Pariz – grad suprotnosti

Sonja Juriško

14. travnja 2004.

l

UVOD

U ovom gradu na današnji dan 1789. pala je Bastilja, zloglasni francuski zatvor. Taj je događaj označio početak francuske revolucije. 14. srpnja, Dan Bastilje, najznačajniji je francuski državni praznik. O Parizu, njegovim razvojnim problemima nekad i sada, pišu Sonja Juriško i Željko Mlatković.

Napisali Sonja Juriško i Željko Mlatković

Pariz (48°50’47” N i 2°20’49” E) je najveći i glavni grad Francuske Republike. Smješten je u središnjem sjevernom dijelu države na rijeci Seinei. Od obale Atlantika je udaljen otprilike 370 km (Le Havre). Grad je smješten u nisko položenom bazenu Seine iako se prema rubu grada uzdižu niža pobrđa.

Danas pojam Pariz možemo diferencirati na 3 zasebne razine. Prva i najniža je Pariz kao uže gradsko područje poznato pod nazivom Ville de Paris. Ova gradska cjelina oduvijek je imala jasne granice. Nekada su to bile zidine, adanas je to kružna autocesta Peripherique. Godine 2000. uži Pariz bilježio je 2,1 milijun stanovnika.

Sl. 1. Granice užeg Pariza.

Druga razina je pariška aglomeracija koja obuhvaća uži grad kao i okolna predgrađa. Godine 2000. ovdje je živjelo oko 7 milijuna stanovnika. Najviša razina je pariška regija ili Ile de France. Danas ona predstavlja srce francuske ekonomije, a s 11 milijuna stanovnika (2000.) veliko, bogato i privlačno tržište. Ile de France dijeli se na 8 teritorijalnih jedinica ili departmana.

Kao vodeći industrijski centar Francuske, Pariz je oduvijek privlačio mnoge industrijske grane, od onih robe široke potrošnje pa sve do high-tech industrija. Glavne industrije locirane u aglomeraciji su industrija strojeva, industrija automobila i ostalih vozila, kemijska i elektronička industrija. Kulturna i umjetnička slika Pariza privukla je velik broj izdavačkih kuća kao i širok niz tzv. luksuznih industrija među kojima se ističu industrija visoke mode, nakita i kozmetike.

Važnu ulogu ima i uslužni sektor, posebice bankarstvo i financije. Parižani su u proteklom desetljeću uložili velike napore kako bi privukli sjedišta multinacionalnih kompanija, tako da je Pariz danas jedan od najvažnijih ekonomskih i kulturnih prijestolnica Europe, ali i Svijeta. Njegovo izuzetno nacionalno, ali i međunarodno značenje svrstava ga u sam vrh globalnih gradova.

Dodatna prednost Pariza je i lokacija u središtu jedne od najbogatijih europskih poljoprivrednih regija. Mnogi okolni departmani kao što su Beauce, Brie i dr. proizvode velike količine pšenice i drugih žitarica, pa nose naziv ˝žitnica Francuske˝. Ta snažna poljoprivredna proizvodnja omogućila je Parizu dovoljno hrane tijekom cijele povijesti, a i u novije doba potpomogla je stvaranju solidnu osnovu za ekonomski razvoj cijele regije.

Pariz ima i ogromno prometno značenje, a ističe se kao velik i važan multimodalni prometni čvor. Osim cestovnog i željezničkog prometa (TGV), čija se mreža radijalno širi od grada, Pariz je i važna riječna luka. Naime, Siene je plovna i uzvodno od grada pa se ovdje koncentriraju brojne aktivnosti procesuiranja, rafiniranja i distribucije raznih dobara. Prema ukupnoj tonaži Pariz je četvrta francuska riječna luka. Važan čimbenik pariškog prometnog sistema je i podzemna željeznica (metro) izgrađena 1900. godine. Osim gradskih linija postoje i brze linije prema predgrađima poznate pod nazivom RER (Reseau Express Regional). Kao čvor zračnog prometa Pariz se ističe sa dvije međunarodne zračne luke (Charlles de Gaulle i Orly), te zračnom lukom za domaći promet (Le Bourget).

Danas je Pariz i vodeće turističko središte svijeta. Krase ga spomenici različitih umjetničkih stilova od gotike, preko renesanse i baroka do suvremenih. Brojni muzeji, galerije, kazališta i opere nalaze se na samom svjetskom vrhu tako da Pariz nosi epitet turističke meke svijeta.

Razvoj Pariza do Drugog svjetskog rata


Sl.2. Stanovništvo Pariza od 14. stoljeća do Drugog svjetskog rata
(slika u većoj rezoluciji na dnu članka)

Prve tragove Pariza nalazimo krajem 3. stoljeća prije Krista kada je to bilo malo naselje na otoku (Ile de la Cite) na Seinei. Osnovalo ga je galsko pleme poznato pod nazivom Parisii. Prvi pisani spomen Pariza nalazimo 52. godine prije Krista kad je Julije Cezar u svojim Komentarima opisao ovo naselje pod nazivom Lutetia. U 12. stoljeću Lutetia se kao rimski grad proširila i na lijevu stranu Seine, a kao takav bio je relativno nevežan grad u Rimskom Carstvu. Serija barbarskih navala razara grad u 2. stoljeću, a lokalno se stanovništvo seli na otok koji ograđuju čvrstim kamenim zidom. U 4. stoljeću Lutetia je poznata kao Civitas Parisiorum ili skraćeno Paris.

U 5. stoljeću Franci osvajaju Pariz i pretvaraju ga u svoj glavni grad sve do 584. godine kada ga preuzimaju Merovinzi i sele krunu na drugu lokaciju. U ranom srednjem vijeku grad se počinje jače razvijati a vrhunac doseže u 12. i 13. stoljeću. U tom razdoblju izgrađene su i mnoge značajne građevine kao što su Notre Dame, St. Chapelle i dr. Osim njih u gradu se osnivaju i prva sveučilišta (Sorbonne je otvorena 1253.) i savezi gilda što doprinosi daljnjem unaprjeđenju grada. Prema procjenama Pariz je 1365. godine imao 275 000 stanovnika.

Renesansa donosi novi uspon gradu koji se sada počinje razvijati u značajniji centar. Kulminaciju je obilježila vladavina Henrika II. koji Pariz pretvara iz starog srednjovjekovnog grada u moderan novi grad. Završni pečat dali su vladari Louis XIII. i Louis XIV. koji grade moderne palače, vrtove, perivoje i prometnice da pokažu svu moć monarhije. Za njihove vladavine Pariz se značajno prostorno širi. Procjenjeno je da je 1637. u Parizu živjelo 415 000 stanovnika, a 1700. godine čak 600 000. Prvi službeni popis stanovništva Francuske proveden je 1796. godine, a Pariz je tada imao 556 304 stanovnika.

Za vrijeme Francuske revolucije grad je uništen i opterećen brojnim problemima. Ipak, u tom periodu konačno je utvrđen status Pariza kao glavnog grada carstva što se održalo do danas. Napoleonsko razdoblje obilježeno je daljnjom izgradnjom i rekonstrukcijom grada što je udarilo temelje za predstojeću urbanizaciju. Prva željeznica u Pariz je stigla 1837. godine, a to je uzrokovalo snažan razvoj grada i njegove šire okolice. U 1840-im godinama Pariz po prvi puta postaje milijunski grad.

Nakon Prvog svjetskog rata počinje faza najintenzivnijeg urbanog razvoja Pariza. Broj stanovnika eksplozivno raste i  1931. godine doseže svoj vrh. Te je godine imao 2 891 020 stanovnika što je apsolutno najveći zabilježeni broj stanovnika Pariza ikada.

Razvoj Pariza nakon Drugog svjetskog rata


Sl.3. Stanovništvo grada Pariza i Pariške regije 1960.-2000.
(slika u većoj rezoluciji na dnu članka)

Godine 1965. u sklopu pariške urbane politike donesen je dokument Schema Directeur d`Amenagemant et d`Urbanisme (SDAU) koji je bio smjernica u razvoju aglomeracije sve do početka 1990-ih. Taj razvoj pratile su 4 tendencije.

1) Demografski rast ili pad. Prigradska naselja i vanjski dijelovi aglomeracije bilježe stalan porast stanovništva, dok u užem gradu broj stanovnika pada što je pokazatelj procesa suburbanizacije koji je prisutan i u drugim razvijenim zemljama.

Kroz duže vremensko razdoblje primijećena je stagnacija, ako ne i blagi pad ukupne zaposlenosti u Ile de France. Još od 1960-ih uočljiv je jasan pozitivan pomak u korist ostalih francuskih provincija, iako je još daleko od ravnomjernog razvoja cijele države.

2) Geografsko kretanje prema van. U Parizu je prisutna spora, ali stalna unutarnja prilagodba u lokalizaciji ljudi i njihovih aktivnosti. U užem gradskom području (Ville de Paris) između 1975. i 1982. godine primjećuje se seljenje stanovništva iz užeg centra prema periferiji. Uži centar bilježi stopu smanjenja stanovništva od –0,3% do –0,8% , dok periferija bilježi stopu rasta od 2,5%.  Unatoč kretanju stanovništva, uslužni sektor pokazuje jake tendencije centraliteta. Tijekom 1980-ih u užem Parizu 42% aktivnog stanovništva bilo je zaposleno u uslužnom sektoru, dok u predgrađima taj udio iznosi samo 27%. Sličan uzorak može se vidjeti u otvaranju raznih novih poslova u privatnom sektoru koji teže lociranju u užem centru grada.

3) Razvoj uslužnog sektora. Kao i u drugim razvijenim zemljama, u francuskoj ekonomiji se događaju duboke promjene: smanjenje radno-intenzivnih industrija, deindustrijalizacija, i rast tercijarnog sektora. Od 1975. do 1982. godine se smanjio broj radnih mjesta u industriji za 200 000 (udio zaposlenih pao je sa 36,2% na 30%), dok se u tercijarnom sektoru broj radnih mjesta povećao za 300 000 (68% zaposlenih). Od početka 1980-ih primjetan je divergentan trend. S jedne strane prisutan je vrlo brz rast uslužnog sektora, a to je vidljivo u samom gradu kao i u vanjskim dijelovima aglomeracije. To je uzrokovalo stvaranje zona brze poslovne ekspanzije, zona transformacije kao i zona bez promjena što još jače produbljuje razlike između grada i periferije.

 4) Inovacije. Kompleksnost ekonomskog razvoja proizlazi iz činjenice da je Pariz oduvijek bio središte brojnih inovacija što ističe njegovo vodeće mjesto u hijerarhiji gradova. Inovacije u tehnologiji, prometu, umjetnosti, itd. šire se u ostale dijelove Francuske i Svijeta.

Uspjesi i neuspjesi pariške urbane politike

Pariška urbana politika u posljednjih je nekoliko desetljeća zabilježila određene uspjehe, ali i neuspjehe. Prvi veliki izazov bio je kako smisliti plan za vođenje i kontrolu rasta aglomeracije. Jaka industrijalizacija koja je trajala gotovo 150 godina i velik rast stanovništva doveli su do pomanjkanja prostora za daljnji razvoj grada. Predgrađa su nosila etiketu izopćenika zbog prljave industrije, loše infrastrukture, loše arhitekture i koncentracije ˝radničkih i opasnih klasa˝. Negativne dijagnoze dovele su do očitog lijeka – razvoj treba teći duž prirodnih smjernica geografskog razvoja (okružiti dolinu Seine na sjeveru i jugu) i krenuti prema 5 novih uporišta: Cergy-Pontoise, Marne la Valee, Melun-Senart, Evry, St. Quentin en Yvelines.

Sl. 4. Novi gradovi – “dragulji” pariške urbane politike krajem 20. stoljeća

Posljednjih tridesetak godina ovi centri predstavljaju dragulje pariške urbane politike. Moderni gradovi s dobrom infrastrukturom, prometnom povezanošću i ekonomskom stabilnošću privukli su stanovništvo, oduprli se decentralizaciji, održali stabilan rast u vrijeme recesije  i stvorili potpuno novi image.

Ostalo suburbano područje ostalo je izvan urbanističke politike što je izazvalo njihovo daljnje propadanje i recesiju. Problemi su kulminirali početkom 1990-ih  i tada je ipak bila potrebna značajna sanacija i  rekonstrukcija, samo s mnogo većim troškovima. To ujedno predstavlja prvi neuspjeh pariške urbane politike.

Drugi veliki uspjeh bila je gradnja novog CBD-a. Zapadni rub grada do polovice 20. stoljeća bio je prazan prostor na kojem je počela intenzivna izgradnja La Defensea. Niknuli su veliki neboderi i poslovni centri koji su privukli brojne multinacionalne kompanije i druge snažne tvrtke. To je izazvalo proces seljenja ostalih poslova prema novom CBD-u.

Sl.5. La Defense

Istočni dijelovi grada počinju gubiti snagu pa su pariške vlasti počele sa otvaranjem mnogih institucija u tom dijelu grada. Tako je primjerice izvršena rekonstrukcija muzeja Louvre, izgrađena je nova zgrada opere, premješteno je ministarstvo financija, a sve u svrhu poboljšanja imagea i kulturnog života istočnog Pariza.

Ovi uspjesi su postigli ravnomjeran prostorni razvoj aglomeracije i spriječili širenje u dragocjenu poljoprivrednu okolicu.

Jedan od najvećih neuspjeha urbanizacije je mreža javnog gradskog prijevoza. SDAU je predvidio radijalno kretanje radne snage (od centra prema predgrađima) pa je prema tome izgrađena i mreža prometnica (RER). Zbog rasta novih gradova kretanje radne snage danas je više tangencijalno (od predgrađa prema drugim predgrađima) što izaziva pojačanu automobilizaciju i aeropoluciju.

Razvoj pariške aglomeracije u budućnosti

Sl.6. Louvre

Nakon SDAU (1965. godine) nije donesen nikakav novi urbanistički plan. Još se uvijek vode rasprave na lokalnoj razini treba li i dalje inzistirati na ulaganju u istočni dio grada koji se natječe sa zapadnim (La Defense) ili dopustiti da se samostalno razvijaju bez uplitanja politike. Također se vode rasprave i na državnoj razini o donošenju novog urbanističkog plana, to jest treba li se on temeljiti na SDAU-u ili treba osmisliti potpuno novi urbanistički plan.

Pariz je grad izuzetne važnosti za cijelu državu, a u posljednjem je desetljeću zahvaćen procesom decentralizacije. Restriktivna politika pri otvaranju novih poslova u Parizu kao i poticaji države pri otvaranju novih poslova u drugim gradovima nastoje povećati važnost pojedinih regija kao i smanjiti nesrazmjer između Pariza i ostatka Francuske. Vrijeme će pokazati hoće li Pariz i dalje ostati dominantan unutar Francuske (bumerang efekt) ili će decentralizacija poboljšati stanje u drugim regijama.