Dana 25. svibnja 1963. godine 32 nezavisne afričke zemlje izglasale su u Adis Abebi Rezoluciju Organizacije Afričkog Jedinstva. Bio je to prvi korak prema povezivanju afričkih zemalja nedugo nakon vala deokolonizacije koji je zahvatio kontinent početkom 60-ih godina 20. st. Toga je dana jednoglasno prihvaćena i rezolucija kojom se 25. svibnja proglašava Danom Afrike koji se kao nacionalni praznik slavi u svim državama potpisnicama Rezolucije.
Ciljevi Rezolucije Organizacije Afričkog Jedinstva bili su: promocija zajedništva i solidarnosti afričkih država, koordinacija i poboljšanje suradnje radi postizanja što boljih uvjeta života za sve afričke narode, obrana suvereniteta, integriteta i neovisnosti država potpisnica, uklanjanje svih oblika kolonijalizma s kontinenta, promicanje međunarodne suradnje i ukupno djelovanje u skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda i Deklaracijom o ljudskim pravima.
Tijekom više od četiri desetljeća djelovanja OAJ se prometnula u glavnu političku snagu afričkoga kontinenta koja je igrala važnu ulogu u svim političkim zbivanjima u Africi, postavši važan čimbenik na međunarodnoj političkoj sceni. Jačanjem OAJ stvoreni su preduvjeti za njezinu reorganizaciju i modernizaciju. Libijski predsjednik Moamer Gadafi iznio je 1999. prijedlog o transformaciji OAJ u Afričku Uniju. Tri godine poslije, 10. srpnja 2002. potpisana je u Durbanu u Republici Južnoj Africi, Deklaracija o osnivanju Afričke Unije, nasljednice OAJ. Načela AU slična su onima kojima su se vodile europske države pri osnivanju Europske Unije. Djelovanje je usmjereno na političko i gospodarsko zbližavanje i na zajednički istup prema međunarodnoj zajednici. Afrička je Unija osnovala i vlastite vojne snage kako bi učinkovito reagirala na brojne oružane sukobe na kontinentu (trenutno su uključene u nadzor sukobljenih strana u sudanskoj pokrajni Darfur). Sjedište je Unije u glavnom gradu Etiopije, Adis Abebi.
Gospodarsko stanje usko je povezano s političkom stabilnošću. S obzirom da su ratovi afrička svakodnevica, gospodarske prilike na većem su dijelu kontinenta iznimno teške. Ipak, postoje regionalne razlike. Sjever Afrike u daleko je boljem položaju od ostatka kontinenta (južno od Sahare). Životni standard puno je viši, iako je još uvijek zantno niži nego u slabije razvijenim europskim državama (Libija je izuzetak), postotak oboljelih od AIDS-a gotovo je zanemariv, a blizina Europe i Sahara u zaleđu orijentirali su ovaj prostor povijesno-geografski više prema europskome civilizacijskom krugu nego prema ostatku Afrike.
Afričke države veliki su izvoznici najrazličitijih vrsta jeftinih sirovina za industrijsku proizvodnju u razvijenim zemljama Zapada. Kako nemaju vlastite industrijske proizvodnje, ili je ona tek u začecima, prisiljene su uvoziti skupe gotove proizvode na što troše velika sredstva iz državnih proračuna. Takvi su trgovinski odnosi doveli afričke zemlje do teškoga finacijskog stanja. Vanjski dug prema razvijenim državama neprestano raste, a njegovo servisiranje nije moguće zbog nedostatka novca u proračunima. Danas postoji snažna inicijativa međunarodne zajednice, na čelu s generalnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom, da se afričkim državama otpišu vanjski dugovi. BDP po glavi stanovnika vrlo je nizak. Od dvadeset najsiromašnijih zemalja svijeta s BDP-om manjim od 300$, osamnaest ih se nalazi u Africi. Najsiromašniji su Burundi, DR Kongo i Liberija s BDP-om od oko 100$!
Afrika je danas demografski propulzivan kontinent. Porast broja stanovnika je zaprepašćujući. Procjenjuje se da danas Afrika ima oko 820 milijuna stanovnika, dok je 1960. imala tek 276, a 1989. 628 milijuna stanovnika. Poboljšanje zdravstvenih prilika i prevencija epidemija uobičajenih za Afriku (malarija, žuta groznica, bolest spavanja i dr.) glavni su razlog demografske eksplozije. Afrika je i kontinent s najmlađim stanovništvom. U nizu afričkih država postotak stanovništva mlađeg od 15 godina iznosi i više od 40% (Sierra Leone, Čad, Ekvatorijalna Gvineja i dr.). Istodobno, postotak stanovništva iznad 60 godina najčešće je manji od 5%. Shodno tome, stopa prirodnog prirasta vrlo je visoka, i u nekim se državama (Somalija, Čad, DR Kongo) kreće oko 3%. Razloge ne treba tražiti u smanjenju ukupnog mortaliteta koji je i dalje relativno visok (1,5% do 2%), već u porastu nataliteta i smanjenju stope infantilnog mortaliteta.
U suvremenoj Africi (posebice u njezinome subsaharskome dijelu), najveći problem i izazov predstavlja širenje HIV/AIDS-a. Upravo je Afrika južno od ekvatora AIDS-om najpogođeniji dio zemaljske kugle. Procjenjuje se da je danas na svijetu više od 40 milijuna ljudi zaraženo HIV/AIDS-om, od čega čak 70% njih živi u subsaharskoj Africi. Godine 2003. na tome je prostoru od posljedica AIDS-a umrlo 2,3 milijuna ljudi, odnosno dnevno više od 6 tisuća osoba. Zastrašujući su udjeli zaraženih osoba u ukupnom stanovništvu. U deset država udio zaraženih je veći od 10% ukupnog stanovništva. Po crnim brojkama prednjače Botsvana i Svaziland s oko 40% stanovništva zaraženih HIV/AIDS-om. Danas se 21 država s najvećim postotkom zaraženih nalazi u Africi južno od Sahare. Problem AIDS-a odavno nije više samo zdravstveno pitanje već se nameće i kao politički, socijlani i gospodarski problem. S obzirom da učinkovit lijek ne postoji, te da su lijekovi za usporavanje razvoja bolesti izuzetno skupi, za pretpostaviti je da će se širenje AIDS-a nastaviti. Sredstva koja se ulažu u prevenciju bolesti još su uvijek nedostatna kao i pomoć međunarodne zajednice. Učinkovitost borbe s ovom bolešću odrediti će daljnju sudbinu većeg dijela afričkoga kontinenta.
Od osnivanja OAJ (danas AU) protekle su 42 godine. U tome se razdoblju malo toga promijenilo nabolje pa danas Afriku muče gotovo isti problemi kao i tada. Na kontinentu na kojem su ratni sukobi, glad i bolesti pravilo, a ne iznimka, teško je vjerovaati u bolje sutra. Ono što se na Zapadu uzima zdravo za gotovo, poput pitke vode, krova nad glavom i svakodnevnih obroka, mnogim Afrikancima predstavlja teško dostižan cilj. Više od četiri desetljeća nakon odlaska kolonijalnih gospodara s većeg dijela kontinenta mnoge mlade afričke države još ulažu velike napore kako bi stanovništvu osigurale egzistencijalni minimum. Europska Unija, koja je Afrikancima poslužila kao model integracije, ostati će zadugo teško dosežan uzor. Pružanje osnovnih životnih uvjeta vlastitome stanovništvu ostaje temeljna briga većine afričkih država.