. Otpad na lokaciji i uzorak 8, klasificiran kao 18 01 03* – otpad čije je sakupljanje i odlaganje podvrgnuto posebnim zahtjevima radi prevencije infekcije (Katalog otpada, NN 106/2022). Izvor: NZJZ, Ispitni izvještaj 058 00406/24, Uzorak 8, 15. 5. 2024.

Potpuniju sliku dalo je vještačenje Geotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu provedeno po nalogu USKOK-a tijekom 2025. i početkom 2026., a potom dopunjeno novim rezultatima ispitivanja utjecaja na podzemne vode (USKOK 2026; Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a, 2026b). Prema podacima izvješća površina ispod koje je zakopan otpad iznosi približno 14.267 m², prosječna dubina je 2,9 m, prosječan volumen tijela odlagališta je procijenjen na 41.374 m³, a procijenjena masa otpada je 32.915 t. Osim zakopanog otpada, na površini su se nalazile dvije „crne hrpe“ sitnozrnatog materijala: veća volumena 9.101,78 m³ i procijenjene mase 4.245,01 t te manja volumena 313,02 m³ i procijenjene mase 168,44 t (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a). Otpad je opisan kao heterogena, slojevita masa s plastičnim i polimernim frakcijama, organskim materijalom, mineralnim i građevinskim komponentama te sitnozrnatim tehnogenim materijalom. Prepoznati su i otpad od obrade električne i elektroničke opreme i medicinskog otpada, miješani tehnološki obrađeni, građevinski i mineralni otpad s tragovima plastike. U pojedinim uzorcima utvrđene su povišene koncentracije kadmija, bakra, olova, cinka i antimona u odnosu na prirodne vrijednosti i vrijednosti dopuštene za poljoprivredno tlo (NN 71/2019), a testovi procjeđivanja pokazali su problematičan antimon. U biljnim uzorcima do 200 m od odlagališta utvrđeni su Sb, Cu, Zn, Pb i Cd. Za sva tri kompozitna uzorka nedvojbeno je utvrđeno opasno svojstvo otpada HP14 – ekotoksičnost (prema Pravilniku o gospodarenju otpadom, NN 106/2022). Osim toga utvrđeno je i širenje onečišćenja u ovom periodu na minimalno 50 m od odlagališta (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a).

U osnovnom vještačenju je utvrđeno da postoje putovi kojima se voda i otopljene tvari iz otpada mogu kretati prema vodonosniku. Prema očitovanju HZJZ u lipnju 2026. te tvrtke Ličke vode d.o.o. u sustavu vodoopskrbe onečišćenje nije bilo detektirano (MZOZT 2026b, Ličke vode d.o.o. 2026). Dopuna vještačenja iz srpnja 2026. donijela je nove rezultate – u podzemnoj vodi na dvije bušotine nizvodno od odlagališta pronađeni su PFAS spojevi (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026b). To je velika skupina vrlo postojanih sintetskih kemikalija (NZJZ 2024) koje se u prirodi vrlo brzo šire, lako otapaju u vodi i teško razgrađuju, pa ih se naziva “vječnim kemikalijama”. U jednoj od nizvodnih bušotina zbroj izmjerenih PFAS spojeva iznosio je 200,5 ng/L. Vještaci taj rezultat uspoređuju s parametarskom vrijednošću od 100 ng/L propisanom Direktivom (EU) 2020/2184 za parametar “Sum of PFAS” u vodi namijenjenoj ljudskoj potrošnji (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026b). Na temelju prostorne raspodjele PFAS spojeva i hidrogeoloških uvjeta vještaci zaključuju da odlagalište predstavlja vrlo vjerojatan izvor njihove migracije u podzemni vodonosnik te da je utvrđen stvarni lokalni utjecaj na kvalitetu podzemnih voda (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026b).

Od 2017. do 2024. na području zahvata uklonjen je biljni pokrov na 17.796 m². Na istoj se lokaciji preklapaju fizička promjena prostora, odlaganje otpada i tvari koje predstavljaju opasnost za okoliš ili su ga već degradirale (sl. 3).

Sl. 3. Promjene površinskog pokrova na mjestu odlaganja otpada 1968.-2024. Izvor: Digitalni ortofoto DGU.

Zašto je krš posebno osjetljiv na onečišćenje?

Krš nije samo površinski reljef s ponikvama ili poljima u kršu poput Ličkog polja u kojem je smješten Gospić. To je komplicirani sustav u kojem su površina i podzemlje povezani mrežom pukotina, šupljina i kanala kroz koje se voda infiltrira, ponire i otječe podzemljem (sl. 4; Bonacci i Roje-Bonacci, 2004). Prirodno filtriranje može biti znatno slabije nego u vodonosnicima u kojima voda sporo prolazi kroz debele slojeve poroznog sedimenta ili ga uopće nema. Samočišćenje je također minimalno jer voda brzo otječe. Zato onečišćenje može imati posljedice i na mjestima koja su od izvora onečišćenja daleko (Bonacci i dr. 2016.).

Sl. 4. Hidrološke veze u kršu i mogući putovi širenja onečišćenja s površine u podzemlje.

Smjer kojim voda otječe na površini ne mora odgovarati smjeru kojim se kreće u podzemlju. Voda iz jednog ponora može otjecati prema više izvora, a jedan izvor može primati vodu s velikog područja i iz više podzemnih pravaca. U hrvatskom Dinarskom kršu dokazane su veze duge više desetaka kilometara. Najdulja je 69 km – između Markova ponora rijeke Like i izvora na jadranskoj obali. U istim istraživanjima zabilježene su i velike brzine podzemnog otjecanja, u pojedinim slučajevima veće od 1 km/sat (Kuhta i Brkić, 2008). Ti podaci ne govore kako voda teče upravo ispod lokacije otpada u Gospiću, ali  pokazuju prostorne odnose koji su u Dinarskom kršu mogući.

Kada kišnica ili sniježnica prolaze kroz otpad, voda dolazi u dodir s različitim materijalima i iz njih može otapati ili ispirati pojedine tvari. Tako onečišćena voda procjeđuje se dalje kroz otpad, tlo i stijene. Što će se pritom dogoditi ovisi o svojstvima otpada, topljivosti i pokretljivosti onečišćujućih tvari, količini vode te svojstvima tla i stijena. U Gospiću hidrogeolozi upravo procjeđivanje i infiltraciju navode kao mehanizme prijenosa onečišćujućih tvari, a dopunom vještačenja potvrđena je i infiltracija oborinskih voda kroz zonu odloženog otpada (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a, 2026b). Prva prepreka na tome putu može biti tlo. Ovisno o svojstvima (a u kršu ono najčešće nije debelo) ono može zadržati dio onečišćujućih tvari i usporiti prijenos. Ali tvar koja se zadrži u tlu i dalje je prisutna, a tlo postaje onečišćeno. Stručnjaci su u Gospiću izdvojili i druge mehanizme prijenosa: podizanje i ponovno raznošenje sitnih čestica i mikroplastike zrakom te prijenos onečišćujućih tvari iz tla u biljke (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a). Zbog svega navedenoga je određivanje mogućeg širenja onečišćenja u kršu iznimno zahtjevno. Podzemni putovi često nisu izravno vidljivi, mogu se mijenjati ovisno o vodostaju i količini vode, a njihovo utvrđivanje zahtijeva hidrogeološka i speleološka istraživanja, trasiranja i dugotrajnija mjerenja (Trpčić i Kapor 2008; Kuhta i Stroj 2010).

Što u kršu znači sanacija odlagališta otpada?

Sanacija je složen proces koji uključuje poznavanje karakteristika otpada, njegova volumena te geološke i geomorfološke uvjete (Padovan i dr. 2025). U izvješću se navodi da je uklanjanjem otpada i provedbom sanacije moguće ukloniti primarni izvor onečišćenja, smanjiti daljnje procjeđivanje i emisiju čestica te započeti obnovu tla i vegetacije. No, učinci poput povišene koncentracije metala i mikroplastike u tlu  mogu biti dugotrajni. Slično vrijedi i za podzemne vode. Izvješća ne sugeriraju da će one uklanjanjem otpada biti u stanju prije onečišćenja. Nakon cjelovite sanacije može se očekivati postupno smanjivanje utjecaja zahvaljujući razrjeđivanju i prirodnoj obnovi vodonosnika (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a, 2026b).

FZOEU je početkom kolovoza 2026. predstavio četiri moguća rješenja: prekrivanje odnosno enkapsulaciju, potpuno iskopavanje i odvoz na odlagalište opasnog otpada u inozemstvu, iskopavanje i spaljivanje te solidifikaciju odnosno stabilizaciju otpada. Procijenjeni troškovi se kreću do 100-125 milijuna € (HRT 2026). S obzirom na krško područje, posebno pitanje otvara prva varijanta – enkapsulacija. Predstavnik FZOEU-a opisao ju je kao prekrivanje otpada vodonepropusnim slojem kojim bi se spriječilo procjeđivanje oborinske vode kroz tijelo otpada, a time i onečišćenje podzemnih voda (HRT, 2026). Takav pokrov može smanjiti jedan važan mehanizam prijenosa onečišćenja – infiltraciju oborinske vode kroz otpad. Međutim, iz javno dostupnog opisa nije jasno podrazumijeva li enkapsulacija samo površinski pokrov ili cjelovit sustav hidrauličke izolacije. To je za ovu lokaciju ključno pitanje jer su vještačenjem utvrđene lokalne pukotinske zone koje predstavljaju preferencijalne putove procjeđivanja prema vodonosniku, a naknadno je potvrđen i lokalni utjecaj na kvalitetu podzemnih voda (Sveučilište u Zagrebu, Geotehnički fakultet, 2026a, 2026b). Stoga se iz činjenice da bi otpad bio prekriven vodonepropusnim slojem ne može samo po sebi zaključiti da bi bio potpuno izoliran od okoliša. Ako se pod enkapsulacijom podrazumijeva cjelovit sustav izolacije, tada njegova učinkovitost mora biti dokazana. No, za takav postupak je potrebno osigurati brtveni sloj što je nemoguće bez potpunog uklanjanja otpada. Zbog toga i činjenice da su na lokaciji pomiješani neopasan i opasan otpad čiji je negativan utjecaj već dokazan, jedinim učinkovitim možemo smatrati ex-situ rješenje sanacije – iskopavanje i odgovarajuće zbrinjavanje otpada izvan lokacije te sanaciju lokacije.

Narušavanje povjerenja u sustav

Primjer odlaganja otpada u Gospiću nije samo priča o otpadu. On je i test učinkovitosti institucija i sustava koji se ne bi trebao dokazivati kroz skupu sanaciju, nego sposobnošću da spriječe nastanak problema ili da ga zaustave dok su njegove posljedice ograničene. To je važno i zbog poruke koju ovakvi slučajevi šalju građanima. Od pojedinca se opravdano očekuje da kod kuće odvaja otpad. Ulažu se znatna sredstva u sustav, edukaciju i kampanje kojima se građane upozorava da je pravilno postupanje s otpadom njihova odgovornost, što je nedvojbeno. Ali teško je dugoročno graditi takvu odgovornost i povjerenje ako građanin istodobno vidi da na drugoj strani sustav ne funkcionira. Ako se od građana očekuje odgovornost, tada oni s pravom očekuju da će institucije reagirati u slučajevima poput ovoga. Bez te simetrije odgovornosti sustav počinje gubiti vjerodostojnost.

Da se upravo to događa pokazuje istraživanje Zavoda za zaštitu okoliša i prirode provedeno 2025. na 1021 kućanstvu (ZZOP 2026). Čak 90 % ispitanika smatra da je odvojeno prikupljanje komunalnog otpada važno pa nema govora o općem nedostatku svijesti o problemu otpada. Međutim, među ispitanicima koji su uočili nepropisno odbačeni otpad samo ih je 8 % podnijelo prijavu. Među onima koji ga nisu prijavili 45,7 % smatra da je prijavljivanje uzaludno, a 41,4 % ne zna kome bi se trebalo obratiti. Više od 92 % ispitanika nije ni čulo za ELOO, službeni sustav evidencije lokacija odbačenog otpada. Građanin mora vjerovati da će njegova prijava proizvesti neku posljedicu, da će nadležna institucija reagirati i da pravila koja vrijede za njega vrijede i za druge. Kada toga povjerenja nema, slabi i spremnost ljudi da sudjeluju.

Kako dalje?

Hrvatska u ovom trenutku nema odgovarajući kapacitet za zbrinjavanje ove količine i vrste opasnog otpada, pa se kao mogućnost navodi njegovo zbrinjavanje u inozemstvu (Kolar 2026; Indeks Vijesti 2026). No nedostatak domaće infrastrukture nije nov problem. Još je u Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2023. – 2028. navedeno da gospodarenje opasnim otpadom u cjelini nije sustavno organizirano te da se opasni otpad “zbog nedovoljno razvijene infrastrukture” uglavnom izvozi iz Hrvatske (NN 84/2023). Pitanje je čemu Direktiva 2008/98/EZ koja, između ostaloga, obavezuje države članice da osiguraju da se opasni otpad ne miješa s drugim otpadom ili tvarima. Čemu planovi i strategije, ako su slične crne točke poznate i drugdje, poput Crnog brda u Biljanima Donjim koje nije riješeno od 2010. (Morski.hr 2026)? Zbog toga možda najvažnija pouka Gospića nije kako će se sanirati prostor. Važnije je što ćemo učiniti da sljedeća takva lokacija ne bude otkrivena tek kada se otpad već broji u tisućama t i postane ugroza za ljude (Plantak 2026). Zaštita krša počinje poznavanjem prostora na znanstvenim temeljima, učinkovitim sustavom i nadzorom s hijerarhijom odgovornosti za postupke i propuste, dostupnošću informacija, pravodobnom reakcijom institucija i povjerenjem građana. Otpad se može zakopati. Ali ni okolišne posljedice ni odgovornost za njih tako neće nestati.