Krajobrazne cjeline naših gorskih krških predjela od davnina su bile naseljene. Naselja su bila locirana na povoljnim izoliranim lokalitetima, udolinama između vrhova i oštrih grebena gdje su se teškim radom generacija stvarali uvjeti za život.
Na Maloj Kapeli postoji mjestašce Dabar koje se spominje još 1379. godine. U srednjem vijeku u njemu su živjela plemena Dabran i Zagorac. Danas je u sastavu grada Otočca. U njemu je, prema popisu stanovništva 2011., živjelo 118 ljudi (sl. 1).
Ličanima i planinarima je dobro poznato da na Velebitu i u Lici postoji nekoliko lokacija u čijem imenu stoji riječ “dabar”: Ravni Dabar, Crni Dabar i Došen Dabar u općini Karlobag (sl. 2). Nekada su to bila naseljena sela. Stanovništvo se raselilo 70-ih godina prošlog stoljeća, a lokalna škola u Ravnom Dabru, do koje su mali Ličani i Ličanke kilometrima morali pješačiti, radila je 1930. – 1970. godine. Posljednje, 1970. godine tu je planinsku školu polazilo svega 20 učenika. Srećom, zgrada nije propala, nego je 1986. obnovljena i preuređena u planinarski dom.
Trajna naselja u području srednjeg Velebita počela su nicati krajem 17. stoljeća, nakon što su Osmanlije otjerani iz tog kraja. Tada su našu najveću planinu prekrivale bujne šume, pa su prvi stanovnici morali paliti guste jelove šume i krčiti raslinje da bi se mogli naseliti. Kao prvi stanovnik Crnog Dabra (sl. 3) spominje se oko 1683. Dilinoga Devčić s obitelji, koji je Osmanlijama navodno krao stoku.
Spomenuta mjesta nisu dobila ime po zdepastom glodavcu. Da bismo došli do pravoga značenja, potrebno je vratiti se u povijest jezika. Naime, “dabar” kao toponim označava duboku kotlinu, “udol” usred visokih obronaka (Ivanuš i dr. 2011, Šimunović 2010; sl. 4). Takva dolina ima oblik korita i nema vode. Riječ “dabar” je vrlo stara i praslavenskog je podrijetla (*dъbrь), a množina glasi “dabri”. Između dabra kao životinje i dabra kao krškog reljefnog oblika postoji i razlika u izgovoru. Ako se misli na lički dabar, prvo “a” izgovara se kratko, kao da se proguta prvi slog.
Do 70-ih godina svi su dabri srednjeg Velebita bili naseljeni i obrađivani. Život je kroz povijest bio težak, a stanovništvo se moralo boriti protiv neprijatelja, zvijeri i teških vremenskih neprilika. Kako je nestajalo gorštačko stanovništvo i tradicionalan način života, tako su nestajale riječi o prirodnim pojavama. Danas se dabar nalazi u osnovi mnogih naziva na krškom području Like i sjeverne Dalmacije.
Iz zastarjelih riječi često možemo proniknuti, barem djelomično, kako su ljudi nekad živjeli i što im je bilo važno. Bogatstvo hrvatskih riječi za raznolike krške pojave dokaz su stoljetnog kontinuiteta života u našim planinskim predjelima.
Naslovna slika: 3D prikaz Crnog Dabra. Izvor: Geoportal DGU.
Ivanuš, M., Lisac, R., Šušnjić, D. 2011: Kulturna Baština Srednjeg Velebita. Park Prirode Velebit. Šimunović, P. 2010: Lička toponomastička stratigrafija. Folia Onomastica Croatica, 19, 223-246.
Ivanuš, M., Lisac, R., Šušnjić, D. 2011: Kulturna Baština Srednjeg Velebita. Park Prirode Velebit.
Šimunović, P. 2010: Lička toponomastička stratigrafija. Folia Onomastica Croatica, 19, 223-246.