UVOD
Razdoblje nakon jenjavanja pandemije bolesti COVID-19 obilježeno je obnovom i reafirmacijom onih prostornih i socioekonomskih obilježja turističkih pojavnosti i dinamika koji su karakterizirali i godine prije globalne zdravstvene krize 2020. – 2022. U stručno-popularnoj i znanstvenoj publicistici javlja se fenomen nazvan revenge tourism (osvetnički turizam) koji podrazumijeva nadolazeći i nekultivirani koncept turizma, a odražava akutne i uporne reakcije turista nakon perioda lockdowna (Mohanty i dr., 2023). Reakcije turista nakon prestanka pandemijskih ograničenja (od 2022.) rezultirale su povratkom masovnih i čestih putovanja velikog broja ljudi na odmor u receptivne turističke zemlje i regije. Takva, dobrim dijelom nekontrolirana obnova turizma, imala je za posljedicu intenziviranje negativnih procesa koja turistička kretanja ostavljaju na okoliš, stanovništvo i gospodarstvo receptivnih, ali i emitivnih te tranzitnih regija. Jednostavnije rečeno, stari problemi i izazovi masovnog turizma ponovno su isplivali na površinu poput gužvi (sl. 1) ili pitanja sigurnosti (sl. 2).
Sl. 1. Gužva oko Fontane di Trevi, Rim, kolovoz 2022.
Sl. 2. Talijanska vojska čuva turiste, Rim, kolovoz 2022.
Odgovori na preopterećenost receptivnih regija uzrokovana masovnim turističkim posjetom u posljednjih trideset godina nudili su se kroz različite razvojne okvire, koncepcije, modele i prakse održivog, zelenog, odgovornog i ekoturizma (ekološkog turizma) te aplicirani s više ili manje uspjeha na lokalnim, regionalnim i nacionalnim razinama (Vojnović, 2016). Također, unutar spektra posebnih oblika turizma kao uvjetno održivoj alternativi ekološkoj, sociokulturnoj i ekonomskoj prekomjernosti masovnog turizma, ostaje i dalje krajnje dvojbena realizacija i konkretizacija ultimativno postavljenog cilja održivosti turističke valorizacije u destinacijama (McKercher i Chan, 2005; Weiler i Firth, 2021). Nasuprot tome, ono što spori turizam može razlikovati od navedenih reakcija na prekomjerni razvoj masovnog turizma je inzistiranje na kvaliteti putovanja u odnosu na intenzivan i ubrzan boravak u destinaciji (Wen i dr., 2020). Nadalje, spori turizam primarno ističe ekološku i sociokulturnu osviještenost te jaču povezanost s lokalnom zajednicom i njezinom baštinom uključujući sporiji ritam boravka u destinaciji (Gardner, 2009; Dickinson i Lumsdon, 2010; Fullagar i dr., 2012; Conway i Timms, 2012; Klarin i dr., 2023).
SPORI TURIZAM – POJAM I RAZVOJ
Premda je spori turizam relativno nova vrsta turističkih kretanja o njemu je objavljen značajan broj članaka, knjiga i drugih publikacija. Sintetizirajući najvažnija promišljanja i poruke tih radova, spori turizam se može definirati kao oblik održivoga i ekološki osviještenoga turizma i turističkoga ponašanja koji podrazumijeva sporiju vrstu putovanja do i unutar destinacije, uključujući dulji boravak sa svrhom dubljega i širega promatranja i proučavanja, kao i intenzivniji doživljaj lokalnih prirodnih i antropogenih atrakcija (Vojnović, 2024). U detaljnijim pokušajima definiranja i pojašnjavanja ovoga pojma svojevrstan izazov je predstavljala diferencijacija sporog turizma i sporog putovanja. Međutim, unatoč pojedinačnih razmimoilaženja u znanstvenoj zajednici, ova dva pojma mogu se smatrati gotovo istovjetnim (Lumsdon i McGrath, 2011).
U literaturi se pojam spori turizam prvi put javlja u istraživanju o regeneraciji alpskih destinacija koje je proveo Matos (2004), a prekretnički članak je bio Manifesto for Slow Travel (Gardner, 2009). No, pojavni oblici sporog putovanja i turizma mogu se naći u srednjovjekovnim hodočasničkim putovanjima (Murray i Graham, 1997) te Grand touru (Towner, 1985). Međutim, u ovim putovanjima sporost je određena niskim stupnjem razvoja prometnica i prometnih sredstava, a ne željom tadašnjih putnika za drugačijim načinima kretanja. Suvremeni spori turizam proistekao je iz pokreta Slow food koji je nastao 1989. godine u Italiji, a čijem je osnivanju kao inspiracija prethodio nacionalni revolt povodom otvaranja fast food restorana nedaleko Španjolskih stuba u Rimu. Organizacija Slow food krajem 2023. godine okupljala je ukupno 2092 udruge na svim kontinentima s ukupno milijun aktivista (Nano i dr., 2024). Deset godina kasnije, 1999. osnovana je asocijacija Cittáslow (Spori grad) koja je sredinom 2024. okupljala 301 grad iz 33 države i teritorija, a među njima se, od hrvatskih jedinica lokalne samouprave, nalaze općina Bale u Istri te gradovi Makarska i Samobor (cittaslow.org, 2024).
DIMENZIJE SPOROG TURIZMA
Postoji nekoliko dimenzija ili odrednica sporog turizma koje su međusobno isprepletene i komplementarne. Ponajprije, osnovno obilježje i prepoznatljivost je sporo kretanje i tempo te neužurban ritam istraživanja pojedine turističke regije/destinacije. Druga dimenzija povezana je s elementima same lokacije i aktivnosti koji bi trebali obuhvatiti produbljene odnose i međusobne veze s lokalnom zajednicom. Istaknuta je, također, važnost odabira adekvatnog prometnog sredstva pri čemu se favoriziraju vozila s niskom emisijom ugljika. Nadalje, osobne i intimne dimenzije turizma koje uključuju samorefleksiju, blagostanje, druželjubivost i slična obilježja (Caffyn, 2012) prema nekim znanstvenicima su glavni motivi putovanja u sporom turizmu (Oh i dr., 2016; Rabbiosi, 2021). Konačno, pitanje ekološke svijesti i održivosti povezuje sve spomenute dimenzije te se po tome može poistovjetiti s održivim turizmom (Dickinson i Lumsdon, 2010; Heitmann i dr. 2011).
Sporost kao bitna odrednica sporog turizma obuhvaća ponajprije načine kretanja i to prilikom putovanja do i iz destinacije te kretanje u samoj destinaciji. S obzirom da se u sporom turizmu podrazumijevaju vozila čiji je štetni utjecaj na okoliš minimalan, željeznica predstavlja najbolji izbor za dolazak u destinaciju (sl. 3). Dodatnu vrijednost putničkih vlakova imaju oni koji su posebno prilagođeni rekreativnim biciklistima (sl. 4).
Sl. 3. Putnički vlak Edinburgh – Aberdeen.
Sl. 4. Putnički vlak prilagođen biciklistima na liniji Buzet – Pula
Kao najpogodniji način kretanja u destinaciji sporoga turizma smatraju se pješačenje i vožnja bicikla za što su, osim već postojećih pločnika i biciklističkih prometnica u naseljima, izuzetno važne posebno dizajnirane pješačke i biciklističke staze koje povezuju pojedine punktove s turističkim atrakcijama, ugostiteljskim objektima te smještajnim kapacitetima (Vojnović, 2024; Vojnović i Petrić, 2019). Izuzetnu vrijednost predstavljaju staze kao linearne turističke atrakcije osmišljene i promovirane u područjima sa zaštićenom prirodnom i kulturnom baštinom (sl. 5., 6. i 7.).
Sl. 5. Tematska staza Putevima kontrabanda u Parku prirode Učka
Sl. 6. Pješačka staza u Švicarskom nacionalnom parku, kanton Graubünden
Sl. 7. Staza uz sustav fortifikacija na Soškoj bojišnici, Bovec, Slovenija
PERSPEKTIVE I OGRANIČENJA SPOROG TURIZMA
U krajnje nepredvidivim prostornim odnosima i odrazima koji se prije svega manifestiraju kroz snažno poremećenu geopolitičku stabilnost u svijetu, ekološku i energetsku krizu s posve neizvjesnom i nejasnom slikom globalne ekonomske i sociopolitičke sigurnosti i ravnoteže, masovni turizam kao vrlo fragilan fenomen može značajno stagnirati, a u pojedinim ekstremnim situacijama (širenje ratnih sukoba, pandemije, ekološke katastrofe) posve nestati. U posvemašnoj medijskoj spektakularizaciji i estradizaciji fenomena masovnog turizma koje su naročito naglašene u zemljama poput Hrvatske, s izrazitim sezonskim karakterom i prostornom koncentracijom turističkih kretanja, nameću se pitanja i odgovori o budućnosti i pravcima razvoja turizma na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.
Može li spori turizam, kao specifičan oblik održivog kretanja i boravka u destinaciji dati odgovore na prekomjernu i masovnu turističku valorizaciju? Unutar kontinenata i pojedinih država, prije svega u Europi, Japanu ili Novom Zelandu gdje dominiraju male udaljenosti s dobro razvijenom željezničkom mrežom, jednako kao i mrežom pješačkih i biciklističkih staza u receptivnim turističkim regijama, spori se turizam može nametnuti kao jedna od alternativa masovnom turizmu. No, kao što Conway i Timms (2012) uočavaju, ostaje upitno koliko se spori turizam može aplicirati u drugim razvijenim dijelovima svijeta, poput SAD-a, gdje unatoč visokoj tehnološkoj razini društva i gospodarstva zbog niza objektivnih ograničenja, nema stvarnih uvjeta za jači razvoj ovog oblika turizma. Ovi autori također navode elitistički prizvuk sporog turizma kao i činjenicu da se za spori turizam u prekomorskim destinacijama (Latinska Amerika ili Afrika) mora koristiti brzi, ali upitno ekološki održiv zračni prijevoz. No, unatoč navedenim dilemama i ograničenjima, spori turizam može u izvjesnoj mjeri nadomjestiti neodrživu masovnost i neumjerenost suvremenog turizma.