Rijetki su gradovi koji znaju točan datum početka života; Raša danas slavi svoj 70-ti rođendan.
Istočni dio Istre – Labinština, nesumljivo najupečatljiviji dio svoje prošlosti veže uz rudarenje. Prvobitno korištenje ugljena javlja se u 17. stoljeću, a vezano je za premazivanje čamaca. No, prema arhivskim podacima od 1785. g. u okolici Krapna kod Labina počinje kontinuirana proizvodnja. Za vrijeme francuske uprave u Istri, potpisan je dekret o izvozu kamenog ugljena iz Istre. Godine 1813. u Prodolu kraj Plomina otvoren je drugi rudnik. Tridesete godine 19. stoljeća bile su vrlo značajne za rudarstvo na Labinštini jer je tzv. «crno zlato» postalo traženo. Dodjeljivanjem novih koncesija za otvaranje ugljenokopa registrirana su novi potkopi: četiri u Skitači (Prodol), dva na Ubasu (Pod Piščari) te po jedan u Cerovici (Barberin) i Sv. Martinu (Mali Ert). Inducirano sve bržom industrijalizacijom evropske privrede u drugoj polovici 19. stoljeća raste potražnja ugljena. Tako 1879. g. započinje s radom rudnik u Vinežu, a rudnik u Krapnu se širi. Promjenom vlasničke strukture, 1881. g. labinski rudokopi su objedinjeni, a rudnici Krapan, Vinež i Štrmac izravno se podzemno spajaju. Godine 1908. radi poboljšanja učinkovitosti dolazi do dijeljenja labinskih rudnika na dva revira: krapanski i vineško-štrmački.
Nakon raspada Austro-Ugarske te dolaskom Italije na vlast u Istri, rudnik preuzima Opće ugljenokopno društvo Raša (Società anonima carbonifera Arsa) utemeljno 1919. g. u Trstu. Prvi predsjednik društva bio je Guido Segrè, a udio je kratko imao i FIAT pa je u upravnom odboru sjedio i Giovanni Agnelli. Nakon raznih kriza, razdoblje od 1936. do 1940. bilo je doba najveće ekspanzije. Godine 1939. proizvedeno je preko miljun tona ugljena što je uvelike premašivalo potrebe u državi. Mogućnosti daljnjeg razvoja bile su tema promemorije podnesene 19. lipnja 1935. samom Mussoliniju. Krajem studenoga 1935. g. ministar javnih radova Giuseppe Cobolli Gigli, po nalogu Mussolinija, odobrava zajam od 5 miljuna lira za izgradnju naselja Raša (tada Liburnia) uz kamatu od 3 posto uz napomenu da se sredstva mogu koristiti isključivo za izgradnju stambenih zgrada, škole, bolnice i vodovoda.
Tako se uz samo okno počinje rađati novo naselje tada još pod radnim imenom Liburnia. Naime, prvotno ju je sam Mussolini krstio kao Liburnia, no kako su neki fašistički učenjaci smatrali to ime barbarskim, preimenovana je u Raša (tal. Arsia). Čini se da je na to utjecao povjesničar Camillo De Franceschi koji je šefu države skrenuo pozornost na neprimjerenost korištenja naziva Liburnia. Lokacija je odabrana na mjestu gdje je bila neplodna močvara i neuređeno ušće istoimene rijeke. U organizaciji talijanskog Ministarstva poljoprivrede i šumarstva 1935. g. obavljeni su radovi kojima je dolina bila isušena, a korito rijeke Raše uređeno. Projektant Raše bio je tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali (Trst, 17. 10. 1887. – Genova, 16. 4. 1967.). Grad je u početnoj fazi bio planiran za 2.000 stanovnika, a etapnim širenjem trebao je dostići brojku od 6.000 stanovnika. Sami radovi započeli su u travnju 1936. godine. Iste godine, 7. kolovoza gradilište je posjetio i sam Mussolini. U to je doba talijanska vlada nekoliko naselja specijalno planirala kao rudarske gradove: Carbonia na Sardiniji građena na raškom iskustvu 1937. g. i Podlabin (tal. Pozzo Litorio), građen između 1940. i 1942. g. koji se kasnije stopio s Labinom. Samu izgradnju obavljali su danonoćno zidari iz Bergama. Nakon 547 dana cijeli je grad bio sagrađen – 4. studenog 1937. Giovanni Host Venturi, državni dotajnik u Ministarstvu za komunikacije, uz nazočnost brojnih uzvanika te vojvode od Spoleta svečano je inaugurirao novi grad. Vladinim dekretom od 27. listopada 1937. Raša je konstituirana kao općina. Međutim, naselje je dograđivano i poslije – 1938. godine zabilježeno je više od 500 graditeljskih djelatnika u Raši.
U samom gradu bila je vidljiva socijalna stratifikacija: dvije trećine tog longitudinalnog naselja čine jednokatne radničke kuće koje su tzv. urbanim centrom bile odvojene od stanova poslovođa i vila upravitelja. Takav smještaj urbanog centra, koji istovremeno spaja i razdvaja hijerarhijske elemente ublažio je stroge podjele u Raši. Južno od jezgre naselja, s lijeve strane potoka, bila je smještena tzv. industrijska zona s upravnom zgradom rudnika.
Kuće namještenika nalazile su se bliže urbanom centru, a hotel za namještenike-samce nalazio se na granici mjesta i urbanog centra. Urbani centar, tj. glavni gradski trg sadrži najvažnije javne zgrade: crkva sv. Barbare-zaštitnice rudara, sjedište općine, hotel s kavanom u prizemlju, pošta, dvorana za slobodno vrijeme i prostorija raznih udruga, složena zgrada s dućanima itd. Uzvodno od trga bile su smještene kuće viših namještenika i upravitelja. U gradskoj infrastrukturi prisutni su još i bolnica, škola, dječji vrtić, telefonska centrala, kino-dvorana, vodovod, gradska rasvjeta, javni pisoar, mostić preko Krapna itd.
Radničke kuće pružaju se nizvodno od tzv. urbanog centra, u dvije kilometar duge ulice, uz cestu prema Puli. Te dvije ulice na četiri su mjesta povezane širim poprečnim ulicama s drvoredima. U jednoj od njih nalazio se hotel sa 152 mjesta za radnike-samce. Južno od jezgre naselja bila je smještena svojevrsna industrijska zona s upravnom zgradom rudnika. Svaka stambena jedinica (radničke kuće) bila je sastavljena od četiri dvosobna stana na dvije etaže. Svaki stan ima na dvorišnoj strani oko 200 m2 zemljišta koje je obitelj rudara mogla obrađivati u slobodno vrijeme. Time je ovom urbanom naselju pridodan ruralni element, a ujedno takvi hortikulturno oplemenjujući međuprostori ostvaraju stapanje s pejzažem cijelog naselja. Kako bi se oplemenio ambijent radničkog stanovanja, svakom je stanu na pročelju prigrađena pergola. Intima pojedinog stana postignuta je vanjskim stubištem za stanove na katu, koja uz pitoreskne loggette u oblikovnom smislu postaju originalna karakteristika raške panorame.
Morfološki, Raša je definirana rukavcem (Krapanski potok) istoimene rijeke, dolinom u kojoj je smještena, okolnim neizgrađenim brežuljcima te magistralnom cestom Rijeka-Pula. Samo naselje linearno je komponirano te prati dolinu i rukavac rijeke Raše s jedne i cestu Rijeka-Pula s druge strane. Unificirana koncepcija grada smekšana je blagim otklonima od pravocrtnog ortogonalnog rastera. Raša predstavlja grad-spomenik graditeljske industrijske baštine kao primjer poštivanja krajolika i graditeljske tradicije. Iz zatečene ambijentalne vrijednosti lokalnog graditeljskog podneblja korišteni su elementi baladur, lopica, pergola… čime je ostvarena veza s prošlošću i tradicijom. Maksimalnim poštivanjem zatečenog krajolika, Raša predstavlja i izvrstan model modernog shvaćanja prostornog planiranja stoga valja osim očuvanja naselja voditi brigu i o zaštiti okolnog pejzaža u kojem se ona zrcali.
Literatura:
Milevoj, Marijan (1997): Kartulini z Labinšćini, Matthias, Labin.
Milevoj, Marijan (2003): Raša s požutjelih kartulina, Glas Istre, 4. 12. 2003., br. 326. god. LX, str. 23.
Milevoj, Marijan (2007): Raša ne štuje svoga stvoritelja, Glas Istre, 26. 9. 2007., br. 259. god. LXIV, str. 19.
Milevoj, Marijan; Strenja, Eduard (1999): Labin tragom vjekova, Matthias, Labin.
Radović Mahečić, Darja (2000): Raša – grad-spomenik moderne arhitekture – Gustava Pulitzer Finalija, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24, 113-126.
Radović Mahečić, Darja (2002): Raša ili kako je zelena bila moja dolina, Oris 18, 28-47.
Rubbi, Antonio (1995): Moderna arhitektura u Istri, Društvo arhitekata Istre, Pula.
Uzelac, Ilija (1950): Raša: rudnici našega crnog zlata, Društvo novinara NR Hrvatske, Zagreb.
Vorano, Tulio (1997): Istarski ugljenokopi: četiri stoljeća rudarenja u Istri, Istarski ugljenokopi Tupljak, Labin.
