Uz godišnjicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske: Razvojni put stjecanja hrvatske neovisnosti

Josip Faričić

15. siječnja 2005.

l

UVOD

Dana 15. siječnja 1992 Republiku Hrvatsku priznale su države članice tadašnje Europske zajednice kao i druge svjetske države; trnovit put kojega je do sada Hrvatska prešla na putu prema europskim zvijezdama privodi se konačnoj fazi u kojoj bi se Hrvatska trebala u potpunosti uključiti u europsku zajednicu naroda.

Hrvatska je, dakako, i znatno prije gotovo aklamativnoga međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. bila priznata država, a Hrvati su stoljećima svojom duhovnom i materijalnom kulturom svjedočili pripadnost Europi.

Historijski pregled hrvatske države

Hrvatska država nastala je u početcima srednjeg vijeka na temeljima ostataka provincijalnoga uređenja Rimskoga Carstva. Hrvati su se nakon dolaska na područje današnje Hrvatske, Bosne, Hercegovine i dijela Crne Gore organizirali u više upravno-teritorijalnih jedinica (kneževina) među kojima su najveće značenje imale Primorska ili Dalmatinska te Panonska Hrvatska. Inicijalna jezgra hrvatskoga kraljevstva razvijala se u zaleđu starih romanskih urbanih središta, smještenih na istočnoj obali Jadranskog mora, putem kojih se odvijala svekolika komunikacija s uljudbenim europskim svijetom. Prema tadašnjem pravnom shvaćanju prostor koji su naselili Hrvati pripadao je suverenom području bizantskoga cara.

Prvi vladar koji se usudio narušiti višestoljetni pravni poredak kršćanske Europe bio je franački vladar Karlo Veliki. Godine 800. u Rimu su okrunjena njegova nastojanja za potpunom supremacijom nad kršćanskim Zapadom. Karlov sudar s političkim Istokom Europe dogodio se upravo na tlu današnje Hrvatske. Vojnim pritiskom pridobio je prostor Panonske i Dalmatinske Hrvatske, a ozbiljno je ugrozio i dalmatinske gradove pod izravnom vlašću Bizanta. Uspješni pregovori između dva europska Carstva, koje je katalizirao diplomatski dvojac Pavao, mletački dužd, i Donat, zadarski biskup, rezultirali su mirom u Aachenu 812., kojim su priznati Karlovi posjedi u Istri te Dalmatinskoj i Panonskoj Hrvatskoj. Bizant je zadržao supremaciju nad jadranskom obalom i dalmatinskim gradovima i otocima. (Biskup Donat je za nagradu što je posredovao u mirovnim pregovorima od bizantskoga cara Nikefora dobio moći Sv. Anastazije, srijemske mučenice i u cijeloj Crkvi štovane svetice iz poč. 4. st.; od tada se u Zadru katedralna crkva naziva njenim imenom, a blagdan slavi upravo 15. siječnja.)

Nakon skorašnje Karlove smrti 814. velikim Carstvom zavladao je njegov sin Ludovik Pobožni koji nije uspio zadržati očeva dostignuća. Carstvo se raspalo a to su iskoristili brojni narodi kako bi postigli veći ili manji stupanj autonomije. Ludovikovi nasljednici razdijeli su Carstvo i međusobno su se počeli sukobljavati. U povoljnom trenutku, kada je oslabio franački pritisak na Primorsku Hrvatsku, hrvatski knez Branimir zatražio je od pape Ivana VIII. zašitu i blagoslov. Papa je, u skladu sa sve izrazitijom željom za postignućem supremacije duhovne nad svjetovnom vlašću takav znak rado dočekao. Dana 21. svibnja 879. na misi u crkvi Sv. Petra Ivan VIII. je zazvao Božji blagoslov na kneza Branimira, cijeli hrvatski narod i Hrvatsku. Papa se posebnim pismom obratio hrvatskom vladaru Branimiru i ninskom biskupu Teodoziju čime je zapravo priznao Hrvatsku i svrstao je u red europskih država.

Hrvatska je postala značajan čimbenik europske politike za vrijeme vladavine kralja Tomsilava koji je uspio ujediniti Primorsku i Panonsku Hrvatsku te odbiti snažne udare Mađara i Bugara.  Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio izražava veliku pažnju, gotovo divljenje, prema hrvatskoj vojnoj sili na moru i na kopnu koja je mogla odvratiti svakoga neprijatelja. U drugoj polovici 10. st., prema pisanju splitskoga kroničara Tome Arhiđakona u 13. st., bizantski car Bazilije I. šalje Stjepanu Držislavu kraljevske insignije i bizantske plemićke naslove čime ga priznaje hrvatskim vladarem, ali i svojim velikodostojnikom (znakovito je da se na natpisu iz Kapitula kraj Knina Držislav naziva dux magnus, a ne rex).

Čini se kako je hrvatsko kraljevstvo bilo na vrhuncu za vladavine Petra Krešimira IV. koji se čak usuđuje Jadran nazivati mare nostrum! Za njegova nasljednika Dmitra Zvonimira Hrvatska se još jednom nastoji zašititi od neprijatelja tražeći potporu pape Grgura VII., najmoćniji papa srednjega vijeka, dodjeljuje Zvonimiru kraljevske insignije ali ga veže vazalnim odnosom što nije imalo dobar odijek u Hrvatskoj. Nezadovoljstvo hrvatskog plemstva tom činjenicom ali i opća centripetalna društvena strujanja u feudalnoj Europi rezultirali su građanskim ratom nakon Zvonimirove tajnovite smrti. Posljednji vladar hrvatske krvi Petar Svačić pokušao je zaustaviti mađarskoga kralja Kolomana, koji je nastojao iskoristiti potpuni kaos u Hrvatskoj. Koloman je iz sukoba izašao kao pobjednik. Godine 1102. Koloman se sporazumio s hrvatskim plemstvom (možda upitnom Pactom conventom) kojemu je dao velika prava, a za uzvrat je postao baštinik Zvonimirove krune. Od tada pa sve do 1918. Hrvatska je u osobi vladara vezana uz Mađarsku. Iz početka se posebni status Hrvatske očitovao u zasebnom krunjenju hrvatskom krunom, ali ta je praksa u 13. st. dokinuta. Hrvatsko plemstvo, okupljeno u saboru, zadržalo je dio državnih prava hrvatskoga kraljevstva. Povremeno su Hrvatskom upravljali banovi (primjerice Pavao Šubić) s velikim ovlastima i bez stvarne ingerencije mađarskoga kralja, međutim, u europskoj povjesnici izblijedila je slika o samostalnoj hrvatskoj državi.

Posljednji kralj koji je okrunjen na hrvatskom tlu bio je Ladislav Napuljski. Nakon krunjenja u Zadru 1403. kralj je ubrzo napustio Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, a potom je 1409. prodao Dalmaciju Mlečanima. Prema međunarodnom pravnom shvaćanju tek tada je započelo pravo komadanje hrvatskoga državnog teritorija, iako su Habsburzi i dalje svoj vladarski naslov kitili i Hrvatskom i Slavonijom i Dalmacijom. Nedugo nakon toga, dijelove Hrvatske počeli su osvajati Turci. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo se pod udarom Turaka Osmanlija gotovo raspalo. U teškoj političkoj situaciji na saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo je očitovalo svoja prava birajući za hrvatskoga vladara habsburškog nadvojvodu Ferdinada. Ta odluka bila je zapravo unaprijed određena u više opetovanih ugovora između mađarskih i austrijskih vladara, ali Ferdinandovo prihvaćanje odluke hrvatskog plemstva ukazuje kako je osobno držao do Hrvatske. Tijekom 16. st. poradi osvajanja Turaka Osmanlija hrvatski teritorij sveden je na reliquiae reliquiarum olim inclicti et gloriosi Regni Croatiae. U političko-geografskom imaginariju Europe Hrvatska ipak ostaje unutar predturskih vremena. Znameniti europski kartografi, posebno Ortelius i Mercator, prikazuju Hrvatsku unutar starih granica čime se zrcale pravna shvaćanja o tek privremenim turskim posjedima u Europi. Tijekom habsburške rekonkviste u prostoru srednje i jugoistočne Europe najveći dio Hrvatske vraćen je u istu državnu zajednicu, ali pravno odijeljen na Vojnu Hrvatsku i građansku Hrvatsku koju čine Hrvatska i Slavonija do ušća Save u Dunav. Znakovito je kako austrijski kartografi Weigl (1699.), Schütz, Maire, Schimer (1788.) smatraju dijelom Hrvatske i prostor između Une i Vrbasa, koji je prema miru u Srijemskim Karlovcima ostao pod turskom vlašću. Taj prostor današnje Zapadne Bosne oni redovito nazivaju Turk(isch) Croatien.

Izvan iste državne zajednice ostali su veći dio Istre, Dalmacija i Dubrovačka Republika. Kada je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku 1797. i taj je prostor došao pod austrijsku vlast. Nakon kratkotrajne francuske uprave 1815. sve hrvatske povijesne zemlje (s izuzekom dijela današnje Bosne i Hercegovine) objedinjene su pod istom, i to habsburškom velevlašću. Bečki dvor međutim, nije ujednio “trojednu” kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, ne želeći imati problema s jakim političkim činiteljem koji bi s već postojećim mađarskim težnjama možda mogao ugroziti opstanak države. Čini se da je stvar slučaja što se 1848. i 1849. u rukama jedne osobe, bana Josipa Jelačića, našla uprava svih hrvatskih zemalja. Situacija je dodatno zakomplicirana kada je vlada u Beču prilikom sklapanja austrijsko-mađarske nagodbe (1867.) Mađarima dodijelila Hrvatsku i Slavoniju, a austrijskom dijelu Monarhije pripala je Istra i Dalmacija, uključujući istočnojadransku obalu do ušća rijeke Željeznice nedaleko od Bara u današnjem crnogorskom primorju.

Višestoljetne mađarske pretenzije za dokidanjem hrvatske autonomije na taj su način velikim dijelom realizirane. Ipak, hrvatski sabor zadržao je prema odredbama mađarsko-hrvatske nagodbe iz 1868. neke prerogative koji su spriječili potpuno dokidanje hrvatskoga državnog prava.

Kada se Austro-Ugarska Monarhija 1918. raspala najveći dio Hrvatske postao je dio kratkotrajne (prijelazne i od nikoga priznate) tvorevine Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Dana 29. listopada 1918. Hrvatski sabor donio je zaključak da se “svi dosadašnji državno-pravni odnosi i veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razriješavaju”, a već 1. prosinca 1918. proglašeno je osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, uz velikodušnu podršku zemalja koje su diktirale novi “versailleski” poredak u Europi. Stupanje Hrvatske u tu državnu zajednicu nikoga nije iznenadilo (krivo se tumače Radićeve guske), ali najveći dio hrvatskih političara zamišljao je drugačije ujedinjenje sa srodnim narodima na jugoistoku Europe. Beogradska vlada ubrzo je ukinula sabor što je bio presedan u hrvatskoj političkoj povijesti. Hrvatskoj je oduzet prostor Boke kotorske i dio Srijema, a vrlo nepovoljnim Rapallskim ugovorom, sklopljenim 12. studenoga 1920., kraljevska je vlada pristala na “gentlemenski” dogovor velikih europskih sila: Italiji je pripala Istra, otoci Cres, Lošinj i Lastovo te Zadar. Hrvatska je ipak dobila dio Baranje s većinskim hrvatskim i srpskim stanovništvom (u odnosu na Mađare) na temelju sporazuma između Kraljevine SHS i Mađarske.

Hrvatske težnje za određenim stupnjem samostalnosti u odnosu na središnju vladu kod vodećih beogradskih političara nailazile su redovito na nerazumijevanje. Eskaliralo je dana 20. lipnja 1928. u suvremenoj povijesti Europe nečuveno drskim političko-razbojničkim činom – ubojstvom zastupnika HSS-a, tada vodeće hrvatske političke opcije. Kada je od rana preminuo i Stjepan Radić kralj Aleksandar je uskoro uveo diktaturu, kojom je zadao ozbiljan udarac Hrvatima, ali i drugim narodima koji se nisu osjećali ravnopravnim s prevladavajućim Srbima. Kraljev moto “jedan kralj, jedan narod, jedna država” provođen je uz brojne represije i politički diktat u svakoj sferi života novonazvane Kraljevine Jugoslavije. Političke su se prilike dodatno polarizirale i radikalizirale što je rezultiralo atenatatom na kralja u Marseilleu 9. listopada 1934.

Neodrživa situacija pokušala se razriješiti dogovorom vodećih političara Srbije i Hrvatske. Cvetković-Mačekovim sporazumom 26. kolovoza 1939. (pod patronatom namjesnika kneza Pavla) ustrojena je Banovina Hrvatska, što je predstavljalo bitan pomak u razrješenju pitanja položaja Hrvatske unutar Jugoslavije. Banovina se nije uspjela u poptunosti niti ustrojiti kada je Jugoslavija 6. travnja 1941. uključena u Drugi svjetski rat. Kraljevska je vlada pobjegla, a nepripremljene i nesposobne jugoslavenske postrojbe nisu uspjele zaustaviti njemačke, talijanske, bugarske i mađarske vojne jedinice. Kraljevina Jugoslavija je 17. travnja 1941. kapitulirala, ali izbjeglička vlada u svijetu je nastojala zadržati državno-pravni kontinuitet i legimitet, koji su bili prihvaćeni od gotovo svih saveznika.

Dugi niz stoljeća neostavrena hrvatska nastojanja za stjecanje neovisnosti nastojali su uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije realizirati članovi ustaškog pokreta. Dana 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Unatoč imenu te državne tvorevine, poglavnik Ante Pavelić sa suradnicima nije uspio postići neovisnost. Hrvatski narod velikim dijelom je prihvatio proglašenje hrvatske države, ali postupci nove vlasti ubrzo su potakli rezignaciju i otvoreni otpor najvećeg dijela hrvatskog stanovništva, čak i onoga koji je zbog neslaganja s komunizmom morao napusititi Hrvatsku nakon završteka rata. Istodobno je jačao antifašistički otpor kojega je organizirala Komunistička partija Jugoslavije predvođena Josipom Brozom Titom. Partizanske postrojbe do kraja rata u svibnju 1945. zauzele su cijeli teritorij Kraljevine Jugoslavije te područja koja je Kraljevina SHS predala Kraljevini Italiji Rapallskim sporazumom.

Međutim, nije obnovljen prijeratni poredak već je na temelju odredbi triju zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) uveden socijalistički republikanski sustav, a država je podijeljena na federalne jedinice nazvane narodnim republikama, koje su 1963. preimenovane u socijalističke republike. Tako je ustrojena i Narodna Republika Hrvatska, odnosno Socijalistička Republika Hrvatska u granicama općenito utvrđenima odredbama AVNOJ-a i radom poslijeratnih komisija za utvrđivanje granica među republikama te između Jugoslavije i susjednih zemalja.

Položaj Hrvatske u novoj Jugoslaviji nije bio bitno bolji od položaja u prijeratnoj državi jer su sve više jačale centralističke struje u Beogradu. Dio političke elite, studenti i brojni drugi intelektualci krajem 1960-ih i početkom 1970-ih nastojali su se izboriti za veću samostalnost Hrvatske u granicama Jugoslavije. Taj je pokret, nazvan Hrvatsko proljeće, unatoč brojnim progonima, zatočenjima i politički motiviranim ubojstvima istaknutih hrvatskih mislioca i političara ipak potakao jugoslavenski vrh na reformu. Dana 21. veljače 1974. donešen je novi Ustav SFRJ koji je Jugoslaviju definirao kao “državnu zajednicu dobrovoljno ujedinjenih naroda” s pravom na odcjepljenje, ako to bude volja republika, federalnih članica koje su dobile veću neovisnost u odnosu na središnju vladu u Beogradu. Ustav iz 1974. bio je bitan pravni temelj u proceduri stjecanja hrvatske neovisnosti.

Osamostaljenje 1990-ih

Poradi protukomunističkih političkih strujanja u cijeloj Istočnoj Europi, ali i zbog unutrašnje gospodarske i političke krize u samoj Jugoslaviji krajem 1980-ih i na samom početku 1990-ih, započela je političko-gospodarska tranzicija. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, održanim 22. travnja i 6. svibnja 1990., izabran je prvi višestranački saziv Sabora. Dana 30. svibnja 1990. održana je prva sjednica Sabora, na kojoj je za predsjednika predsjedništva Hrvatske izabran Franjo Tuđman. Nedugo zatim, 25. srpnja 1990. iz naziva republike izbačena je odrednica “socijalistička”, a zvijezda je na hrvatskim državnim oznakama zamijenjena hrvatskim grbom. Nisu svi stanovnici Hrvatske blagonaklono dočekali ove političke promjene. Dio srpskog stanovništva, potican od srbijanskoga političkog vrha i radikalnih struja u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, otvoreno se pobunio, ponajprije tzv. balvan revolucijom, a potom i oružanim akcijama. Hrvatska je i dalje kročila prema neovisnosti pa je tako 22. prosinca 1990. izglasan novi Ustav Republike Hrvatske. Nakon višemjesečnih bezuspješnih pregovora predsjednika jugoslavenskih republika o novom preustroju Jugoslavije, a na temelju rezultata referenduma održanog 19. svibnja 1991. Sabor Rebublike Hrvatske donio je 25. lipnja 1991. odluku o razdruživanju i proglasio Hrvatsku neovisnom suverenom državom. Međunarodna je zajednica na Hrvatsku vršila znatan pritisak pa je proglašen tromjesečni moritorij na tu odluku Sabora. Po svaku cijenu vodeće svjetske sile nastojale su očuvati Jugoslaviju (to je tobože bila i želja kralja Aleksandra izrečena neposredno pred smrt: “Čuvajte mi Jugoslaviju!”). Na tu je odluku hrvatskoga Sabora srpski agresor reagirao vrlo silovito uništavajući i pljačkajući hrvatska sela i gradove te ubijajući brojno civilno stanovništvo.

Do kraja 1991. srbočetničke postrojbe, često pomagane od Jugoslavenske narodne armije (za koju se svojedobno pjevalo kako će se po njenom prolasku zemlja nazivati sretnom), okupirale su gotovo četvrtinu hrvatskoga državnog teritorija. Potaknut stravičnim zločinima i očitom (ne)učinkovitošću savezne vlade iz Beograda Sabor je 8. listopada 1991. proglasio prekid svih državnopravnih veza s Jugoslavijom. Tih dana razarani su gotovo svi hrvatski gradovi i sela, ponajviše Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Gospić, Zadar i Šibenik. Svijet se svakodnevno upoznavao sa srpskim zvjerstvima, a očito, kap koja je prelila čašu bila je okupacija Vukovara i neskrivene egzekucije hrvatskih branitelja i civilnog stanovništva u Vukovaru i Škabrnji 18. studenoga 1991. Brojni napori hrvatske diplomacije te novinska izvješća s terena ubrzala su inertnu političku proceduru koja je trebala konačno razbiti versaillesku tvorevinu.

Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island (19. prosinca 1991.), iako su to i prije učinile neke zemlje nastale raspadom bivše SFRJ i bivšega SSSR-a, ali koje do tada i same nisu bile međunarodno priznate. Među prvima, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica (koja općenito u sličnim situacijama nastupa posljednja) već 13. siječnja 1991. Prije početka 1992. takvu odluku donijele su neke zemlje Europske zajednice, posebno Njemačka, ali objavu su prolongirale za termin u kojem će se usuglasiti mišljenja svih zemalja EZ-a. Dana 15. siječnja 1992. i sve zemlje Europske zajednice, a potom i brojne svjetske države. Hrvatska je priznata u avnojevskim granicama po preporuci Mišljenja br. 1. od 29. studenoga 1991. te Mišljenja br. 2. i 3. od 11. siječnja 1992., koja je dala Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji koju je predvodio Robert Badinter. Badinterova je komisija smatrala da međunarodno pravo na tadašnjem stupnju svoga razvoja ne precizira sve posljedice prava na samoodređenje. Ipak je dobro utvrđeno da, bez obzira na okolnosti, pravo na samoodređenje ne može polučiti promjenu granica koje postoje u trenutku neovisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju suprotnoga sporazuma država u pitanju. Isto tako, konkretizirano je piranje granica s obzirom na aktualnu vojno-političku situaciju, u tom trenutku nepovoljnu za Hrvatsku. Badinter sa suradnicima europskim je državnicima izložio kako se granice između Hrvatske i Srbije (kao i ostalih bivših jugoslavenskih republika) mogu mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom. Badinterova komisija zaključuje kako u nedostatku tako postignutog sporazuma, prijašnja razgraničenja dobivaju svojstvo granica. Nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke.

Konačno, 22. svibnja 1992. Hrvatska je postala punopravna članica Ujedinjenih naroda, čime je dovršen proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.