Prilog poznavanju vojne povijesti riječkog zaleđa

Fortifikacijska linija "Zapadnog fronta" Kraljevine Jugoslavije

h

Stručni članak

5. svibnja 2021.

Mladen Pahernik

Hrvatsko geomorfološko društvo
Rupnikova linija naziv je za fortifikacijsku liniju na granici između bivših država i zaboravljeni je svjedok burne povijesti obilježene napetostima uslijed geopolitičkih igara velikih sila nakon I. svjetskog rata.

Uvod

Prostor Riječkog zaleđa sve više zaokružuju suvremene auto ceste, industrijsko trgovački kompleksi, postrojenja naftovoda i plinovoda, kamenolomi…. Svi ti elementi suvremenog razvoja penetriraju u prostor burne povijesti o kojoj svjedoče ostaci liburnijskih gradina na krškim glavicama, kasnoantički obrambeni sustav Rimskog Carstva, kašteli i utvrde Zrinskih i Frankopana, prve suvremene ceste prema unutrašnjosti tijekom 18. i 19. stoljeća, različiti tragovi i spomenici svjetskih ratova uz međaše geopolitički krojenih granica. Veliki broj tih povijesnih građevina, spomenika, artefakata sačuvan je i posvećena im je odgovarajuća zaštita. Nažalost postoji i dio njih koji kao svjedoci svog vremena nisu u mogućnosti ispričati niti odlomak, a kamoli čitavu priču te su prepušteni povijesnom zaboravu.

Radeći na geomorfološkom kartiranju zaleđa Rijeke, iznad Grobničkog polja naletio sam na betonsku prizmu usidrenu u škrapar golog krša. Očito je kako se radi o jednostavnom bunkeru koji se sastoji od ulaznog hodnika širine i duljine 1 m koji vodi u pravokutnu prostoriju dimenzija 3 × 3 m i visine nešto veće od 2 m. Najviše svjetlosti dopire u unutrašnjost kroz puškarnicu, okrugli otvor unutar željezne ploče. Izvana na pojedinim dijelovima grube žbuke bunkera naziru se ostaci crnog premaza bitumena, najvjerojatnije kao hidroizolacija kako padaline ne bi prodirale kroz beton u unutrašnjost. Dio bunkera koji gleda prema Grobničkom polju ukopan je, boje rečeno zatrpan većim kamenim blokovima, koje nalazimo i po krovu. Kameni blokovi zabetonirani su međusobno, a s krova vise gromade uz zidove povezane žicom. Vidljivo je kako se dosta pažnje posvećeno maskiranju i što boljem stapanju bunkera s okolišem (sl. 1). S obzirom na položaj bunkera i azimut otvora puškarnice, radi se o bunkeru fortifikacijske linije “Zapadnog fronta” ili Rupnikove linije izgrađene za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Sl. 1. Bunker na obrambenoj liniji “Zapadnog fronta” Kraljevine Jugoslavije prema Italiji.

Vojno povijesni okvir

Nakon završetka I. svjetskog rata odnos Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije bio je uglavnom napet. Glavni razlog bio je teritorijalna pretenzija Italije na područje istočne obale Jadrana. Italija nakon napuštanja Trojnog saveza 1914. godine javno proglašava neutralnost i ne sudjelovanje u Ratu, ali krajem travnja 1915. tajno potpisuje sporazum o savezništvu sa snagama Atlante poznat kao Londonski ugovor. Za uzvrat je trebala dobiti dijelove teritorija nekadašnjih saveznika, pa tako i povijesne hrvatske pokrajine: Istru, otoke Cres i Lošinj, u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (nekadašnji rt Planka) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Od ostalih teritorija Italija je trebala provesti aneksiju Trentina, Južnog Tirola, Trsta, Gorice, Gradiške, dijela Koruške i jugozapadne Kranjske, južne Albanije te dijelove Osmanskog Carstva u jugozapadnoj Turskoj. Obećano joj je i priznanje već provedene aneksija Libije 1912. godine. Iste godine nakon potpisivanja Londonskog ugovora Italije objavljuje rat Austro-Ugarskoj. Nakon Rata Italija ne uspijeva realizirati Londonski ugovor u cijelosti, ali dobija dio obećanog teritorija prema odredbama Pariške mirovne konferencije (1919. – 1920.). Mnoga otvorena pitanja razgraničenja između novonastale Kraljevine SHS i Kraljevine Italije rješavana su na sastanku u gradiću Rapallu blizu Genove uz posredovanje predstavnika država Atlante. Konačno je 12.11.1920. godine potpisan Rapalski ugovor kojim je definirana granica između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (Dokumenti (1915-1955) za istraživanje jugoslavensko-talijanskih odnosa, 1975) (sl. 2).

Sl. 2. Zapadni front Kraljevine Jugoslavije. Tumač: 1) Teritorij Italije prije I. svjetskog rata. 2) Teritorij anektirani Rapalskim ugovorom. 3) Ostale teritorijalne pretenzije Italije dogovorene Londonskim ugovorom. 4) Rapalska granica. 5) Rupnikova linija na zapadnom frontu Kraljevine Jugoslavije. 6) Talijanska obrambena linija Alpski bedem. 7) Sektori Rupnikove linije. 8) Sektori Alpskog bedema.

Tako se uz Rapalsku granicu s talijanske strane gradio, odnosno ukopavao treći dio Alpskog bedema – Vallo Alpino Orientale u duljini od 220 km. Bio je podijeljen u nekoliko odsjeka, a kroz današnji teritorij Republike Hrvatske protezali su se XXVI i XXVII sektor (Tonić 2011). S druge strane granice vojska Kraljevine Jugoslavije započinje graditi Rupnikovu liniju podijeljenu u šest sektora, gdje se u zaleđu Rijeke stvara II sektor (sl. 2). Gradnja fortifikacija na Rupnikovoj liniji krenula je vrlo ambiciozno. Prema konceptu francuske linije Maginot planiralo se graditi teške i lake fortifikacijske objekte te ojačane poljske položaje u dvije obrambene linije (Jankovič Potočnik 2009). Za potrebe izgradnje 1935. godine angažirano oko 15 000 ljudi, a do 1939. godine broj radnika i pridodanih rezervista raste na 40 000. Zbog financijskih poteškoća, nedostatka vremena i njemačke okupacije Češke, od kuda se uvozio dio čelika za gradnju i dobar dio naoružanja, planovi izgradnje su se značajno promijenili. Prekida se izgradnja velikih podzemnih utvrda, odnosno teških objekata, a nastavlja se izgradnju malih bunkera i ostalih lakih objekata.

Za zapovjednika fortifikacijskih radova postavljen je slovenaki general divizije Leon Rupnik (Lav), koji je imenovan 1939. godine i za zapovjednika stožera, odnosno komandanta štaba utvrđivanja granica Kraljevine Jugoslavije. Civilno stanovništvo koje je odlazilo na plaćeni rad na liniju, u žargonu je govorili kako idu raditi Rupniku, pa je službeni naziv Linija zapadnog fronta vremenom zamijenjen Rupnikovom linijom. Sam general Rupnik zbog kolaboracije s njemačkim snagama streljan u Ljubljani 1945. godine (Nećak, 2006).

II sektor Rupnikove linije

Podaci o položajima “Rupnikovih” bunkera prikupljeni su iz dostupnih objavljenih zapisa na internetskim forumima (URL1, URL2), daljinskim istraživanjima sa zračnih snimaka, te u završnoj fazi samim terenskim obilascima. Zbog jednostavnog oblika četverobridne prizme poseban je izazov njihovo inventariziranje na temelju zračnih snimaka, posebno aerofoto snimaka iz šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je vegetacija bila oskudnija (sl. 3).

Sl. 3 Pozicija bunkera na aerofotosnimku iz 1968. godine (URL3).

Do svakog bunkera vodio je kvalitetno građeni put takozvana mulatjera, koja je služila za dovoz materijala prilikom gradnje, odnosno kasnije kao osnova za logističku potporu bunkeru. Kako se glavni promet obavljao konjima i mulama za mulatjere je karakterističan blagi uspon, te se strmije nagibe padina savladavaju u širokim serpentinama (sl. 4) Iz taktičkih razloga, mulatjera nije spajala više bunkera većeg područja, već je vodila do svakog bunkera, odnosno manje grupe bunkera pojedinog položaja, kako bi u slučaju njegovog zauzimanja neprijatelju bilo teže napredovati do slijedećeg.

Sl. 4. Karakteristične serpentine vojnih mulatjera.

Kako je u uvodu napomenuto, unutar II sektora dominira jednostavan tip bunkera. Ulaz u bunker priječila su metalna rešetkasta vrata (Sl. 6A). Slijedio je mali hodnik u obliku slovu L na čijem kraju su bila prava metalna vrata ulaza u bunker (Sl. 5A). Na zidu koji se nalazio na suprotnoj strani vanjskih rešetkastih vrata nalazio se otvor puškarnice kojim se sprječavao mogući prilaz napadaču prema ulazu bunkera. Uz otvor puškarnice nalazimo još jedan otvor koji je služio za ventilaciju (Sl. 5B i 6B), gdje se na unutrašnjoj strani nalazio ručni ventilator. Za blisku zaštitu bunkera služio je i otvor za izbacivanje bombi (Sl. 5C i 7). Od ostalih otvora nalazimo ventilacijski otvor na krovu bunkera, otvor za izbacivanje čahura ispod glavnog otvora puškarnice te kod pojedinih bunkera i pravokutni otvor za jednostavnu svjetlosnu komunikaciju između susjednih bunkera (Sl. 8). Komunikacija se najvjerojatnije odvijala Morseovim znakovima ili jednostavnim dogovorenim svjetlosnim signalima.

Sl. 5. Jednostavna unutrašnjost bunkera. Pogled od glavne puškarnice prema ulaznom hodniku. Na zidovima se vide ostaci metalnih držača spaljene drvene oplate. Tumač: A) Okvir glavnih metalnih ulaznih vrata u bunker. B) Otvor “ulazne” puškarnice i ventilacijskog otvora. C) Cijev za izbacivanje ručnih bombi uz otvor za dodatnu ventilaciju (?)

Sl. 6. Detalji unutrašnjosti bunkera. Tumač: A) Ulazna rešetkasta vrata. B) Nasuprot ulaznim vratima nalazi se otvor puškarnice (lijevo) i otvor za ventilaciju (desno) C) Otvor puškarnice s unutarnje strane sa zasunom i ležištem za cijev oružja.

Sl. 7. Cijev za izbacivanje ručnih bombi.

Sl. 8. Lijevo od otvora glavne puškarnice nalazi se pravokutni otvor za jednostavnu svjetlosnu komunikaciju između susjednih bunkera.

Iako se radilo o bunkerima lakog tipa, većina bunkera u II sektoru Rupnikove linije mogla je štititi posadu i od topničke vatre. Debljina armiranog betona bila je 1 metar, sa često puta zanimljivom armaturom u obliku opruga (Sl. 9). Glavni otvor puškarnice bio je ojačan čeličnom pločom debljine 8 cm. Sam otvor, najčešće promjera 30 cm, pokrivao je horizontalno polje vatre od 60° (Denkschrift über die jugoslawische Landesbefestigung, 1942) i bio je namijenjena za mitraljez ili puškostrojnicu.

Sl. 9. Armatura betonskog zida Rupnikovog bunkera. S unutarnje strane zida nalazi se klasična armatura dok je s vanjske strane vidljiva armatura u obliku opruga, moguće zbog pokušaja amortizacije vatrenog udara.

Otvor glavne puškarnice nije bio okrenut prema smjeru nadolazećih pravaca neprijatelja već prema susjednom bunkeru tvoreći tako vatrenu liniju flankirajućom (bočnom) vatrom. Iznimku su činili bunkeri na strateškim pozicijama, kao npr. uz Lujzijansku cestu ili željezničku prugu, s otvorom okrenutim okomito na pružanje linije, odnosno s dvije puškarnice: jednom “bočnom” i jednom u smjeru napadnih pravaca (Sl. 10). Bunkeri su bili smješteni uglavnom u paru na prednjim padinama uzvišenja, često puta u dvije, rijetko i više linija. Na pojedinim uzvišenjima iznad linije bunkera nalazili su se položaji vjerojatno za brdsko topništvo jer su i do njih vodile mulatjere.

Sl. 10. Otvori puškarnica na lakom tipu bunkera s dva otvora (A), te na lakom poljskom objektu (B). Jasno se vidi razlika u debljini betonskog zida.

Pružanje Rupnikove linije II sektora u nekoliko postroja (ešalona) od Rapalske granice prikazano je na sl 11., karti objavljenoj u Memorandumu o jugoslavenskim utvrdama (isječak URL4). Vidimo kako je linija u prekidima započinjala u Novom Vinodolskom, zatim se penjala na greben iznad Vinodola te se u kontinuitetu nastavila od Križišća do Hreljina. Odavde niži postroj možemo pratiti padinama iznad naselja Praputnjaka i Škrljeva, te preko Suhog vrha (547 m) prema Grobničkom polju i dalje u podnožje Hahlića. Viši postroj pružao se preko vrha Križ (419 m) i uzvišenja Svib (613 m) gdje je prešao željezničku prugu Rijeka – Zagreb. Daljnji smjer pružanja može se pratiti linijom Matusajna (610 m) – Malo Lukovište (600 m) – Veliki Svib (608 m) do Malog (767 m) i Velikog Kamenjaka (837 m) gdje prelazi Lujzinsku cestu. Šire područje Kamenjaka ujedno je i najviše utvrđeno područje II sektora u čijoj pozadini se nalazi i zapovjedništvo (toponim Štab), odnosno smještajni objekti Risnjačkog planinskog puka. Prešavši Lujzijanu linija se nastavlja u više područje vrhova Vela Peša (921 m), Hus (976 m) i Nebesa (1131 m). Dalje se linija pružala teško prohodnim krškim šumovitim zemljištem prema naselju Prezid i Leskovoj dragi podno slovenskog Snežnika (1796 m) gdje je bio i kraj II sektora. Ovaj dio linije sporadično je bio pokriven fortifikacijskim objektima. Prvi postroj linije bio je uz samu Rapalsku granicu oko Rijeke, iako danas nema puno tragova tih fortifikacija.

Sl. 11. Isječak karte pružanja Rupnikove linije koja se odnosi na II sektor iz Denkschrift über die jugoslawische Landesbefestigung (preuzeto iz URL4).

Rupnikova linija u Travanjskom ratu

Utvrđivanjem Rapalske granice Kraljevina Jugoslavija štitila se od potencijalnog napada vojske Kraljevine Italije. S druge strane Talijani grade Alpski bedem za zaštitu od potencijalnih napada vojske Kraljevine Jugoslavije. Na talijanskoj strani grade se teške podzemne fortifikacije koje moraju štiti Rijeku (Fiume) povezanu s ostalim dijelom anektiranog teritorija uskim koridorom između Jadranskog mora i sjevernog dijela Kastavštine. Vojska Kraljevine Jugoslavije s obzirom na skromne financijske mogućnosti, te kratkoću vremena utvrđuje liniju po sektorima koji dobivaju redni broj prema važnosti obrane. Tako II sektor utvrđuju samo lakim bunkerima i utvrđenim objektima lakog tipa. Nedostatak teških fortifikacijskih objekata nadomještavaju većim brojem lakih bunkera raspoređenih u više postroja na strateškim mjestima. Talijani su bili upoznati s jačinom obrane Rupnikove linije (iako je sigurno bilo elemenata preuveličavanja) te nisu u prvim danima kratkog Travanjskog rata (od 6. do 17. travnja) proveli veća napadna djelovanja. Poznata su samo manja nasilna izviđanja koja su vrlo brzo onemogućena djelovanjem Risnjačkog planinskog odreda. Tek 11. travnja u poslijepodnevnim satima 6. korpus talijanske vojske (divizije “Lombardija” i “Bergamo” i posada Rijeke) uz podršku motorizirane divizije “Torino” prelaze Rapalsku granicu i nastavljaju preko napuštenog drugog sektor Rupnikove linije do Delnica (Miletić 2018). Nijemci su već u Karlovcu i Zagrebu.

Zaključak

Prema dosad obiđenim pozicijama, te provedenim istraživanjima moguće je kako duž Rupnikove linije postoji stotinjak fortifikacijskih objekata. Njihovo stanje očuvanosti je različito. Rijetki su urušeni u neposrednim borbama, većinu je minirala i topovskom vatrom uništila talijanska vojska nakon okupacije, a poslije rata mnogi su ostali bez željeza koje je počupala ljudska ruka. Tu i tamo moguće je naletiti na bunker u relativno dobrom stanju, a snimajući različite dijelove koji su ostali u pojedinim fortifikacijama moguće je dobiti sliku izgleda i njihove opremljenosti. Jednostavniji način sa upoznavanjem tog dijela povijesti je odlazak u Sloveniju, npr. u uređen najveći fortifikacijski objekt Rupnikove linije na Golem vrhu ili na neku od poučnih staza duž linije. Nažalost, čini se da u Hrvatskoj ne postoji volja za uređenjem i turističkom valorizacijom zanimljivih podzemnih utvrda Alpskog zida oko Rijeke, a kamoli malih Rupnikovih bunkera razbacanih po kršu Riječkog zaleđa. Njihova zadnja funkcija napuštena je s nestankom stočarstva iz ovog kraja kada su služili kao zaklon pastirima od nevremena i kiše toliko česte u ovim krajevima.

Literatura:

Jankovič Potočnik, A., 2009: Rupnikova linija – odkrivanje utrdb ob rapalski meji. Ad Pirum, Logatec
Denkschrift über die jugoslawische Landesbefestigung, Oberkommando des Heeres, Berlin 1942.
Dokumenti (1915-1955) za istraživanje jugoslavensko-talijanskih odnosa, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 7 No. 1, 1975.
Miletić, M. B., 2018: Dravska banovina u Aprilskom ratu 1941. godine, Prispevki za novejšo zgodovino, 58 (2), 85-109.
Nećak, D., 2004: Rupnik’s defence line – a fortified Slovenian west border, In: Borders in Southeastern Europe: Culture and Politics between the 18th and 21th Centuryu: Dušan Nećak (ed.), Ljubljana 63-76.
Tonić, V., 2011: Tragom „Alpskog bedema“ u Rijeci i Hrvatskoj, Udruga Slobodna država Rijeka, Rijeka.
URL1 Riječki bunkeri i utvrde https://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewforum.php?sid=41c8fef6020d093fe6b48a5da341dafc (25. 4. 2021.)
URL2 Vojna povijest https://croinfo.net/forum/index.php?board=55.0 (22. 4. 2021.)
URL3 Geoportal, Državna geodetska uprava, DOF 1968 https://geoportal.dgu.hr/ (27. 4. 2021.)
URL4 Bunkeri oko Grižana https://croinfo.net/forum/index.php?topic=4075.30 (27. 4. 2021.)
Skip to content