Naslovna TemeHistorijska geografija O mjestima i identitetima

O mjestima i identitetima

by urednik

Prostorni identiteti zanimljivo su područje istraživanja kojem geografi (poglavito oni koji se bave kulturnom i političkom geografijom) posvećuju veliki interes. O identitetima se mnogo raspravlja, a neki autori naglašavaju da se porast interesa za identitetima djelomično može shvatiti kao reakcija na procese globalizacije i otpor prema homogenizaciji (Giddens, 1998; Harvey, 1989). Globalizacija dovodi do stvaranja globalne ekonomije uz ubrzavanje cirkulacije roba, informacija i ljudi te općenito dovodi do značajnih ekonomskih, političkih, kulturnih i okolišnih promjena. Neprestan porast novih informacija o drugima utječe na stvaranje osjećaja vlastite nesigurnosti i izgubljenosti. Relph (1976) spominje proces erozije mjesta kao posljedicu globalizacije, odnosno proces koji vodi ka brisanju, erodiranju specifičnosti mjesta i njihovom ujednačavanju. Percepcija homogenizacije svijeta izvor je želje za mjestima sa snažnim i stabilnim identitetima koja mogu pružiti osjećaj pripadnosti i sigurnosti.

Identiteti mjesta su subjektivne i dinamičke kategorije koje se neprestano konstruiraju i rekonstruiraju, odnosno ne postoje kao objektivna stvarnost sami po sebi, već ih ljudi pripisuju mjestima ovisno o potrebama i interesima (Huigen i Meijering, 2005). Allen i dr. (1996) objašnjavaju da identiteti mjesta ne čekaju da budu otkriveni; oni su mentalne konstrukcije.

Proces konstrukcije identiteta nekog mjesta može se odvijati na različite načine. Primjerice, imenovanje je jedna od temeljnih aktivnosti u procesu konstrukcije identiteta, jer imena omogućavaju osnovno razlikovanje među prostornim entitetima (Taylor i dr., 1984). Rose (1995 prema Huigen i Meijering, 2005) razlikuje dva ključna procesa u stvaranju identiteta mjesta. Prvi je dodjeljivanje identiteta koji se temelji na pozitivnim osjećajima i povezanosti s mjestom. Takva pozitivna identifikacija s mjestom najbolje se može opisati kao osjećaj kada se netko na nekom mjestu osjeća kao kod kuće (kao doma). S druge strane, identifikacija se može odvijati i pripisivanjem negativnih osjećaja nekom mjestu. Ovakva identifikacija se uobičajeno pripisuje drugim, manje poznatim mjestima, no ona zapravo više govori o percepcijama i predrasudama pojedinaca nego o mjestima. Identifikacija, dakle, jednako uključuje pozitivne karakteristike kao i definiranje onoga što je negativno i što ne pripada mjestima. Stoga se može reći da je proces identifikacije ujedno i proces ekskluzije, isključivanja onih dijelova koji se u datom vremenu i kulturnom kontekstu ne smatraju poželjnima (Crang, 1998).

Rutherford (1990 prema van Hoven i dr., 2005) navodi da negativan osjećaj mjesta (eng. sense of place) gotovo da ne postoji u društvu. Naime, većina je ljudi identificirana s mjestima, a ukoliko takva identifikacija ne postoji, onda se može javiti potreba za preseljenjem na novo mjesto koje će bolje odgovarati postojećem (ili željenom) identitetu pojedinca/skupine. U tom slučaju, preseljenje označava nadu za ostvarivanjem pozitivnog osjećaja mjesta. No, percepcije mjesta nisu statične i mogu se mijenjati tijekom vremena, ovisno o tome tko i gdje netko želi biti u pojedinom trenutku svog života. Čak i bez fizičkog preseljenja na novo mjesto, individualni identitet može biti poljuljan promjenama koje su zahvatile mjesto. Van Hoven i dr. (2005), kao primjer toga spominju, da su mnogi Istočni Nijemci nakon ujedinjenja Njemačke ostali povezani sa svojim starim životima pod socijalizmom i teško im je bilo naviknuti se na osjećaj pripadnosti novoj Njemačkoj.

Identiteti pojedinca ili zajednica uvijek na neki način povezani s mjestom. Mjesta su prožeta osobnim, socijalnim i kulturnim značenjima i stoga predstavljaju značajan okvir unutar kojeg se oblikuju i održavaju identiteti. Ona su integralni dio svakodnevnog života i kao takva čine važne mehanizme preko kojih se identiteti definiraju i situiraju (Cuba i Hummon, 1993). Twigger-Ross i Uzzell (1996) navode tri principa identiteta (prema modelu od Breakwella, 1992): razlikovanje, samopoštovanje i kontinuitet.

Prvi princip identiteta jest potreba za jedinstvenosti i razlikovanjem od drugih. Primjerice, povezanost s pojedinim dijelom grada pridonosi nečijoj diferencijaciji naspram stanovnika drugih dijelova grada. Eyles (1968 prema Twigger-Ross i Uzzell, 1996) je u svojem istraživanju o mentalnim mapama i imidžu susjedstva, otkrio da su aspiracije pojedinaca da žive u elitnom dijelu Londona povezane s pozitivnim identitetom tog mjesta i željom da i oni postanu dio tog identiteta. Stanovnici koji žive u tom susjedstvu uspješni su i cijenjeni, pa će i oni sami postati takvima ukoliko budu tamo stanovali. Samopoštovanje je usko povezano s ovom idejom razlikovanja. Primjerice, pojedinci mogu osjećati ponos i samopoštovanje stoga što žive u povijesnom i kulturno važnom dijelu grada.

Kao treći princip Twigger-Ross i Uzzell (1996) navode kontinuitet. Naime, povezanost s mjestom omogućava kontinuitet sa samim sobom, jer je ono konceptualizirano kao referenca za prošle događaje i akcije. Devine (1994 prema Twigger-Ross i Uzzell, 1996) je proučavao ulogu povijesnih mjesta u Irskoj u očuvanju nacionalnog identiteta te je uočio da takva mjesta zaista pomažu u održavanju kontinuiteta kolektivnog identiteta.

Identitet mjesta može se bazirati na karakteristikama mjesta, odnosno određenim specifičnostima ili prostornim simbolima. No, pripisivanje identiteta nekom mjestu najčešće nije slučajan proces nego se odvija ovisno o ciljevima i motivima koje različiti akteri žele ostvariti (Huigen i Meijering, 2005). Pojedinci i skupine konstruiraju identitete mjesta kako bi primjerice, potaknuli očuvanje prirodne ili kulturne baštine, promovirali regiju (mjesta) i tako privukli posjetitelje, investitore ili nove stanovnike. Dakle, identiteti se koriste kako bi dodali vrijednost nekom mjestu pa se u literaturi govori i o komodifikaciji mjesta. Pod pojmom se podrazumijeva da se mjesta i krajolik svjesno pretvaraju se u robu za prodaju. Identiteti mjesta, odnosno proizvodi u kontekstu procesa komodifikacije mjesta, mogu biti novo razvijeni ili izmišljeni. Simon (2005) je u svom istraživanju na primjeru Waterland regije u Nizozemskoj pokazala kako je ruralni identitet korišten za promociju prehrambenih proizvoda. Ti su proizvodi povezani s nizom regionalnih karakteristika koje nose pozitivne konotacije tj. nastojalo se asocirati proizvode s mjestom kako bi se atraktivne reprezentacije regije, inkorporirale u njih same. U tom procesu, proizvodnja mesa prikazana je kao tipična za regiju, iako za to ne postoje stvarne povijesne veze. Drugim riječima, konstruiran je novi identitet regije, koji prije nije postojao.

Identiteti mjesta mogu biti temeljeni na prošlosti. Svaka situacija u sadašnjosti i budućnosti neizostavno je povezana s prošlosti. Prošlost čini riznicu u kojoj se nalaze izvori identiteta i znanje o tome kakav je identitet mjesta bio u prošlim razdobljima (Crang, 1998). Kako primjećuju Huigen i Meijering (2005) ljudi često prilikom razvoja prostora posežu za argumentima poput „…oduvijek je bilo ovdje…“ ili „…to uopće ne pripada ovdje“ u procjenama prikladnosti i usklađenosti pojedinih elemenata s postojećim identitetom prostora. Stvaranje identiteta nekog prostora često je povezano s nostalgičnim osjećajima, odnosno identitet se ne bazira samo na percepciji kakvo neko mjesto jest, nego i na percepciji kakvo bi ono trebalo biti, te mu se u tom smislu dodaju poželjne karakteristike. Dobar primjer navedenog su postupci kojima se nekadašnji industrijski krajolici prezentiraju danas u cilju stvaranja novih pozitivnih identiteta bivših industrijskih područja. Danas se sjećanje na industrijske procese i prostore stilizira i slavi, te ih se ponovno utiskuje u kolektivno sjećanje, ali na promijenjeni, selektivni način. Pamte se samo pozitivni aspekti industrijskog razvoja koji osnažuju lokalni identitet te daju osjećaj uspješne prošlosti koja kao da jamči i uspješnu budućnost. Međutim, takva selektivnost dovodi do proturječja u poimanju industrijske baštine. Disonanca se očituje u tome što se, s jedne strane, industrijska baština glorificira, a s druge strane se manje idilični dijelovi povijesti brišu iz pamćenja. Ignoriraju se negativni aspekti industrijske proizvodnje kao što su zagađenje okoliša i loši radni uvjeti zaposlenika u teškoj industriji. Korištenje onih dijelova povijesti koji su dovoljno vrijedni da bi se projicirali u sadašnjost kao baština, dovodi do toga da ti dijelovi prošlosti postaju čak stvarniji od prave prošlosti, odnosno postaju dio lažne, nostalgične prošlosti koja se utiskuje u novu kolektivnu memoriju. Selektivno pamćenje značajan je proces jer omogućuje brisanje postojećeg značenja krajolika i formiranje novog. Na taj način rehabilitirana i reinterpretirana baština prilagođava se za suvremenu upotrebu i potrošnju u obliku promocije novog identiteta i imidža te novih ekonomskih funkcija.

Prostorni identiteti nisu jednoznačni. Različiti akteri pripisuju različite identitete prostorima u skladu sa svojim potrebama i ciljevima. Drugim riječima, u isto vrijeme, istom mjestu mogu biti pripisivani različiti identiteti. Ovdje se stoga može raspravljati i o odnosima moći. Naime, akteri koji imaju veći utjecaj mogu nametnuti svoje viđenje prostora na uštrab drugih, manje moćnih aktera. Iz tog razloga, ispravnije je govoriti o identitetu mjesta u množini, odnosno o identitetima mjesta (Simon, 2005). Primjerice, ovu tvrdnju potvrđuje činjenica da sve radikalne promjene vlasti rezultiraju korekcijama u krajoliku (Azaryahu, 1999). Političke elite, ukoliko su svjesne simboličkog potencijala krajolika, prilikom dolaska na vlast nastoje zamijeniti simbole prethodnih autoriteta vlastitima. Političke elite određuju službene verzije povijesti, odnosno odabiru one činjenice iz prošlosti koje su im korisne u sadašnjosti dok druge nastoje izbrisati, kako iz kolektivnog pamćenja tako i iz fizičke okoline (Graham, Ashworth i Tunbridge, 2000). Ulično nazivlje jedno je od takvih simbola koje doživljava velike promjene nakon društveno-povijesnih prevrata (Stanić i dr., 2009).

Dakle, procesi konstrukcije identiteta mjesta te procesi formiranja osobnih ili kolektivnih identiteta kroz mjesta pripadnosti, međusobno su povezani i isprepleteni. Kao što je spomenuto, različiti akteri mogu svjesno i namjerno oblikovati identitet mjesta u skladu sa svojim motivima i ciljevima. S druge strane, s obzirom da su mjesta integralni dio svakodnevnog života te prožeta osobnim, socijalnim i kulturnim značenjima, ona utječu na oblikovanje i situiranje identiteta ljudi.

Literatura i izvori:

Allen, J., Massey, D., Cochrane, A., 1998. Rethinking the region, London, Routledge.

Azaryahu, M., 1999: Politički simboli u svakidašnjici, polisistemski pristup istraživanju, Etnološka tribina, 22, 255-267.

Crang, M., 1998. Cultural geography. London. Routledge.

Cuba, L., Hummon, D.M., 1993. A place to call home: identification with dwelling, community and region. The Sociological Quarterly, 34(1), 111-131.

Giddens, A., 1998. The third way: Renewal of social democracy. Cambridge, Polity Press.

Graham, B., Ashworth, G. J., Tunbridge, J. E., 2000. A geography of heritage: power, culture and economy. London, Arnold.

Harvey, D., 1989. The condition of postmodernity, Oxford, Basil Blackwell.

van Hoven, B., Meijering, L., Huigen, P.P.P., 2005. Escaping times and places: An artist community in Germany. U Ashworth, G.J., Graham, B. (ur.) Senses of Place: Senses of Time. Burlington. Ashgate, 155-164.

Huigen, P.P.P., Meijering, L., 2005. Making places: A story of De Venen. U Ashworth, G.J., Graham, B. (ur.) Senses of Place: Senses of Time. Burlington. Ashgate, 19-30.

Relph, E., 1976. Place and placelessness. London, Pion.

Simon, C., 2005. Commodification of regional identities: The „Selling“ of Waterland. U Ashworth, G.J., Graham, B. (ur.) Senses of Place: Senses of Time. Burlington. Ashgate, 31-45.

Stanić, J., Šakaja, L., Slavuj, L., 2009. Preimenovanja zagrebačkih ulica i trgova. Migracijske i etničke teme, 25 (1-2), 89-124.

Relph, E., 1976. Place and placelessness. London, Pion.

Taylor, R.B., Gottfredson, S.D., Brower, S., 1984. Neighborhood naming as an index of attachment to place, Population & Environment, 7(2), 103-125.

Twigger-Ross, C.L. i Uzzell, D.L., 1996. Place and identity processes. Journal of Environmental Psychology, 16(3), 205-220.

Povezane objave

GEOGRAFIJA.HR
Obrazovni portal Hrvatskog geografskog društva i
Geografskog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

©2023 Geografija.hr. Sva prava pridržana.

Skip to content