Istraživački pothvat koji je vjerojatno ponovio davna putovanja.

Na splavi preko Pacifika – ekspedicija Kon-Tiki

h

Popularni članak

27. studenoga 2020.

Josip Mikinac

l

UVOD

Norveški znanstvenik Thor Heyerdahl bio je predvodnik fascinantne ekspedicije 1947. godine, koja je za cilj imala demonstrirati mogućnost da su moreplovci iz Južne Amerike kolonizirali Polineziju.

Boravak norveškog istraživača T. Heyerdahla na otočiću Fatuhivi u Francuskoj Polineziji 1937. godine je značajno utjecao na njegovo razmišljanje o tome kako su zapravo naseljeni svi ti brojni polinezijski otoci. Jednom je prilokom, sjedeći na obali sa svojom ženom, primijetio je kako istočnu stranu otoka u znatnijoj mjeri pogađaju neprekidni nizovi valova kojih nema na zapadnoj obali. Valovi su, tjerani stalnim istočnim, pasatnim vjetrom, u pravilnim razmacima zapljuskivali obalu. Starac Tei Tetua, jedini preživjeli član izumrlog plemena s istočne obale Futuhive, ispričao im je priče o sinu Sunca Tikiju, bogu i poglavici, koji je doveo čitav narod na polinezijske otoke iz velike zemlje s druge strane mora. Čuvši legendarne priče o Tikiju i sam Heyerdahl se prisjetio kako golemi kameni kipovi sliče na monolite, odnosno ostatke izumrle civilizacije u Južnoj Americi (Heyerdahl, 2005). Proučavajući povijest i mitologiju tih polinezijskih otoka, Heyerdahl je uočio kako nije moglo proći jako puno vremena od dolaska tih naroda na otoke, jer osamljena plemena govore različitim narječjima istog jezika. Kako su učeni ljudi na tim otocima znali nabrojati poglavice od vremena kad su otoci naseljeni, Heyerdahl je zamijetio kako se na raznim otocima rodoslovlja podudaraju i po imenu i po broju pokoljenja. Na temelju rodoslovlja, on razvio je etnološku teoriju da su južni dio Tihog oceana naseljavali ljudi s američkog kontinenta u dva vala. Prvi val naseljenika je došao na splavovima oko 500. godine iz Perua od kuda su ih nosile struje Tihog oceana, dok je drugi val bio oko 1100. godine iz udaljene Britanske Kolumbije preko Havaja (Klein, 2018). U Peruu je živio nepoznat narod koji je imao jednu od najneobičnijih kultura i koji je za sobom ostavio divovske kamene kipove sličnim ljudskim bićima i divovske piramide, ali je isti zauvijek nestao s tih prostora. Dolaskom prvih Španjolaca u Peru, tadašnji žitelji iz plemena Inka su im pričali kako su mnoge spomenike podigli bijeli bogovi, bijeli ljudi koji su tu živjeli prije njih i koji su ih podučili građevinarstvu i poljodjelstvu prije nego što su zauvijek iščezli i zaputili se preko Tihog oceana na zapad. Kada su prvi Europljani došli na polinezijske otoke, zatekli su dio stanovnika koji ima gotovo bijelu kožu, obrađena polja i sela s hramovima i kolibama, kao i popločane putove, isklesane kamene kipove, pa čak i stare piramide (Heyerdhal, 2005). Nazivali su se Urukehu i tvrdili da su potomci prvih poglavica tih otoka, pravih bijelih bogova, od kojih je jedan bio i sam Tiki. Nastavivši proučavati mitologiju, Heyerdahl (2005) je smatrao kako je u Peruu Kon-Tiki bio vrhovni svećenik i bog Sunca koji je ostavio divovske ruševine na obali jezera Tikitaka, a koji je zajedno s najbližim prijateljima morao pobjeći pred napadom ljudi iz dolina Coquimba. Heyerdahl (2005) je smatrao da je upravo taj Kon-Tiki osnovao brojne zajednice na polinezijskim otocima. Kako je njegovo pleme bilo miroljubivo, sjeverozapadni Indijanci, koji kanuima došli preko Havaja iz Britanske Kolumbije su se s njima pomiješali. No, usprkos tomu što je Heyerdahl otkrio povezanost i uočio određena poklapanja između povijesti i mitologije polinezijskih naroda s onom u Peruu, ostalo je otvoreno pitanje na koje nije mogao dati odgovor protivnicima svoje teorije. Većina antropologa ih je s podsmjehom odbacivala jer je udaljenost od Perua do tih otoka iznosila gotovo 7.000 kilometara (Encyclopædia Britannica, n.d.), a ti narodi nisu poznavali čamce, već samo splavi. Jedan od vodećih protivnika ove teorije, Herbert Spinden mu je rekao: ,,Probajte vi ploviti na običnoj splavi napravljenoj od balzovih greda iz Perua do otočja južnog Tihog oceana i vidjet ćete dokle ćete stići“ (McKay, 2019). Kako Heyerdahl nije znao što odgovoriti na ovakvu rečenicu, u sebi se odlučio na nezamisliv pothvat – izgraditi drevnu splav s kojom će se zaputiti od Perua do polinezijskog otočja i tako dokazati svoju teoriju.

Okupljanje posade, izgradnja splavi i putovanje

Brojni poznanici su Heyerdahla odgovarali od njegovog nauma zbog brojnih opasnosti. Naime, ako su ti narodi zaista i putovali na splavima od Perua do Polinezije, osim što su imali veliko iskustvo izgradnje od tradicionalnih materijala, pretpostavlja se da su na pučinu išle čitave flote takvih splavi pa su si mogli pomagati. S obzirom da je Heyerdahl planirao putovanje s jednom splavi, u slučaju bilo kakve nezgode, davane su im vrlo male šanse za spašavanje. Usprkos svim opasnostima, on je okupio posadu koju je činilo pet Norvežana (Herman Watzinger, Erik Hesselberg, Knut Haugland, Torstein Raaby i inicijator Thor Heyerdahl) i jedan Šveđanin (Bengt Danielsson; slika 1) (McKay, 2019).

Slika 1. Članovi posade Kon-Tikija. Izvor The Kon-Tiki Museum.

Za izgradnju splavi su bile potrebne čitave grede balzovine koje je bilo teško nabaviti. Stoga su morali putovati u unutrašnjost Ekvadora, u srce prašume, a zatim ih transportirati do Perua. Splav je izgrađena u luci Callao. Nakon što su je opremili sa zalihama hrane i vode, putovanje je moglo započeti. Splav su nazvali Kon-Tiki (slika 2).

Slika 2. Splav Kon-Tiki. Izvor The Kon-Tiki Museum.

Dana 28. travnja 1947. godine posada je isplovila iz peruanske luke Callao. Splav je iz zaljeva na pučinu teglio tegljač peruanske ratne mornarice. Posada se na otvorenom moru mogla pouzdati u sreću, vještine, Humboldtovu struju i pasatni vjetar. Posada je imala radio koji je korišten za svakodnevna meteorološka i oceanografska promatranja. Uz radio i anemometar, sekstant (sprava za određivanja položaja na temelju izmjere visine nebeskih tijela) je bio najvažniji instrument.

Prvi dani putovanja su bili iznimno teški, a najveći problem je bilo kormilarenje. Iako je splav napravljena točno onako kako su je Španjolci opisivali, nije bilo nikog tko bi ih mogao naučiti kako se plovidbi. Kada bi puhao jak jugoistočnjak, splav su morali držati u kursu kako bi vjetar napuhnuo jedro s krme. Kada bi se splav okrenula previše u vjetar, jedro bi se samo okrenulo i lupalo o bambusovu kućicu, teret i ljude (Heyerdahl, 2005).

Tijekom plovidbe su po sve dubljim dolinama valova prepoznali da se nalaze u najbržoj matrici Humboldtove struje. Takve valove je, uz struju, izazivao i pasatni vjetar. Ishod plovidbe ovisio je i o svojstvima balzovih greda (s obzirom da nisu trajne, iako odlično plutaju) i o konopcima kojima su te grede bile pričvršćene. Većina pomoraca je smatrala kako takva splav neće izdržati duže od dva tjedna na otvorenom moru, upravo zbog konopa koji su im u prvim tjednima plovidbe zadavali najveće brige. Kako se čitava splav pomicala pod utjecajem valova, tako se i svih devet balvana međusobno pomicalo i izazivalo jako trenje, što je moglo znatno istrošiti konope. No, konopi su se vremenom u vodi malo naduli i napeli, te su držali balvane mnogo čvršće.

Osim što su sa sobom ponijeli velike količine iz Perua, posada se za hranu nije morala brinuti zbog toga što su svakog jutra na palubi pronašli dovoljno riba koje su preko noći uskočile na splav. Školjke i morske alge koje su rasle na donjoj strani splavi su mamile tune, srdele, dupine, ali i morske pse. Putujući beskrajnim prostranstvima Tihog oceana (slika 3), članovi ekspedicije su svakodnevno viđali brojne druge morske životinje, a najuzbudljivije im je bilo noću kada su mnoge od njih svijetlile i izgledale kao kakve utvare (Heyerdahl, 2005).

Slika 3. Karta putovanja ekspedicije. Izvor The Kon-Tiki Museum.

Dani na splavi su prolazili i nakon što je posada tri mjeseca slušala samo zvuk vjetra, valova i škripanje konopa, 93. dana putovanja su uočili palme na horizontu i čuli glasanje ptica. Zbog jakih vjetrova i struje, nisu pristali na taj prvi otok na koji su tijekom plovidbe naišli. Tjedan dana kasnije, u zoru 07. kolovoza malo prije 6 sati ujutro, uočili su niz koraljnih otočića koji će se kasnije pokazati kao posljednja stanica ekspedicije. Otočići su se pružali čitavim obzorjem i bilo ih je nemoguće zaobići. Brodolom je krenuo oko 10 sati kada su se valovi visoki i po devet metara obrušili na splav. Kon-Tiki se naposljetku pretvorila u podrtinu. Nakon 101 dana provedenog na splavi, putovanje je završeno.

Splav je preplovila više od 6.900 kilometara do atola Raroia u otočju Tuamotu u Francuskoj Polineziji. Unatoč ovom nevjerojatnom postignuću, zbog brojnih drugih dokaza još uvijek je uvriježeno mišljenje kako je migracija na polinezijske otoke došla sa zapada: No ekspedicija Thora Heyerdahla i Kon-Tikija je pokazala kako je, unatoč brojnim preprekama, uz dovoljno vjere i hrabrosti moguće postići nevjerojatno velike stvari.

Literatura:

Encyclopædia Britannica, 2018: Kon-Tiki, https://www.britannica.com/topic/Kon-Tiki-raft (09.11.2020.)
Heyerdahl, T., 2005: EKSPEDICIJA KON-TIKI, Slobodna Dalmacija d.d., Split
Klein, C., 2018: Thor Heyerdahl’s Kon-Tiki Voyage, https://www.history.com/news/thor-heyerdahls-kon-tiki-voyage (07.11.2020.)
McKay, A., 2019: Thor Heyerdahl’s Kon-Tiki Voyage, https://www.lifeinnorway.net/kon-tiki-voyage/ (06.11.2020.)
THE KON-TIKI MUSEUM, Kon-Tiki, https://www.kon-tiki.no/expeditions/kon-tiki-expedition/ (07.11.2020.)
Randomly Reading, 2016: https://randomlyreading.blogspot.com/2016/01/the-impossible-voyage-of-kon-tiki.html (07.11.2020.)
Naslovna slika – izvor Britannica.com
Skip to content